Rijetko su kad u povijesti kao ove zadnje dvije godine, srpske i hrvatske elite komunicirale tako lijepim riječima. Simbolično pomirenje naroda i vjera na ovim prostorima potaknule su početkom 2019. ranije zavađene klerikalne elite srpskog pravoslavalja i hrvatskog katolicizma. Podsjetimo se, to su oni vladike i biskupi koji su one olimpijske 1984. godine kontra-komemorirali u Jasenovcu i Mariji Bistrici. Hrvatski je katolicizam tada vježbao trijumfalizam jubilejom „13 stoljeća kršćanstva u Hrvata“ a patrijarh srpski je iz Jasenovca podsjetio na ustaške zločine nad Srbima porukom „moramo oprostiti ali nećemo zaboraviti“. Ima li smisla pitanje, da su se tada pomirili, da je došao papa i skupa s hrvatskim biskupima kleknuo u Jasenovcu, da li bi rat mogao biti izbjegnut? To ne možemo saznati ali možemo pratiti što će se postići procesom pomirenja koji je počeo 2019.
Klerikalne elite probijaju led
U Požegi, na 17. siječnja 2019, hrvatski biskupi i srpski episkopi mole za mir i jedinstvo kršćana. Tom prigodom daju historijsku izjavu za medije u kojoj kažu, između ostaloga i ovo: „Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti i molimo da svojim praštanjem svi budu veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo… Svjesni smo da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri, ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti… da bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na naše nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima.“
Ova poruka nije pala s neba, bila je dugo u pripremi. Prethode joj propovijedi pape Ivana Pavla Drugog u Zagrebu 1994. i Sarajevu 1998. pozivima na mir, oprost i reintegraciju u dobrosusjedstvu dvije kršćanske crkve i njihovih naroda te susjeda im muslimana koje papa s uvažavanjem spominje. Zatim papa Franjo radi na pomirenju Vatikana sa sestrinskim pravoslavnim crkvama. Putuje u Rumunjsku i Bugarsku, moli i diplomatski radi za mir u Ukrajini, a nastoji pripremiti i papinsku posjetu Srbiji. Zbližavanje srpskih i hrvatskih vjerskih vođa također je olakšano zahvaljujući individualnom entuzijazmu i prijateljstvu nekolicine umjerenih biskupa i episkopa.
Desetak dana poslije povijesne Požeške deklaracije, zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, izveo je nešto vrlo rijetko u vodstvu katoličke crkve u Hrvatskoj: uspio je naime, javno izgovoriti da su hrvatski fašisti zvani ustaše bili zločinci, barem u Holokaustu i prema hrvatskim Židovima koje su skoro istrijebili. Ustaške zločine nad Srbima nije posebno spominjao ovom prigodom, ali na snazi je i u prigodama se čita po crkvama pismo hrvatskih biskupa iz 1995. povodom 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata u kome se govori o zločinima režima NDH prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Srbima u Hrvatskoj i BiH.
Drugog maja 2019. na spomen području kod Jasenovca okupile su se sve glavne religije ovih prostora na komemoraciji. Prema izvještaju balkanskog regionalnog servisa Radija Slobodna Evropa „visoki predstavnici četiriju vjerskih zajednica – Židova, pravoslavaca, katolika i muslimana odali su na komemoraciji u kripti jasenovačkog spomenika počast za šest milijuna židovskih žrtava holokausta“, iskoristivši priliku i za osude svakog današnjeg i budućeg nasilja, napose u ime isključivih „ekstremnih ideologija“, te su pozvali na „pomirenje, oprost i okretanje budućnosti“.
