U neobičnim okolnostima, kada čitava jedna zemlja poslušno izlazi na izbore jer je iz nejasnih razloga jednoj osobi palo na pamet da ih raspiše, ovaj tekst predstavlja žanrovski hibrid između biografske crtice o jednom velikom „kritičkom“ pedagogu i poziva na političko delovanje. Vezu između te dve naizgled udaljene stvari vidim u metodu kritičke pedagogije koji se lako može preobraziti u metod promišljenog političkog angažmana. Ako se kritička pedagogija bavi „obrazovanjem za oslobođenje“, onda bi angažman o kome ću govoriti mogao da se odnosi na „politiku oslobođenja“. Međutim, te krupne reči ne treba da zavaraju: radi se tek o jednom skromnom predlogu koji ni izbliza ne može da se predstavi kao celovito rešenje. Najbolje je da ovaj tekst pročitate kao poziv na razmišljanje o načinima na koje se građani Srbije mogu iz pasivnih glasača ponovo preobraziti u političke aktere ili iz „objekata“ politike u njene subjekte.

Tvrdnja Brazilca Paula Freirea (1921–1997) – o kome je dakle ovde reč – iz njegove čuvene knjige Pedagogija obespravljenih (1968), da revolucionarni proces u velikoj meri ima obrazovnu prirodu,[1] u domaćem kontekstu može se parafrazirati tako da glasi: politički proces u velikoj meri ima obrazovnu prirodu. Tranzicija kroz koju Srbija prolazi u proteklih par decenija svakako jeste i neka vrsta revolucije kojoj je cilj preobražaj političke zajednice: građani Srbije, naime, teže – za sada bez ozbiljnijeg uspeha – da stvore nešto što Srbija do sada nije imala: ustavnu demokratiju koja počiva na vladavini prava. U tom smislu, Aleksandar Molnar će, na primer, za Srbiju reći da je zaglavljena u prvom krugu revolucionarne rotacije,[2] s malo nade da iz njega izađe. Pri tom, on izlaz vidi u sazivanju ustavotvorne skupštine koja bi donošenjem ustava postavila političku zajednicu na čvrste temelje. Freire, pak, u svojoj Pedagogiji brani stav da nijedna promena društva od vrha ka dole nije održiva na duge staze ako ne ide zajedno s transformacijom članova tog društva iz pukih posmatrača u aktivne učesnike u političkim promenama. Sredstvo za jednu takvu transformaciju Freire vidi u obrazovanju.

Za Freirea je obrazovanje neodvojivo od preobražaja društva. Međutim, ne doprinosi svako obrazovanje političkoj promeni nabolje. Freire razlikuje dve vrste obrazovanja: jedno je obrazovanje za oslobođenje, dok je drugo – sasvim zgodno nazvano – „bankarsko“ obrazovanje. U „bankarskom“ konceptu obrazovanja važe sledeći odnosi: a) učitelj podučava, a učenike treba podučavati; b) učitelj zna sve, a učenici ne znaju ništa; c) učitelj misli, a učenici su oni za koje učitelj misli; d) učitelj govori, a učenici (poslušno) slušaju; e) učitelj disciplinuje, a učenike treba disciplinovati; f) učitelj bira i nameće svoj izbor, a učenici se povinuju; g) učitelj radi, a učenici imaju privid da rade gledajući učitelja kako radi; h) učitelj kreira program, učenici se prilagođavaju; i) učitelj zamenjuje autoritet znanja svojim profesionalnim autoritetom koji protivstavlja slobodi učenika; j) učitelj je subjekt procesa učenja, a učenici su puki objekti.[3]

Ako sad svuda gde stoji učitelj stave političara, svuda gde stoji učenje – politički proces, a svuda gde stoje učenici – građane, čitatelji će dobiti jasnu sliku o analogiji koju bih ovde hteo da izvedem na osnovu polazne teze da politički proces u velikoj meri ima obrazovnu prirodu. Recimo: političar vodi politiku, a građani ga slede; političar zna sve, a građani ne znaju ništa; političar misli umesto građana; političar govori, a građani ga (poslušno) slušaju; političar disciplinuje, a građane treba disciplinovati – i tako do kraja. Čitatelji bi mogli otići i korak dalje i izvesti zaključak da je politički proces u Srbiji daleko od oslobađajućeg, pa ga zato, sledeći Freirevu terminologiju, možemo označiti kao – „bankarski“. U takvom procesu sasvim je logično da političari ne mare za oslobođenje građana (mogli bismo to nazvati i njihovom društvenom emancipacijom), te da im je u najvećoj meri stalo da propagandom građane samo uvere u ono što su oni sami smislili.[4] S druge strane, građani se poistovećuju s harizmatičnim vođama (mada je sada sasvim jasno da vođi ovde više nije potrebna ni neka harizma) kako bi i sami stekli utisak da su aktivni i delotvorni.[5]

