
U subotu je u Novom Sadu organizovana blokada tri mosta kako bi se obeležilo tri meseca od tragedije u kojoj je petnaestoro ljudi izgubilo život. Blokade su organizovali studenti iz Novog Sada uz podršku studenata koji su peške krenuli iz Beograda, poljoprivrednika, studenata i građana i građanki iz mnogih gradova širom Srbije. Emotivni snimci pratili su ceo događaj. Građani i građanke mesta kroz koja su prolazili studenti iz Beograda kao da su se utrkivali ko će ih dočekati u većem broju i uz bogatiju trpezu.
U nedelju je vlast objavila – to je bio karneval, tu nije bilo empatije, to je bio šou. Oni su pekli prase, oni su igrali kolo, oni su igrali košarku i bili veseli. Ako je verovati predstavnicima vlasti, pravi prikaz empatije mogao se videti tokom vikenda prilikom posete predsednika skoro svih građana i građanki Rasinskom okrugu.
Zamislimo da smo vanzemaljci, tek spušteni na planetu Zemlju u državu Srbiju i treba da naučimo šta je empatija. Verujući dominantnim glasovima, glasovima za koje nam je rečeno da predstavljaju sve građane i građanke koji žive u toj državi, zaključili bismo da je empatija vikanje na invalida rada, da je empatija podsticanje prisutnih da se podsmevaju svakom govorniku i govornici, da je empatija, u suštini, pokazivanje nadmoći. Verujući tim glasovima, zaključili bismo da je suprotno empatiji podrška, zagrljaj, odricanje kako bi se pomoglo nekome koga ne poznaješ.
Na svu sreću, mi smo ipak stanovnici planete Zemlje i uprkos naporima onih koji tvrde da su predstavnici svih građana i građanki Srbije, znamo šta je empatija. Međutim, niko nije imun na propagandu. Poslednji u nizu pokušaja da se ospore studentski i građanski protesti, verujem da se kod vlasti nalazi pod šifrom „pečeno prase“. Kakvo je to odavanje pošte kada se peče prase? šokiraju se voditelji i voditeljke vlastougodnih medija. Oni sami kažu da je atmosfera karnevalska, skandalizovani su. Bez obzira koliko je svaki od pokušaja bio jalov, ni od jednog ne odustaju, i svako malo ga ponove. I bez obzira što se ne bi trebalo ni baviti pokušajima vlasti da nas ubede da je crno belo, a belo crno, osećam potrebu da povodom ovog poslednjeg napada napravim jednu paralelu. Delimično i zato što je prolazak studenata kroz razna mesta na putu od Beograda do Novog Sada poistovećivan i sa prolaskom oslobodilaca iz 2. svetskog rata.
Jedan od simbola grada Niša su tri pesnice koje se nalaze na brdu Bubanj. Pesnice su delo Ivana Sabolića, vajara iz Zagreba, i centralni su deo spomen parka. Sam spomenik je inaugurisan oktobra 1963. godine. Bubanj je popularno izletište, na njemu se igra odbojka, fudbal, sluša se muzika, pleše se, deca se igraju, možda se ispeče i poneko prase. Bubanj je takođe mesto na kome su streljani zarobljenici i zarobljenice koncentracionog logora Crveni krst. Dakle, to je mesto stradanja. Međutim, od početka je spomen park zamišljen i kao mesto za rekreaciju. Rečima vajara Sabolića:
„Sama činjenica da je na Bubnju 10.000 ljudi izgubilo živote, činjenica toliko potresna i dramatična, zahtevala je odgovarajuću ideju. Ona je morala da bude dostojna tih žrtava, adekvatna sadržaju i prilagođena terenu, a sem toga i originalna. Zato sam spomenik na Bubnju zamislio kao tri pesnice iznikle iz tog brda zasejanog kostima hiljada rodoljuba. Budući da je jedan od simbola borbe naših naroda na čijem je čelu bila KPJ bila stisnuta pesnica kao znak bunta i opomene, ovakva ideja zadovoljava i drugu osnovnu koncepciju spomenika, spomen borbi naroda Niša i okoline […]
Bubanj već ima svoju određenu namenu kao spomen park. Inače, Niš nema tako blizu nešto drugo slično. Zato ga treba uređivati kao mesto za rekreaciju građana, dok će spomenik uvek vaspitavati mlađe generacije. Mislim na će se time postići i najpotpuniji cilj: na Bubnju će posetilac uvek doživljavati veličinu naše specifične revolucije i u isto vreme plodove te humane borbe.“
Dakle, dostojanstveno prema žrtvama, ali ne gubiti iz vida za šta su dali život. Borci i borkinje NOB-a, kao i svi koji su ih podržavali, borili su se za bolji život. Borili su se da budući građani i građanke mogu slobodno da plešu, pevaju, igraju fudbal i peku prase. Iz jasnih razloga nije moguće direktno povezati spomen park na Bubnju i blokade koje se dešavaju zbog tragedije u Novom Sadu. Ali suština je ista. Oni koji su bili žrtve te tragedije zahtevaju poštovanje, a deo tog poštovanja je da njihove smrti ne budu zaboravljene, da krivci budu kažnjeni i da iz toga izađemo kao bolje društvo. Naša je dužnost da njihove žrtve poštujemo i tako što ćemo se izboriti za bolje društvo, za društvo prave empatije. Društvo koje neće dozvoliti da se tako nešto ponovi. A u boljem društvu, nakon 15 minuta tišine, ima i smeha, i plesa, a ima i poneko pečeno prase.

Peščanik.net, 04.02.2025.
NADSTREŠNICA