Sekularni autoriteti preuzimaju inicijativu
Novi zalet prema simboličnom pomirenju vjera i naroda kreće u drugoj polovici 2020. Na krilima izborne pobjede, Andrej Plenković, hrvatski premijer i predsjednik najveće hrvatske stranke, pokušava stvoriti novi, umjereni „evropski“ HDZ. Uživa potporu EU i Vatikana ali bez Srba iz Hrvatske ne bi uspio. Plenković mijenja imidž godišnje trijumfalističke parade u Kninu koja je slavila pobjedu u vojno-policijskoj akciji „Oluja“ i poniženje srpskog separatističkog pokreta. To postaje komemoracija završetka rata i počast svim nevinim žrtvama. Time je porazio hrvatske nacionaliste s ekstremne desnice koji bi paradirali i provocirali u Kninu. Poslao je i prijateljsku poruku i hrvatskim Srbima i vladajućima u Srbiji, jer su se ovi žalili na provokativni hrvatski trijumfalizam koji se manifestira na kninskim proslavama. „Treba iskazati dužan pijetet prema svakoj nevinoj žrtvi, bila ona hrvatska, srpska ili druge nacionalnosti“, istaknuo je u ovoj prigodi premijer Plenković. U prvom redu na obilježavanju sjedio je – po prvi puta od „Oluje“ – i visoki politički predstavnik hrvatskih Srba, Boris Milošević, dojučerašnji saborski zastupnik i predsjednik Srpskog narodnog vijeća, a sada jedan od četiri potpredsjednika hrvatske Vlade. Potom je na 25. kolovoza 2020. vrh hrvatske države, prevođen predsjednikom Hrvatske Zoranom Milanovićem te podpredsjednicima hrvatske vlade Tomom Medvedom i Borisom Miloševićem, učestvovao na komemoraciji srpskim civilnim žrtvama rata u Gruborima kod Knina. Zatim je premijer Plenković uz vojne počasti 27. rujna 2020. položio vijenac na spomenik za devetero srpskih civila ubijenih mjesec i po nakon hrvatske vojno-redarstvene akcije „Oluja“ u Varivodama u šibenskom zaleđu 1995. godine. „Kao predsjednik hrvatske Vlade duboko žalim zbog toga te vam u ime Vlade ovdje izražavam sućut za članove vaših obitelji čije živote hrvatska država – na žalost – nije uspjela zaštititi“, kazao je Plenković na komemoraciji.
Još korak dalje otišlo se na komemoraciji prve velike bitke srpsko-hrvatskog rata u Vukovaru u novembru. Boris Milošević u izjavi za medije tada kaže: „Svojim dolaskom želim se pokloniti svim žrtvama Vukovara i poslati poruku pomirenja. Vječnaja pamjat nevinim žrtvama Vukovara“. U Vukovaru su također posebne komemoracije obavili i predstavnici hrvatskih lijevih stranaka i udruga za ljudska prava. Oni su na poseban način podsjetili i na srpske civile koji su mučeni, strijeljani i bačeni u rijeku Dunav kod Vukovara. Dalje, posebnu je važnost sa srpske strane imala komemoracija za hrvatske žrtve Vukovara koju su priredile u Beogradu „Žene u crnom“, poznata udruga za mir i ljudska prava. Najspektakularniji potez na komemoraciji u Vukovaru izveo je na vlastitu inicijativu poznati mirovni aktivista, beogradski novinar Veran Matić, kao osobni izaslanik Predsjednika Srbije za nestale osobe i normalizaciju odnosa s Hrvatskom. Matić je inače sudjelovao u svim komemoracijama od Knina do Grubora i Varivoda, a u Vukovaru je otišao korak dalje. Podsjetivši na historijski presedan Willy Brandta u varšavskom getu 1970. kad je njemački kancelar pao na koljena (genuflectio ili Kneifall), kao izraz žaljenja Nijemaca za zločine nad Židovima, Veran Matić kleknuo je uz spomenik stradalim hrvatskim ratnim zarobljenicima i civilima koje su pobile srpske snage i Jugoslavenska narodna armija nakon pada Vukovara. Njegov su potez mnogi privrženi pomirenju u Srbiji i Hrvatskoj pozdravili, a svi nacionalisti napali. Primio je i kritike s lijeva jer svojim je gestom iskupio predsjednika Vučića koji je za vrijeme zločina u Vukovaru učestvovao u mobilizaciji srpskih paravojnih formacija, a potom je kao predsjednik Srbije u svoju nacionalističku partiju primio ratnog zločinca koji je naredio egzekucije u Vukovaru. Međutim i historičari i povjesničari će zabilježiti kako je institucija Predsjednika Republika Srbije, potvrdila presedan iz mandata Borisa Tadića i opet manifestirala javno i ovaj put naglašeno ponizno žaljenje hrvatskih žrtava nad kojima su Srbi izvršili zločine. Vukovarski genuflectio Verana Matića bio je uvjerljiv i opravdan potez.