Koga to zabavlja, neka nastavi da se igra kombinacijama koje je moguće izvesti iz ovako postavljenih „bankarskih“ analogija. Meni se, međutim, čini da bi bilo korisno videti šta se može izvesti iz jedne potencijalne analogije između obrazovanja za oslobođenje i političkog organizovanja. Sasvim konkretno: da li bi Freireov model „oslobađajuće“ pedagogije mogao da se upotrebi za pravljenje, recimo, jedne nove partije, za obnovu neke postojeće stranke ili za stvaranje jednog širokog fronta za emancipaciju građana (kao što jeste, recimo, poslužio za sindikalno organizovanje)? Freire oblikuje obrazovanje za oslobođenje u tri faze. U prvoj fazi istraživači-edukatori ispituju sredinu iz koje dolaze budući učenici. U razgovoru s ljudima oni nastoje da utvrde koje su to bitne teme i problemi koji zaokupljaju datu zajednicu. U drugoj fazi analiziraju se podaci i izdvajaju najvažnije teme i problemi čije rešavanje bi doprinelo popravljanju životne situacije učenika. U trećoj fazi teme koje su se kristalizovale u prethodnoj fazi svrstavaju se u odgovarajuće naučne oblasti i u skladu s tim se formira kurikulum. Važno je naglasiti da je svaka faza dijaloška i u njoj ravnopravno učestvuju i istraživači-edukatori i učenici.

Kako bi jedan ovakav model mogao da se prenese na stranačko ili građansko organizovanje? Na prvi pogled – jednostavno. Ko god bi sad pomislio da pravi novu stranku ili neki građanski front, koji bi počivali na ideji da se ukine matrica prema kojoj su građani puki objekti politike, morao bi prvo da se upusti u podrobno istraživanje/razgovor sa građanima. Zatim bi zajedno s njima trebalo da izdvoji ključne teme i probleme. Na kraju, to bi trebalo da dovede do pisanja programa stranke ili određivanja ciljeva građanskog delovanja. Tek potom bi trebalo pristupiti formiranju organa stranke ili rukovodećih tela građanskog pokreta. Kroz sličan proces trebalo bi da prođu i one stranke koje iz nekog razloga požele da se reformišu u nameri da zaista počnu da rade s građanima na izgradnji pristojnog društva i države.

Međutim, ovde treba podići i nekoliko ograda. Uprkos konkretnim uspesima koje je postigao u osmišljavanju obrazovnih programa za odrasle,[6] Freire je bio izložen i kritikama. Njegova kritička pedagogija (kritička zato što obrazovanje za oslobođenje podrazumeva kritički pogled na svet u kome postoje odnosi obespravljenosti) počiva na premisama koje se (kod nas) uglavnom ne podrazumevaju. Freire će hrabro reći da obrazovni (politički) proces zasnovan na poverenju mora da se temelji na ljubavi, poniznosti, veri i nadi. Jer, Freire je, baš kao i drugi veliki kritičar postojećih obrazovnih („bankarskih“) praksi Ivan Ilič, bio vernik i dobar deo svog pedagoškog posla obavio je pod okriljem crkvenih organizacija (što mu nije smetalo da se u svojim knjigama obilno poziva na Marxa, Lukácsa, Lenjina, Gramscija, pa i na Gaju Petrovića). Otuda ne čudi što je njegovo obrazovanje za oslobođenje bilo čvrsto spregnuto s teologijom oslobođenja (koju ponekad, na lep način, ovde pomene Mirko Đorđević). A ta teologija oslobođenja opet je bila u tesnoj vezi s mističnom gerilom koja slavi mučeništvo i sveštenstvo koje se bori na strani ugnjetavanih i potlačenih.[7] Zbog svog revolucionarnog pedagoškog rada, Freire je sredinom šezdesetih, kada je u Brazilu uspostavljena vojna diktatura, završio prvo u zatvoru, a potom u egzilu. Što se tog vremena tiče, zanimljivo je da su se istraživanjem nedela pod vojnom represijom bavili isključivo članovi sveštenstva. Oni su napisali izveštaj pod naslovom Nikad više, na osnovu dokumenata do kojih su došli krišom, mimo znanja vojske. Do danas je taj izveštaj sveštenika praktično ostao jedini zapis o zločinima vojne diktature u Brazilu sedamdesetih godina 20. veka. (Zastanimo ovde za trenutak da bismo pokušali da zamislimo sveštenstvo srpske pravoslavne crkve koje se umesto egzorcizmom bavi popisom žrtava režima Slobodana Miloševića u Srbiji i izvan nje. Neuspeh ovog misaonog eksperimenta jasno predočava teškoće koje se javljaju u pokušajima da se uspostavi pristojno društvo u Srbiji.)

