Beograd, 22.12. 2024, foto: Peščanik
Beograd, 22.12. 2024, foto: Peščanik

Evo, da ne kažem ja, neka čitalac sam razmisli – zašto bi Vučić baš ovaj put pomislio da je zaista kraj? Nije li i ranije bilo njegovih svinjarija iz kojih je izašao neokrznut. Nisu li i ranije ginuli ljudi zbog njegovih grešaka (možda i ne samo slučajnih grešaka: mislim na Olivera Ivanovića i stradale u Banjskoj) i grešaka ljudi iz njegove vlasti – i ništa.

Strašna je nesreća u Novom Sadu. Ali su strašne bile i pogibije ljudi u poplavljenom Obrenovcu. Strašan je bio i pad helikoptera. Strašna je bila i smrt čuvara iz Savamale. Iz svega toga ovaj režim s Vučićem na čelu izašao je zataškavajući, lažući i preteći. Radio je sve isto što radi i sada, i uspevalo mu je da izbegne da položi račun. Zašto bi iko od njih sada mislio da to više ne radi?

Sto i više hiljada ljudi na ulici (kao i na protestu protiv kopanja litijuma, tako i sada, siguran sam da na procenu Arhiva javnih skupova treba dodati još par desetina hiljada ljudi), nije li to dovoljan razlog? Za njih, ne. Nešto malo manje ljudi nego na Slaviji (i okolnim ulicama) bilo je na Terazijama (i u okolnim prolazima) da zahteva da se ne kopa litijum u Srbiji, na šta su oni samo odmahnuli rukom i nastavili po svom.

Pad nadstrešnice i smrt petnaestoro ljudi konačno su pokazali da nam je u Srbiji pod režimom s Vučićem na čelu svima glava u torbi. Zar? Litijum je garantovana katastrofa za Srbiju. Neko bi mogao naivno pomisliti, ako bude imao sreće, nadstrešnica mu neće pasti na glavu. Kod kopanja litijuma sreća je isključena. Svakome ko hoće da gleda, to mora videti samo i jedino kao nesreću, za sve.

Ali, režim s Vučićem na čelu izračunao je da će izvući korist iz tog posla po cenu uništenja Srbije. Njima ne zaigra nijedan mišić na licu kada posle pada nadstrešnice pričaju o garancijama za bezbedno kopanje litijuma. Oni nas uveravaju da će biti stroga kontrola, da će se poštovati najviši standardi zaštite životne sredine, dok sve u vezi s padom nadstrešnice jasno pokazuje da ni od kontrole ni od prihvatanja odgovornosti u Srbiji pod režimom s Vučićem na čelu nema ni traga.

Vučić kaže, idemo na izbore, da još jednom odmerimo snage i tako izađemo iz tekuće krize. On krade izbore u nizu, uhvatite ga u krađi, on samo odmahne rukom i pozove na nove izbore. I to mu je do sad prolazilo. Zašto ne bi mislio da će mu i sad proći? I da se odmah razumemo, za sve bi najbolje bilo da oni siđu s vlasti na izborima. Tako će verovatno i biti. Ali ti izbori ne smeju biti njihovi – niti oni treba da ih raspišu, niti oni treba da ih organizuju, niti oni treba da ih kontrolišu (ovde mislim i na pravosuđe).

Zovite to kako hoćete – prelaznom vladom, kontrolom spolja… sve je prihvatljivo, samo ne da se na izbore izlazi pod istim uslovima i u istom odnosu snaga (u institucijama) kao do sada. Stvar je u tome da Vučić ne vidi ni jedan razlog da na to pristane. Ako se sad pitamo – zašto je to tako, neka se čitalac vrati na početak teksta.

Samo, da ne bude nesporazuma, ovo nije tekst o Vučiću. Ovo je tekst o nama. Mi smo ga pustili da svaki put izađe neokrznut iz svojih svinjarija. Mi smo ga odnegovali i vaspitali da bude ovo što je danas. Kada se pitamo – kako je moguće da ne ume da se zaustavi, da veruje da će mu još jednom proći sve one iste laži koje su mu i do sad prolazile, to je pogrešno postavljeno pitanje.

Umesto toga treba da se pitamo – kako smo ga pustili da se izvuče? Kako do sad nijednom nismo bili odlučni da tome stanemo na kraj, kao što se sad čini da jesmo? Molim čitaoca da ovo ne razume kao prekor svima nama. Kao svaljivanje odgovornosti ili – ako baš hoćete – krivice za ovu situaciju u kojoj smo završili, na naša pleća. Nema od toga nikakve koristi (iako jeste naša odgovornost i krivica). Stvar je u nečemu sasvim drugom. Jednostavno hoću da kažem da samo od nas zavisi.

Kako smo napravili Vučića da bude takav kakav jeste, tako možemo i da (politički) završimo s njim. Nije stvar u tome da očekujemo da se on promeni, urazumi, popusti. Stvar je u tome da se mi promenimo, urazumimo i da – ne popustimo.

Čitalac će sada reći – studenti, oni prave razliku, oni su novi akter u (političkoj) igri. Zato prethodna iskustva nisu merodavna. Možda je čitalac u pravu. Možda je sad zaista moguće i ono za šta nam iskustvo kaže da nije. Ja pak mislim da su studenti već uradili mnogo, ali da ne mogu sve. Mora nešto posla ostati i za nas. Čini se da su među prvima to shvatili, kako i dolikuje, nastavnici i seljaci. Sad se čeka na nas ostale.

Nastavnici najavljuju potpunu obustavu rada za 20. januar, to jest početak drugog polugodišta. Do tad, treba brinuti o studentima i đacima koji su rekli da će i dalje biti u školama i na fakultetima. Ne samo da im ne bude tamo hladno i da ne budu gladni, nego i da ih „službe“ ne povrede. Čisto da održavamo kondiciju, dok se ne pridružimo nastavnicima i seljacima.

Peščanik.net, 27.12.2024.

NADSTREŠNICA
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun) bio je urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)