Početak pomirenja vjera i naroda ovih prostora poslije 30 godina mržnje omogućili su dakle i vanjski utjecaji i unutrašnja previranja režimskih, partijskih i klerikalnih elita u kojima su umjereni potisnuli radikale. Svaki se pokret, režim i partija s vremenom podjele na „tvrde“ i „meke“ struje, liberale i konzervativce, reformiste i tradicionaliste. Umjerene snage dođu do sporazuma o smirivanju i teških, dugogodišnjih etničkih, vjerskih i nacionalističkih konflikata. Na primjer, Sjeverna Irska je prošla kroz „Doba nevolja (Troubles), de fakto građanski rat, i došla do mirovnog sporazuma od Velikog petka 1998. kroz nešto više od 30 godina. Najžešći religijski nacionalist, protestantski pastor Ian Paisley, koji je podržavao protestantske milicije i onomad galamom ometao papu Wojtylu za vrijeme govora u Evropskom parlamentu, postao je pragmatični političar i sudjelovao u vlasti, normalizaciji i pomirenju katolika i protestanata. Otada u Sjevernoj Irskoj povremene trijumfalističke parade „narančastih“ uzburkaju strasti, ali mir se upio održati. Mlađe generacija na Balkanu o tome odnedavno mogu učiti kroz popularnu Netflixovu televizijsku seriju „Derry Girls“.
Oprosti mi papa
Koji su konkretni slijedeći koraci u ovom za sada obećavajućem procesu pomirenja vjera i naroda na zapadnom Balkanu? Kamo dalje, rođače?, upitao bi se Džoni Štulić i zaključio da elite opet prde u prašinu. Ali, ovoga puta su već nešto dobro postigli. Čeka ih druga faza, znatno teža, politički i logistički. Radi se o komemoracijama za sve žrtve (naročito muslimanske) u BiH u ratovima devedesetih i dolasku pape u Jasenovac kad ponovo na dnevni red dolazi Drugi svjetski rat. Na kraju treba postaviti i pitanje tko će komemorirati žrtve koje su podnijeli u Drugom svjetskom ratu jugoslavenski antifašisti, jer njih se danas odriču svi, a podnijeli su najveće žrtve u povijesti na ovim prostorima. Ako se kaže „pijetet za sve žrtve“ kako onda izostaviti najbrojnije i još i danas u svijetu poštovane?
Vrhovni autoritet muslimana s ovih prostora, Reis Husein Kavazović, je nakon komemoracije u Kninu, u posebnoj izjavi koja je medijima dostavljena iz njegova ureda, kazao kako prati „inicijativu za srpsko-hrvatsku pomirbu“ dodavši kako podupire pozitivne razgovore, ali i drži da oni nemaju smisla bez odavanja počasti i muslimanskim žrtvama. Istaknuo je kako su u ratovima 90-ih godina Bošnjaci bili ti koji su platili najveću cijenu, a ustvrdio je i kako su i Hrvatska i Srbija „tijekom četiri godine agresije, nerijetko zajedničkim naporima, pokušavale podijeliti Bosnu i Hercegovinu i pripojiti njene ‘etnički očišćene’ teritorije vlastitim nacionalnim državama“. Idealno bi bilo da se ono što se nedavno odigralo u Vukovaru organizira i u Srebrenici. Ali kako sad stoje stvari, srpska crkva, Srbija i srpske vlasti u BiH ne bi na to pristali. Možda bi privremeni kompromis bila zajednička komemoracija u Sarajevu za sve nevine žrtve uz imenovanje svih nacionalnosti koje su stradale u ratu 1992-1995. Ili bi trebalo čekati drugi posjet pape BiH, pa da se za tu priliku vjerske diplomacije pripreme. Jer mjesta stradanja nevinih žrtava u BiH iz ove zadnje serije balkanskih ratova ima više, pogotovo kad bi se tu uključio i Drugi svjetski rat.