Pa ipak, uprkos svim ogradama koje se mogu postaviti prema Freireovoj kritičkoj pedagogiji i njenim teološkim temeljima, ne vidim zašto ne bismo pokušali i na taj način da se organizujemo. Ako nam je jasno da sve što se do sada radilo nije valjalo; ako je izvesno da Srbija danas ni izdaleka ne liči na pristojno društvo; ako nas zabrinjava činjenica da najjači akteri u političkoj areni ovde po pravilu mogu da koriste institucije prema svojoj volji ne obazirući se na zakone i procedure; ako na svojoj koži osećamo da se ljudi u Srbiji dele na građane prvog i drugog reda prema proizvoljnim kriterijima političkih stranaka – dakle, ako je sve to tako, a i dalje nismo u stanju da se tome uspešno suprotstavimo, hajde da krenemo ispočetka, da se iznova povezujemo i organizujemo oslanjajući se, pored ostalog, i na iskustva kritičke pedagogije. Do sada je svaki pokušaj političkog organizovanja kod nas bio ustrojen od vrha prema dole; makar i zarad eksperimenta, mogli bismo de promenimo smer i krenemo od dna prema vrhu, uspostavljajući prvo razuđenu mrežu horizontalnih spona. Na kraju, ne mislim da je pred nama neka ozbiljna dilema koju je teško razrešiti. Naprotiv, stvari su krajnje jednostavne: ili ćemo početi promišljeno i strpljivo da radimo ili ćemo i dalje sedeti skrštenih ruku i čekati sledeće čudo u vidu nekog novog spasitelja.

Peščanik.net, 16.03.2014.

———–    

  1. Paolo Freire, Pedagogija obespravljenih, prev. Sanja Bingula (Zagreb: Odraz, 2002), str. 108.
  2. Aleksandar Molnar, Ustavni haos prve revolucionarne rotacije u Srbiji 5. oktobar 2000 – 27. jul 2012 (Beograd: Fabrika knjiga, 2013).
  3. Freire, Pedagogija…, str. 58-59.
  4. Kod Freirea stoji: „Te vođe negiraju pedagošku aktivnost u procesu oslobađanja i koriste se propagandom kao sredstvom uvjeravanja“ (str. 54).
  5. Kod Freirea stoji: „Populističke manifestacije možda su najbolji primer te vrste ponašanja obespravljenih koji, poistovjećujući se s karizmatičnim vođama, i sami počinju osjećati da su i aktivni i djelotvorni“ (str. 63). I još u tom smislu o obespravljenima Freire kaže: „Njihov je ideal postati čovjekom no za njih biti čovjek znači biti tlačitelj. To je njihov model očovječenja. Korijeni toga leže u činjenici da su se obespravljeni u određenom trenutku poistovjetili s tlačiteljem“ (str. 37).
  6. O odrazu Freireovih obrazovnih politika danas, vidi u Luis Armando Gandin i Michael W. Apple, „Can critical democracy last? Porto Alegre and the struggle over ‘thick’ democracy in education”, Journal of Education Policy, 27:5 (2012), str. 621-639.
  7. O tome upečatljivo piše, na primer, Jon Sobrino, Izvan sirotinje nema spasenja. Mali utopijsko-proročki ogledi, prev. Roman Karlović (Rijeka: Ex libris, 2010).

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)