stepenište u zgradi

Foto: Predrag Trokicić

Kad neko ima ogromnu moć, mora da misli o njoj. Šta sa njom uopšte da čini? Sve najgore što ume, i najbolje što ne zna, sve osim da je se svojom voljom odrekne.

„Moć je stvorena da bi je onaj koji je ima sa strahom čuvao i uz olakšanje gubio!“ Tako je govorio Agripa, vojskovođa i savetnik mnogih rimskih careva. U njegovom iskustvu moć i glava su se gubile istovremeno, mada se vlast grabila upravo u skladu sa tim surovim pravilima vladanja, i nasuprot njima.

Ne znam je li dolično iz velikog carstva kakvo beše rimsko vratiti se na današnji Balkan, gde ima mnogo više prestola nego što je to pristojno? Razmetljivi velikaši koji drže svoje zadnjice na njima uglavnom su beznačajni neradnici i opsenari, nedostojni bilo kakvog časnog posla.

Videli smo odbeglog bivšeg premijera Makedonije, Nikolu Gruevskog, kako usamljen tumara ulicama Budimpešte pošto je u poslednji čas utekao iz tuđe slavne antičke i svoje kriminalne prošlosti. Biće potrebne godine, ako je to uopšte moguće, da se Skoplje oslobodi nakazne spomeničarske invazije filipa i aleksandara, lavova, dorskih i jonskih stubova koji ne drže ništa na sebi. Osim pogubnog provincijalnog kiča i ambicija malog Nikole da na trusnom skopskom području ponovo digne davno porušeno tuđe carstvo.

Nisu mu dali da dovrši sve što je naumio. Dan pre bežanja dobio je uljudni poziv da zbog brojnih nedela zaduži skromnu sobu, nameštenu u skopskom zatvoru Šuto Orizari, skraćeno Šutka.

Taj Nikola nije samo Orbanov, nego pre svega Vučićev prijatelj u razumevanju ludačkog svevlašća, sabrat u projekcijama sablasne arhitekture. Čudno je što azil nije dobio ovde, nego je morao čak u Orbanov logor ograđen bodljikavim ježevima.

U doba onih tuča u Sobranju Makedonije i poslednjih pokušaja spasavanja redova Gruevskog, usred sale se beše našao pouzdan čovek Bate Gašića, tajni srpski agent na javnom poslu. Svoje prisustvo tamo gde ne sme da bude objasnio je lucidnom rečenicom: „Idem ja ulicom, čujem neku galamu, vidim gužvu, reko’ ’ajde da pogledam šta je…“

Sećate se, tada je Vučić sa ogorčenjem govorio o raznim balkanskim analogijama koje bi mogle da inficiraju Beograd, najčešće kukajući na „makedonski scenario“. Ali, to se još nije dogodilo, taj scenario naprosto nema nikakve veze sa nama. Ono što se ima događati biće samo naše, ako bilo šta od toga može da bude sasvim originalno. Ali, ovde nije reč o modelu pada. U konačnom bilansu, urušavanje onoga što ne vredi neizbežno je.

„Skinite vladaru odeždu, sklonite od njega stražu, izbacite ga iz palate, oduzmite mu sve što je prisvojio, žigošite ga kao prokletu bitangu. Od njega će ostati samo gola, jadna budala. Ono što je bio i pre!“

Tako je u nekim svojim beleškama o formi i biti vlasti pisao slavni ugursuz i mizantrop Embrouz G. Birs. Da li se ovaj njegov stav može razumeti samo kao slika ličnog odnosa prema vladarima, ili portret neke njemu znane opskurne, jadne suklate, nije poznato. Ali, ovde se mnogo toga može prepoznati kao deo samodržačkog univerzuma, odakle saznajemo da tajne moći u stvari i nema. Sve je samo privid, a čuvaju je autoritet zarobljene države, kerberska forma, mafijaška suština, bogatstvo i strah.

No, da ponovo odemo do Budimpešte. Na konaku, ili pansionu kod Viktora Orbana, čvrstorukog graničara Srednje Evrope, našao se izbeglica „of lele lele“ koji upravo dokazuje onu Birsovu ilustraciju gole vlasti post festum. Šta će on tamo da radi? Ako nije poneo dovoljno para, moraće da očekuje od domaćina da mu udeli neku platicu za goli život. Orban ne voli pridošlice, njegova ksenofobija se ne može izmeriti, ko zna šta se može dogoditi za par meseci: „Je li bre, ko je onaj dripac sa crvenom jaknom?“

Ali, ipak suština nije u sudbini jednog, lično beznačajnog dilbera i propalice, koja se čudnim čudom našla na vrhu i prirodno sletela u blato. Šta će se dogoditi sa novim kandidatima za bežaniju u spas? Da li bi „veliki prijatelj našeg naroda“ Viktor Orban imao bar još jedno mesto?

U ovom času otvaranje novog bungalova za opasne balkanske štetočine koje bi morale da se provuku kroz Orbanovu žicu izgleda prilično daleko. Ne verujem da je čovek raspoložen da sebi pravi kolekciju uglednih propalica. Alternativa bi morala da bude gora: suđenje pred poštenim sudskim većem, pri čemu je neophodan onaj preventivni birsovski tretman.

Daleko sam od pomisli da podstičem bilo koga da pod pretnjom pravde beži odavde. To će svako koga se tiče proceniti i učiniti sam, ili pred neodoljivim argumentima pobunjene ulice, ako mu se posreći te ga pre toga ne uhvate.

Recimo, iz svojih rezidencija u doživotno izgnanstvo utekli su Idi Amin Dada, vlasnik Ugande; car Centralnoafričke Republike Bokasa Prvi; diktator Liberije, narednik Semjuel Dou; vladar Gane, poručnik Džeri Rolings. Spisak je dug, ovo su samo egzotični primerci večnih diktatora.

I sada je Nikola Gruevski među tom elitom careva, poslednjeg kralja Škotske i neopisivo harizmatičnog poručnika Rolingsa. Prvi posleratni evropski premijer koji je pobegao iz prestonog grada i svoje države, koje je pre toga brižljivo unakazio.

Bar je svojim prijateljima pokazao put kojim se ređe ide, ali se stiže.

Peščanik.net, 18.12.2018.

VIKTOR ORBAN

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)