Papina buduća, možda i skora posjeta Srbiji koja bi, kako se očekuje, mogla uključivati zajedničku komemoraciju katolika i pravoslavnih u Jasenovcu, bila bi ako se ostvari značajan pothvat pomirenja vjera i naroda na jugoistoku Evrope. Ideja je u opticaju od Hladnog rata, nastala u emigrantskim krugovima, a uvezla ju je u Jugoslaviju Srpska pravoslavna crkva 1984. Da li će dakle papa posjetiti Jasenovac i kleknuti zajedno sa hrvatskim biskupima? Naravno uz koncelebraciju srpskog patrijarha i episkopa (i njihov se genuflectio očekuje). Da li će poglavar svjetskih katolika žaliti sve nevine žrtve balkanskih ratova, spomenuti stradanja Srba i SPC u NDH, osuditi zločin, moliti i dobiti već od tog istog patrijarha 1984. ponuđeni i obećani oprost? Nakon nedavnih komemoracija i susreta pomirenja od Požege preko Knina do Vukovara, dolazak pape u Jasenovac postaje izvediv, ali bi hrvatski biskupi vjerojatno tražili da svrati i u Vukovar. Papi Vukovar kao stanica na povratku iz Jasenovca za Beograd nije baš usput, ali bi se dobrom logistikom dale izvesti dvije komemoracije u jedan dan. Od srpskog patrijarha i episkopa u Vukovaru očekivala bi se uloga koju su papa i hrvatski biskupi imali u Jasenovcu. No, da li će kanonizacija Stepinca ometati ovaj plan?
Problem Stepinca
Svetački kult nadbiskupa Alojzija Stepinca sam po sebi nije neki izuzetni slučaj. Poučan je kada ga se stavi u širi kontekst. Srodne su teme kolaboracija u Drugom svjetskom ratu i odnos religije i komunizma u Hladnom ratu. Starija tema je konstrukcija kultova kršćanskih mučenika i svetaca, inače jedna od ključnih tema moderne historiografije. U stvaranju povijesti kao moderne znanosti sudjelovao je britanski povjesničar Edward Gibbon sa svojim klasikom o zalazu rimskog carstva. Ni jednom studentu povijesti ne bi trebalo dati diplomu ako nije pročitao i razumio Gibbonovu analizu povijesnog revizionizma, mitologizacije i pretjerivanja oko kršćanskih mučenika i svetaca. Kad se današnje igre sa svecima i mučenicima u srpskoj i hrvatskoj crkvi gledaju u svijetlu Gibbonove analize, jasno je koja im je funkcija.
U postupku kanonizacije Alojzija kardinala Stepenica pokrenutog 1980-ih, on trenutačno kao blaženik svetački kandidat pauzira po odluci pape Franje, što je naljutilo mnoge iz hrvatskog klera. Predsjednik Srbije se hvali da je papu Franju na to nagovorio odnedavno upokojeni srpski patrijarh Irinej kojeg je rimski papa tretirao kao sebi ravan vjerski autoritet i osobnog prijatelja. Kako bilo, srpskoj crkvi nitko ne spori pravo komemoracije ustaških zločina i osude hrvatskog katoličkog klera koji je u tome sudjelovao, ali bi joj iz niza razloga bilo pametnije da se nije miješala u unutrašnje stvari drugih crkava, napose u kauze svetaca katoličke crkve. Ispala je višestruko neprincipijelna i nepromišljena. Patrijarh Irinej, koji je kao i njegovi prethodnici na tronu SPC, tražio od katolika da se ispričaju srpskoj crkvi za ustaške zločine, nije se u pismu o Stepincu iz 2014. ili kasnije, ispričao papi Franji (od koga traži uslugu), za dugotrajnu pretjeranu i uglavnom neutemeljenu kampanju protiv Vatikana. Za Vatikan, naime, srpski nacionalisti tvrde da je nahuškao ustaše na genocid protiv Srba u NDH, a u tom paketu su i teze o kolektivnoj genocidnosti Hrvata koji su takvi zlikovci jer su katolici. Dalje, srpska crkva zamjera hrvatskom katolicizmu zbog konstrukcije jednog političkog sveca (komada: 1 od ukupno četiri koliko ih ima). Ali od 76 svetaca Srba koliko ih je SPC kanonizirala, mnoge je tu svrstala po političkim funkcijama i zaslugama a ne kršćanskom životu, kao recimo skoro sve srpske vladare. Srpski su sveci i nedavno kanonizirana dva poznata antiekumenska teologa, osvjedočena antikatolika, Nikolaj Velimirović (2003) i Justin Popović (2010), s kojima Vatikan sigurno nije oduševljen. Nedavno je također došlo do zahtjeva za kanonizaciju nedavno preminulog vladike Amfilohija Radovića koji je bio ratni huškač, umiješan u politiku i rat, prisniji sa srpskim ratnim zločincima iz devedesetih nego je Stepinac bio sa ustašama. Konačno, iako Stepinac i većina katoličkog klera u Drugom svjetskom ratu jesu podržavali NDH, sam Stepinac nije ni blizu profila ratnog zločinca i pronacističkog suradnika kakvi su bili Milan Nedić, Dimitrije Ljotić i Draža Mihailović, sve odreda danas za srpski nacionalizam veliki srpski patrioti čije rehabilitacije srpska crkva podržava. Ukratko, hrvatski katolicizam od kanonizacije Stepinaca neće odustati, a i Vatikan će ga kanonizirati zbog zasluga u borbi protiv komunizma, kao što je učinio sa svećenstvom koje se borilo protiv komunizma u Istočnoj Evropi za Hladnog rata ili sa svećenicima koje su komunisti pobili u španjolskom građanskom ratu jer su bili na strani nacionalista.
