Antony Gormley
Antony Gormley

Fajl sa skeniranom doktorskom disertacijom ministra dr Stefanovića poslednjih se dana širi kao virus kroz akademsku mrežu, a i šire. Prvobitno smejanje nad skarednošću ovog rada zamenilo je crno očajanje. Mislim da je važno ispričati zašto je čitavo visoko obrazovanje i naučna zajednica u Srbiji duboko posramljena i bačena na kolena ovom „disertacijom“. Iako se već mnogo pisalo o uratku dr Stefanovića, za dublje razumevanje njegovog štetočinskog efekta čini mi se neophodnim da i ja prvo dam svoj doprinos analizi samog rada.

Usuđujem se reći da napisani rad nije samo plagijat (o tome baš i ne mogu suditi jer sam daleko od „menadžment nauke“ i literature iz te oblasti) već je, posmatrano sa aspekta naučne prakse, apsolutno neutemeljen. Naime, ma koliko nas rektor dr Mića uveravao da je teza dr Stefanovića zasnovana na empiriji, u samom radu jednostavno nema nijednog traga praktičnog istraživanja. Dodatno, ovde nam je pompezno najavljena metodologija rada – „deduktivni, induktivni, komparativni, sintetički, analitički metod“ – koja se sramotno svela isključivo na nabrajanje procenata koječega (lokalnih samouprava u regionu, korišćenja elektronskog poslovanja, itd) iz tuđih izvora. Ja zaista tu ne videh bilo kakvu ozbiljnu dedukciju, a kamoli indukciju ili sintezu.

Na ovom mestu mislim da je važno reći šta se podrazumeva pod statusom doktora nauka. Preuzeto iz latinskog jezika doctor philosophiae (Dr. Philos.) predstavlja naziv za akademsko zvanje koje se oslanja na kompetentnost u poznavanju teorije naučne metodologije kroz samu filozofiju nauke, kao i umešnost u primeni naučnih principa prilikom istraživanja u nekoj oblasti nauke. Paušalno navođenje termina za epistemološke logičke metode koje vidimo u radu dr Stefanovića, bez i najmanjeg pokušaja da se rad konstruiše na način koji će bar imitirati ovakvu naučnu strukturu (da praksu istraživanja i ne pominjemo), ukazuje na potpunu nesvest o tome šta nauka jeste. Verujem da su mu se te „strane reči“ mnogo dopale, pa je pomislio da bi vredelo turiti ih na neko mesto gde će zvučati pametno.

Još je nejasnije šta je dr Stefanović mislio pod navodima: „za merenje pojava koristiće se multipla multivarijantna regresiona analiza ili Spirmanova formula“. Prvo, navedene procedure su statistički modeli koji ne mogu „meriti pojavu“ već je (samo) mogu analizirati. Dodatno, a na nesreću dr Stefanovića, za upotrebu ovih modela potrebni su vam neki podaci iz sopstvenog istraživanja ili možete napraviti neku vrstu metastudije gde literaturne podatke ubacujete u statističke modele dizajnirane specifično za ono što jeste vaše pitanje. Odatle se mogu izvlačiti konkretniji zaključci (dedukcije) o „pojavi“, a, konačno, na osnovu brojnih zaključaka, možda bi bilo moguće i napraviti neku generalizaciju o prirodi fenomena (indukciju). Svega ovoga nema ni u tragovima u dotičnom radu.

Među zanimljivim delovima teksta nalaze se i hipoteze koje su trebale biti testirane. Budući da ne poznajem „menadžment nauku“ ne mogu ništa tvrditi, ali mogu imati utisak da svaka od navedenih hipoteza zvuči kao čista tautologija (fenomen koji se objašnjava samim sobom). Na primer: „što je primena novih modela elektronskog poslovanja veća, to je strategijski menadžment lokalne samouprave efikasniji“ (?!) Kako bih rekla, svako ko je iole čučao pred raznoraznim šalterima iskusio je da najbrže završava posao ako postoji nešto što šalterska službenica može da na licu mesta „izvuče iz kompjutera“. Ukoliko je lokalna samouprava dobro organizovana, ona je uvela elektronsko poslovanje, zbog čega je, logično, efikasna… ili ja bar to tako razumem. Naravno, dozvoljavam da imam problem sa nedovoljnim razumevanjem teme, ali sam sigurna da bih shvatila o čemu se radi da je dr Stefanović objasnio način uzorkovanja, pretpostavljene odnose između različitih podataka i matematičke modele koje je koristio za obradu informacija.

