čovek na biciklu u praznoj ulici
Foto: Predrag Trokicić

Već je bilo na ovom mestu ogleda o grobljima zaslužnih. Većina od nas odlazi, ili će otići na parcele ili u nekakve vrtove zaborava za nezaslužne mrtvace, koji su svoje uboge živote otaljali bez traga da ih je bilo.

Kastinska podela na važne i nevažne smrti potrebna je samo onima koji svoje živote smatraju posebnim darom za izmoždene podanike. Njihovo bi izuzetno postojanje moglo da bude naknada za sve čega nema.

Svakoga dana u Srbiji umiru brojevi; drame i muke ostaju zataškani pred bezdušnom statistikom. Tek se povremeno iz te računice dnevnog zatrpavanja pojavi neko poznato lice, ili neko toliko važno da bude tri dana oplakivano svim zalihama patetičnog neukusa kojima raspolažemo, pa zatim zaboravljeno. Druge mogućnosti izgleda nema.

Poznavao sam mnogo divnih ljudi koji su iznenada nestali. Izgubio sam prijatelje koji su mi uvek izgledali nekako snažni i nesalomivi. Niko nije pisao o njihovoj bolesti, uglavnom je sve trajalo kratko, njihovi odlasci ostali su tajna za sve kojih se ne tiču. To je ta nedirnuta privatnost smrti.

Neukus oko postojanja i njegovog okončanja, ili uzdizanje života koji je važniji od drugih, odvija se na granici fatalizma i trivijalnosti. Koliko vlast i moć umeju da odvoje ljude urasle u zablude o sebi, od istinske lične ranjivosti? Pa i javnog kukavičluka u razumevanju svoje ili dinastičke posebnosti, ili oholosti u merenju važnosti bilo čijeg zdravlja ili bolesti.

Tako smo iznenada saznali da se razboleo predsednikov brat, koji „ima obostranu upalu pluća“. Ali, to nije sve, o takvom bolesniku „ološ“ je izgovarao razne gadosti, kako je lično saopštio predsednik, uz razmetljivo zapomaganje. A on je uveren da su ološ svi koji nisu oni.

Teško je uspostaviti razumnu vezu sa tokom predsednikovih misli. Nema toka, misao je zgužvani bes povodom nečega što se nikako ne može dovesti u red. Brat mu je bolestan, ali o njemu takvom ološ ne misli ništa dobro. Da li je brat bolesnika želeo da nam kaže kako bolest, ma kakva bila, amnestira mučenika od bilo čega što se o njemu misli? Posebno o onome što se mislilo dok nije bio bolestan, pa i sada, kad jeste, ako jeste. Zašto svoju brigu o nevolji vladar pretvara u bes koji je neobjašnjiv? U stvari, koliko je predsednikov brat važniji, recimo od bilo čijeg brata, kako se lična osećanja šefa države prenose na budne podanike, od kojih se očekuje boravak na mrtvoj straži i iskazivanje neiskrene ponizne brige.

U svojoj poruci predsednik ispraća snažnu infantilnu poruku, punu bizarne varijante patosa, govoreći kako svoga brata voli najviše na svetu. Objavljuje njemu preko svih nas neuporedivu ljubav, nasuprot onima koji o bolesniku govore sve najgore, iz samo njima znanih razloga.

Uzgred, ako je čovek bolestan, želja za oporavkom je i na ovom mestu potpuno iskrena, ali vapaj predsednika je javna, neprijatna uzurpacija prostora za agresivne lične emocije, koje su u potpunom neskladu sa povodom.

Koliko je poznato, skoro svi iz te porodice su bolovali ili boluju od kovida. Jedno vreme je Danilo Vučić navodno bio pozitivan, pa se kasnije o tome nije ništa čulo. Negde pri kraju decembra, ako dobro pamtim, objavljeno je da su oboleli Vučićevi roditelji i da se bore za život. Dobra je vest da su se izborili.

Predsednik, koji je prirodno sa svima bio u neposrednom kontaktu, na sreću nije oboleo, niti je proveravao svoj status. Ali, navedeni primeri vode možda ključnom pitanju: zašto se ta porodica nije zaštitila? Predsednik bez razloga odlaže svoje vakcinisanje, obrazlažući svoje oklevanje zaumnim razlozima. Andrej Vučić je svakako bio na redu za vakcinaciju još pre 45 dana, čak i da nije taj koji jeste.

Da nisu Vučići možda protivnici vakcine, vođeni tamo etičkim slomom svog prvog bolesnika? Predsednik bi morao da objasni odakle masovno oboljevanje u njegovoj posebno povlašćenoj porodici?

Ili je bolest brata Andreja samo još jedan vapaj uplašenog vlastodršca za pomoć i podršku. Izgubio je dobar glas, ruši se njegovo ibijevsko delo, mafija koju je napravio mora da ga skloni: nema više ni snage ni pameti za tako smrtonosne poslove. Slab je i uplašen, iako je smrt, kao ambijent koji ga drži živim, svuda oko njega.

Među onima koji ga još vide kao tvorca zlatnog doba, stvorena je i ostvarena ideja o bilbordu, na kome su zajedno nepobediva i junačna braća Vučić. Videli smo i direktora Pošte sa opskurnim karikaturama na glupoj majici. To je odanost nečemu čega nema, prizemna tvorba političkog kiča i neiskrenog, tugaljivog udvorištva.

Niko od te dvojice ovdašnjih Kimova ne izgleda junački, pre je to kukavna poruka očaja iz samog srca mraka.

Odatle stižu i heroji, taman onakvi kakvi nam sleduju.

Peščanik.net, 23.03.2021.

KORONA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)