SPC i hrvatski katolicizam neće se i ne mogu se pomiriti na temelju suočavanja s prošlošću. Ali će se konačno naći na zajedničkom poslu povijesnog revizionizma i antikomunizma. Srpska će crkva na kraju vjerojatno prihvatiti Stepinca kao heroja i mučenika Hladnog rata i antikomunističkog otpora. Taj je antikomunistički klerikalni mit o Stepincu dijelom fabriciran i višestruko mitologiziran, kako je odavno primijetila britanska kršćanska misionarka i povjesničarka Stella Alexander. Ali je antikomunizam glavni sadržaj Stepinčeva kulta i takav će se održati, jer hrvatski katolicizam dizajnira antikomunističku naciju. Ukratko, dvije će se kršćanske crkve Srba i Hrvata kroz ovaj proces pomirenja zbližavati između ostaloga i kad shvate koliko ih jako veže antikomunizam i uopće odbojnost prema idejama progresa i sekularne multietničke i vjerski pluralističke države, a upravo za to su se jugoslavenski komunisti i antifašisti (iz)borili.
Čije su žrtve iz redova antifašističkog pokreta?
Oni mnogobrojni pojedinci iz južnoslavenskih naroda koji su se fašizmu aktivno suprotstavili, ne samo da su ga porazili nego su svojim osobnim žrtvama oprali obraz narodima porijekla i iskupili svoje narode od zločina ustaša, četnika, Nedića, Ljotića i sličnih. Antifašističkih boraca i civilnih žrtava povezanih s antifašističkim pokretom bilo je preko milijun. To se u svijetu priznaje, ali ne i na Balkanu. Teško će balkanske etno-nacionalističke crkve zajedno komemorirati na mjestima velikih stradanja antifašista. I sekularnim elitama, čak i umjerenim nacionalistima, antifašizam je škakljiva tema. Za ideologiju bratstva i jedinstva u titoizmu 1945. nije bilo potrebe za kolektivnim kajanjem i ritualnim pomirenjima vjera i naroda, jer su se oni pomirili i zbratimili u zajedničkoj borbi za oslobođenje od okupatora i njegovih domaćih slugu. Zbog toga su se komemorirale žrtve antifašističke borbe i fašističkog terora, a ne žrtve prebrojene po etničkom i vjerskom ključu. kako bi Drugi svjetski rat na Balkanu postao prije svega etnički i vjerski rat. Danas više ne postoji SFRJ i žrtve fašizma se često brišu iz povijesti ili posthumno etniciziraju. Neke klerikalne strukture, shvaćajući da ukupni broj antifašista i žrtava fašizma prelazi milijun ljudi, pokušavaju posthumno od njih praviti „današnje“ Srbe i Hrvate. Time zamagljuju ideju za koju su se jugoslavenski antifašisti raznih narodnosti i vjera borili i žrtvovali živote. Njihova vjera za koju su dali živote danas je nepoznanica. A oni su također bili patrioti, odnosno nacionalisti. Radi se, smatra veliki britanski povjesničar Eric Hobsbawm, o antifašističkom nacionalizmu koji je nastao 30-ih godina 20. vijeka i trijumfirao u Drugom svjetskom ratu. Ti su poginuli partizani zapravo bili najbolji Srbi, Hrvati, Crnogorci, Slovenci, Bošnjaci i ostali. Odatle, pored ostaloga, zavist i mržnja prema antifašistima kod etno-konfesionalnih nacionalista. Tako je u cilju „prekrštavanja“ mrtvih proletera SPC više puta slala popovske misije na masovne partizanske grobnice, a Republika Srpska najavila gradnju pravoslavne crkve na memorijalnom kompleksu Bitke na Sutjesci. Ali tamo su partizani i partizanke iz svih naroda izginuli zajedno i jedni uz druge. Tamo je i najveći broj palih Hrvata. Koje će im svećenstvo odvojiti kosti od kostiju drugova i drugarica, kao što su žive razdvojili?