Zanimljivo je to što je sam autor rada takva pojašnjenja i najavio u svom tekstu. U delu koji se tiče hipoteza rada, uz svaki od navoda stoji precizan opis pristupa kako će hipoteza biti testirana – šta će u regresionoj analizi biti korišćeno kao nezavisno, a šta kao zavisno promenljiva varijabla. Npr. u gorenavedenom primeru stoji da će „model elektronskog poslovanja“ biti nezavisno promenljiva, a „strategijski menadžment lokalne samouprave“ zavisno promenljiva. Međutim, kako ne postoje ni podaci ni analize, ne može se razumeti na koje načine su ove promenljive merene, tj. kako su im i na osnovu čega dodeljivane vrednosti za statističku analizu (mene je to zaista zanimalo). Pokušala sam da pronađem i materijal u okviru poglavlja „Upitnici“ i „Grafički prikaz“ nadajući se da će mi to razbistriti ceo problem. Iako se ovi naslovi poglavlja nalaze u Sadržaju disertacije, u samom tekstu ne postoje. Dakle, na početku svog doktorata kandidat je sebi zadao brojne zadatke, ali je na njih nekako zaboravio kako se približavao kraju pisanja svoje disertacije. Testirao nije baš ništa, zbog čega je zaključke mogao izvlačiti samo na osnovu sopstvene mašte. Ne ulazeći u stil pisanja, a samo na osnovu ove kratke analize nepostojeće naučne metodologije, ne vidim nijedan argument koji bi rad dr Stefanovića kvalifikovao kao dostojnog jednog, makar i najlošijeg, doktorata.

Danas smo od rektora Megatrenda mogli čuti da tekst koji ovih dana čitamo nije konačna verzija rada i da „ona prava“ sadrži sve elemente naučnog istraživanja. Pored toga što je veoma čudno da ključni delovi doktorata mogu nedostajati u disertaciji u bilo kojoj fazi rada, mogu zaključiti, a na osnovu dobre prakse na BU, da je ova izjava ili lažna ili da su običaji na ovom privatnom univerzitetu veoma čudni i krajnje neozbiljni. Uobičajeno je da odobrenje za odbranu disertacije od Univerziteta dobijete tek nakon što ste konačnu verziju dostavili i fakultetu i nadležnom univerzitetskom telu, i nakon što je vaš rad „odležao“ na uvidu javnosti. Samo je to verzija iza koje može stajati Univerzitet, samo je to verzija koja ostaje u biblioteci i ne može biti dozvoljeno da svoj rad naknadno prerađujete.

Konačno, dolazimo do pitanja zašto je ovaj događaj zadao konačan udarac pravim univerzitetima i pojedincima koji nekako uspevaju da, u veoma teškim uslovima i totalnoj besparici, isporuče priličan broj radova u vrhunskim međunarodnim časopisima i da, pomoću štapa i kanapa, rade pravu i ozbiljnu nauku. Ovaj događaj pljunuo je u lice institutu doktora nauka u Srbiji, kao i svim programima doktorskih studija, uključujući i one na državnim univerzitetima (tu posebno mislim na BU, s obzirom da se on, za sada, najbolje drži u celoj stvari). Događaj zvani „dr Stefanović“ dobrano je zakucao ekser na kovčeg ugleda visokog obrazovanja čije je urušavanje započeto pre više decenija.

Ja neću tvrditi da veliki deo krivice za stanje i obraz obrazovanja ne leži i na strani samih državnih univerziteta. Kao i sve u ovom društvu, ova institucija nije bila izuzeta iz opšte degradacije sistema vrednosti, ulagivanja vlastima, politizacije kroz koju se projektovalo guranje nekompetentnih kadrova, pada profesionalne etičnosti i minimiziranja opšte pismenosti i motivacije za ozbiljan rad i učenje. Svega tu ima i svega je tu bilo – i svinja i bisera. Čuvena je izjava jednog doktorskog kandidata na BU koji je pre tridesetak godina odbranio veoma lošu disertaciju: „Pola sata srama, ceo život doktor“. Možda upravo u tome leži najbolja ilustracija progresivnog gubitka svakog poštovanja prema onome što zrelo i duboko znanje predstavlja – nekada su takvi kandidati osećali bar malo sramote, a onda je, kroz generacije, stid polako nestajao.

