Prošle su dve nedelje od kada sam prvobitno objavio svoju analizu studentskih protesta u Srbiji (na engleskom na LINKS i na srpskom na Peščaniku) i, iako situacija, kao što sam primetio u zaključku tog teksta, ostaje fluidna i brzo se razvija, nije došlo do dramatičnih promena. Studentski pokret i dalje okuplja impresivan broj učesnika, a nedavni skup u Novom Sadu – kojim je obeležena godišnjica tragedije – privukao je desetine hiljada ljudi. Predstojeći protest u Kragujevcu, zakazan za 15. februar, koji će okupiti studente iz različitih gradova Srbije, takođe se očekuje da bude masovan.
Ipak, uprkos svojoj istrajnosti, protesti nisu uspeli da ostvare širu društvenu mobilizaciju, pre svega među radničkom klasom. Kao što sam ranije napomenuo, upravo su radnici – zaposleni u privredi – kičma svakog društva, a ne studenti ili takozvana srednja klasa. Iako mnogi posmatrači proteste prate sa simpatijama, sama veličina te neangažovane većine uveliko nadmašuje broj aktivnih učesnika.
U svojoj prvobitnoj analizi primenio sam Lenjinov koncept revolucionarne situacije, naglašavajući da iz svake revolucionarne krize ne mora nužno proisteći revolucija. Lenjin je postavio dva ključna uslova: prvi, da većina radnika u potpunosti shvati potrebu za prevratom i bude spremna da se za njega žrtvuje; i drugi, da vladajuća klasa doživi toliku krizu upravljanja da u političku arenu uvuče čak i najpasivnije slojeve društva. Nijedan od ovih uslova još nije ispunjen u Srbiji.
Prvi uslov ostaje neispunjen ne samo zato što studenti odbijaju dijalog sa potencijalnim saveznicima, već i zato što njihovi zahtevi, iako snažno odjekuju u javnosti, nisu evoluirali dalje od svoje početne formulacije. Protesti su postigli dovoljnu društvenu mobilizaciju da uspostave ravnotežu između demonstranata i vlasti, ali očekivanje da će isti zahtevi, ukoliko ostanu nepromenjeni, s vremenom dobiti sve veću podršku nije realistično. Dijalog nije važan sam po sebi, već zato što upravo kroz angažovanje sa širim društvenim grupama – sindikatima, profesionalnim udruženjima i autentičnim nevladinim organizacijama – zahtevi mogu biti dodatno razvijeni i transformisani tako da odraze potrebe i nade šireg društva. Bez te evolucije, protesti rizikuju stagnaciju, jer će njihov početni zamah s vremenom biti apsorbovan u političku rutinu.
Drugi uslov – prava kriza vladajuće klase – takođe izostaje. Iako je vlast pod pritiskom javnosti pokrenula krivične postupke i uhapsila grupu zvaničnika za koje se smatra da su odgovorni za tragediju u Novom Sadu, otišla je i korak dalje, inicirajući medijski istaknute korupcionaške procese koji su rezultirali hapšenjem političara iz sopstvenih redova, poput gradonačelnika Obrenovca Milorada Grčića, kao i drugih državnih funkcionera. Međutim, umesto da ukazuju na unutrašnju podelu, ovi potezi deluju kao kontrolisana operacija ograničavanja štete – pokušaj da se apsorbuje javno nezadovoljstvo bez ugrožavanja političke stabilnosti režima.
Najnoviji događaji nisu oslabili sposobnost vladajuće klase da upravlja, niti su razotkrili značajne pukotine unutar establišmenta. Vlada nastavlja da funkcioniše relativno stabilno, dok vladajuća elita i dalje čvrsto kontroliše državni aparat. Štaviše, sami protesti su postali rutinizovani i čak normalizovani, kako u percepciji javnosti, tako i u odgovoru vlasti. Vlada, koja je u početku bila uzdrmana razmerama demonstracija, sada se prilagodila i integrisala ih u svoje političke kalkulacije. Vlasti sada obezbeđuju sigurnost protesta, logističku podršku studentima tokom dugih marševa, pa čak i određeni stepen institucionalne tolerancije – što teško može biti odgovor režima koji oseća ozbiljnu pretnju.
Ova nova ravnoteža razotkriva ključne kontradikcije pokreta: studenti istrajavaju u svojim zahtevima, tvrdeći da odgovor vlasti nije zadovoljavajući, ali odbijaju da se povežu sa drugim društvenim grupama; radnička klasa i potencijalni saveznici ostaju neodlučni; a vlast se prilagodila protestima, ne smatrajući ih neposrednom pretnjom.
Kako protesti postaju deo rutine, bez masovne podrške i konkretnih rezultata, rizik da postepeno iščeznu višestruko raste. Da li će studenti prepoznati i rešiti ova ograničenja ili će se pokret istrošiti u još jednom prolaznom talasu nezadovoljstva, pitanje je ne samo za njih, već i za celo društvo. Međutim, koliko god njihovi zahtevi bili idealistički, opšti i nesumnjivo reformistički, a ne revolucionarni, u sebi nose klicu revolucionarne transformacije. Ključno pitanje jeste da li će ih šira društvena baza prepoznati i razviti u konkretan revolucionarni program. Ukoliko se to ne dogodi, protesti će se neminovno raspršiti u još jednu prolaznu epizodu nezadovoljstva.
Istorija, uključujući i nedavne događaje u Srbiji, jasno pokazuje da su revolucije nemoguće bez široke podrške masa. Petooktobarska revolucija iz 2000. godine, iako nije bila društvena revolucija u punom smislu, već samo transfer moći sa jedne grupe neoliberalnih buržoaskih elita na drugu s nešto drugačijom političkom orijentacijom, ne bi bila moguća bez masovnih štrajkova širom zemlje – uključujući štrajk rudara u Kolubari i prekid snabdevanja strujom širom zemlje – kao ni bez angažmana Srpske pravoslavne crkve, koja se direktno obratila vojsci i policiji, te uključenosti drugih aktera.
Studenti, da upotrebimo Lenjinov izraz, mogu biti „kvasac“ revolucije – agenti fermentacije i agitacije – ali nisu oni koji odlučuju o tome da li će revolucija uspeti ili propasti. Teret transformacije leži na širim društvenim snagama, pre svega na radničkoj klasi, čija mobilizacija ostaje presudni faktor u određivanju da li će ovi protesti postati katalizator sistemske promene ili samo još jedna neostvarena prilika.
LINKS, 17.02.2025.
Peščanik.net, 19.02.2025.
NADSTREŠNICA