Iako jugoslavenski antifašizam nije ostao bez ogromne historiografske, literaturne i umjetničke baštine, te mnogih pojedinca i organizacija na Balkanu i u svijetu,1 koji ga se s ponosom sjećaju i komemoriraju mu žrtve i junake, ova civilizacijska tekovina, kultura i važna historijska epizoda nema ni države ni crkve koja bi mu bila sponzorom. Čini se da danas u svijetu ni jedan historijski pothvat, ideal ili kultura sjećanja ne može preživjeti i oduprijeti se zaboravu, mitologizaciji ili revizionizmu, ako ga ne čuva i ne komemorira neka država ili organizirana religija. Tako će se ovo pomirenje koje provode vladajuće elite i pridružene im državne religije primijeniti na sve žrtve, osim na antifašiste onakve kakvi su stvarno bili.
Give peace a chance
Prva faza pomirenja na ovim prostorima prošla je relativno uspješno. Kamo dalje, rođače?, opet bi se upitao Džoni Štulić i opet zaključio da elite prde u prašinu. Tako će pomisliti mnogi i nastaviti se pakovati za iseljavanje s ovih ukletih prostora. Današnja ljevica, napose, neće biti naročito impresionirana ritualnim pomirenjima pod vodstvom konzervativaca, centrista i liberala. Ali se zaboravlja da su time ekstremni desničari ipak izolirani. Trebalo bi stoga sve današnje lijeve snage podsjetiti što je antifašizam kojim se diče, onako kako je izvorno definiran od VII kongresa Kominterne 1935. do Titovog članka u „Proleteru“ iz 1940. Dakle kao ujedinjeni narodni front protiv rata i fašizma u koji ulazi svatko, bilo kojeg uvjerenja i ideologije, tko se hoće boriti protiv fašizma i rata. Ako se prema tome neke od elita koje su do sada tolerirale fašizme iz našeg sokaka sad žele protiv njih boriti, trebalo bi ih u tome podržati. Ako ekstremna desnica bijesni kad na televiziji gleda zajedničke komemoracije predstavnika nekoliko vjera i naroda na mjestu ljudske patnje kako odaju počast svim nevinim žrtvama, onda te komemoracije treba pozdraviti, pridružiti im se pa i kleknuti ako treba.
Mnoge iritiraju ove elite koje su prvo zavadile pa sad mire vjere i narode. To mnogima izgleda kao farsa, jer tragedija se već dogodila, a pravedni i trajni mir se postiže samo shvaćanjem činjenice tragedije i suočavanjem s prošlošću. Ali mitovi su cementirani u nove kolektivne identitete i ostaju samo rituali kajanja i oprosta.