Razlozi za ovaj fenomen spadaju u domen već opštih mesta koje stalno pominjemo kada pričamo o Srbiji – urušavanje osnovnog i gimnazijskog obrazovanja, praznoglava medijska epidemija, svest o nepostojanju korelacije između znanja i društvenog statusa, itd. Svašta nas je dovelo do stanja u kojem se ceni forma bez suštine, tj. diploma bez stručnosti i znanja. I upravo je ovo bilo plodno tlo za procvat raznoraznih privatnih fakulteta u kojima, čast izuzecima, za novac možete dobiti šta god hoćete, uključujući i boju diplome. Rezultat je da menadžmenti i marketinzi cvetaju u zemlji gde posla ima malo, a novca još manje.

Tvrdnja da su nas „najbolji i najpametniji napustili“ nije ni najmanje pomogla opštem stanju. Ja se, naravno, slažem da su mnogi, koji su mogli unaprediti naše društvo, nepovratno otišli bez namere da se ikada vrate. Istovremeno tvrdim, makar na osnovu iskustva iz svoje oblasti nauke, da je tokom decenija otišao svako ko je hteo da ode – kako dobri tako i oni manje dobri studenti. To znači da su nam ostali brojni primerci i jednih i drugih. Ispostavilo se da su obe kategorije stručnjaka, sa svim nijansama između dva ekstrema, dovoljno kvalitetni za druge države koje ih rado primaju u svoje naučne i druge institucije, ali ne mogu biti cenjeni u Srbiji jer iz nje nisu hteli da odu. Priznaćete da je ovo samo po sebi apsurd! I to apsurd koji je sistematski degradirao status obrazovanog kadra u ovom društvu i, što je možda i važnije, utemeljio ideju da fakultetske i doktorske diplome nemaju nikakvog suštinskog značaja zbog svoje neutemeljenosti u znanju i kvalitetu onih koji su ostali.

Dakle, diplome postaju percipirane kao veliko ništa upakovano u nešto. A kada je već tako, kakve onda ima veze da li je ministar stekao diplomu na ovaj ili onaj način i šta je tu napisao ako je uopšte i napisao. Konačno, da li nam je predsednik države postao pametniji nakon što mu je poklonjena ili kupljena diploma? Nije. Eto nama krucijalnog dokaza da je obrazovanje u Srbiji besmisleno i nepotrebno. Ako već ne možete da odolite toj beskorisnoj bižuteriji, kupite diplomu!

Sa mnogim svojim kolegama delim ovaj osećaj duboke poraženosti. Niko neće reći da je od našeg totipotentnog premijera očekivao reakciju drugačiju od arogantnog i uvredljivog nipodaštavanja svake kritike upućene njegovim malenim pulenima, ali je ipak strašno prisustvovati toj demonstraciji primitivizma i potpunog nepoštovanja ne samo kvalifikovanih ljudi, već i temelja obrazovanja i nauke. Ne smemo nikada zaboraviti da u Srbiji postoje ljudi koji znanje vole zbog znanja samog, nauku zbog onoga što ona predstavlja – eleganciju, golicanje intelekta, uzbudljivost pitanja, ushićenje otkrivanja,…

Ne dozvolimo da nam i to oduzmu!

Peščanik.net, 06.06.2014.

PLAGIJATI

The following two tabs change content below.
Biljana Stojković, rođena 6. oktobra 1972. u Beogradu, profesorka na Katedri za genetiku i evoluciju Biološkog fakulteta u Beogradu. Magistrirala je i doktorirala na istom fakultetu. Od 1996. učestvuje u naučnim projektima u oblasti evolucione biologije. Autorka je većeg broja publikacija u vodećim međunarodnim naučnim časopisima, kao i poglavlja i knjiga iz oblasti evolucione biologije. Objavila je knjige „Darvinijana: vodič kroz evolucionu biologiju” (2009) i „Od molekula do organizma: molekularna i fenotipska evolucija” (2012). Religiju i misticizam svake vrste smatra najvećim preprekama za razvijanje inteligencije, kritike autoriteta i humanog i slobodnog društva. Svetliju budućnost vidi u sekularnom humanizmu, u čemu posebno važnu ulogu imaju popularizacija nauke, borba protiv klerikalizacije, ksenofobije i nacionalizma. Izvori najveće ljubavi, inspiracije i istrajavanja u Srbiji su joj suprug Oliver i sin Paja.

Latest posts by Biljana Stojković (see all)