Istina je da su balkanske elite 30 godina proizvodile mržnju i emitirale ju prema dolje, u društvo, u mase, preko medija, mitinga i vjerskih ceremonija. Toga otrova posijano je toliko u ovih zadnjih 30 i nešto godina da je nestalo ono samopouzdanje iz zlatnog doba jugoslavenske revolucije. Počeli smo i sami vjerovati neobjektivnim promatračima izvana da smo na ovoj jugoistočnoj periferiji Zapada svi ukleti, da se mrzimo tisuću godina. Ali smo nedavno mogli shvatiti da nije tako, da mržnja nije kolektivno narodima ili vjerama urođena, da je konstruiraju ljudi, često puta elite na vlasti, dakle da zlo često dolazi „odozgo“. O tome smo gledali četiri godine američki film, koji nam sugerira da se zlo bratoubilačkog rata koje se nama dogodilo može dogoditi i drugdje, pa i kod najvećih i najmoćnijih zemalja Zapada. Američka se demokracija dugo nudila svijetu kao idealni sistem u kome ljuti politički protivnici komuniciraju međusobno biranim riječima: „uvažena gospodo, cijenjene dame, dragi kolege i prijatelji, unatoč našim razlikama dijelimo istu, demokratsku, liberalnu političku kulturu kao zapadnu civilizacijsku vrednotu“. Onda se pojavio američki Kaligula Donald Trump, kapitalista kojemu je otac ostavio bogatstvo, ne baš intelektualno obdaren ni marljiv, ali samoljubiv, beskrupulozan i amoralan čovjek diktatorskih ambicija. Kao predsjednik SAD-a četiri godine svakodnevno i danonoćno obasipao je Trump javnost lažima, smišljeno skrojenim dezinformacijama, teorijama urote, prijetnjama, vrijeđajući svakoga tko mu je nešto spočitnuo. Uplašio je i zabrinuo sve živo iole pošteno, pametno i obrazovano. Osokolio je najgori ološ, izišli su na ulice ekstremni desničari, nacionalisti i rasisti, mnogi pod oružjem, bilo je mrtvih, radili su noževi, satirali su ljude autima, planirane su terorističke akcije, došlo je do rasnih napetosti. Trumpovim porazom na izborima 2020, piše kolumnistica New York Timesa, Mitchelle Goldberg, odbijen je privremeno do sada najozbiljniji u povijesti napad američkog fašizma na američku demokraciju. Ali, dodaje ona, Trump je posijao toliko otrova i učinio toliku štetu da je čak i takva velika i moćna država poput SAD-a skoro slomljena, posebno kao nacija.2 Stoga novoizabrani predsjednik Joe Biden najavljuje da američka nacija treba proći prije reintegracije kroz proces liječenja i opravka, kroz kolektivnu terapiju čišćenja nataložene mržnje.
Ako su na ovim našim prostorima ove nedavno započete komemoracije za sve žrtve ratova i nasilja početak procesa sanacije posljedica mržnje koja je trovala ljude 30 godina, onda je teško naći razlog za opstrukciju tog procesa pod vodstvom umjerenih elita koje se odriču ekstremista. Jer alternative nema, odnosno, ako je ima to je fašizam koji je dosta živahan i čeka priliku. Nešto je teže spoznati kamo dugoročno te umjerene nacionalističke i konzervativne elite svojim ritualima vode svoje narode. To će svakako ove nacionalizme održati na vlasti i ojačati im legitimitet. Ali potencijal ovih državica za dinamičniji razvoj limitiran je. Novih ambicioznih početaka i velikih očekivanja neće više biti. Ovi rituali izgledaju kao da se nekoga sahranjuje prije nego da je u pitanju recimo vjenčanje i novi početak. Upravo o tome se radi, o početku kraja. To je uvod u pogrebni ispraćaj naroda. Najavljeno izumiranje i nestanak demografskom katastrofom pogođenih naroda na ovim prostorima proces je koji će potrajati otprilike jedno stoljeće, što je za narode prilično brzo i kratko. Pred dvije godine počele su pogrebne svečanosti.
Stari umirući narodi su kao osobe u mirovini, pripremaju se, ako imaju sreće, u miru i dostojanstveno za ono što neumitno dolazi. Dobro je da srede račune, oproste dugove, mole oprost od onoga kog su povrijedili. Što drugo takvi kakvi su danas ovi naši stari, napaćeni narodi mogu poželjeti osim mirne, dostojanstvene mirovine i onog poslije toga što već slijedi. Vladajuće elite ovih umirovljeničkih nacija od one su države, u kojoj se ovim narodima ukazala zadnja velika historijska šansa, naslijedile pravo naroda na samoodređenje do odcjepljenja. Neka im sada te elite sukladno mogućnostima i potencijalima elaboriraju pravo naroda na pomirenje i umirovljenje do izumiranja. Što ćeš više, rođače, kazao bi Džoni Štulić, nije ni to mala zajebancija.
Peščanik.net, 19.12.2020.
JASENOVACJUGOSLAVIJA
________________
- Vidi npr. Partigiani jugoslavi nella Resistenza italiana.
- Just how dangerous was Donald Trump?, Michelle Goldberg, The New York Times, 15.12.2020.
