Karneval u Kaštelima 2024, foto: Facebook
Karneval u Kaštelima 2024, foto: Facebook

Kad bi balkanske kladionice uvrstile u svoju ponudu predviđanje za to tko će biti spaljen kao krnje na karnevalu u Kaštelima kraj Splita, koeficijent na to da će ovogodišnji likovi biti Aleksandar Vučić i Vladimir Putin bio bi iznimno nizak. Jer jedino na što se čovjek može pouzdano kladiti iz godine u godine jeste to da će odabir krnje u Kaštelima biti prizeman, neinventivan, neduhovit i pretenciozan, kao što i jeste sve što dolazi u sklopu radikalno desničarske poetike.

Uvjereni da su odjednom oni i njihovo mišljenje te tzv. humor značajni svijetu, nakon što su još prije šest godina prvi put dospjeli u nacionalne medije željne proizvodnje skandala od ovakvih bizarnosti, kaštelanski navodni meštri od karnevala od tada su uvidjeli su da im je samo nebo granica i pretvorili se do kraja u onu vrstu uličnih ili kafanskih zabavljača koje je lako naložiti da u svom tzv. humoru i narodnom buntu idu još dalje i dalje, dok se publika samozadovoljno zabavlja u iluziji vlastite nadmoći nad zabavljačima.

I umjesto da ih se kao takve i shvati te prepusti vlastitoj anonimnosti i beznačajnosti, Aleksandar Vučić dao im je regionalnu vidljivost, nahranivši im ego za sljedećih deset godina. Pri čemu je jasno da se s njihove strane radi o potpunom nerazumijevanju činjenice da je Vučić u ovoj stvari karnevalizacije stvarnosti i patetičnog prenaglašavanja nebitnog, a šutnje o bitnom, autentični meštar koji će ih pojesti za doručak i uzeti svaki mogući poen kojeg može, dočim će oni već sutra biti vraćeni u ostavu do sljedeće godine.

Ovdje moram iskreno priznati da sam i osobno bio jedan od onih koji je u prvih nekoliko navrata pisao ozbiljno o njihovim potezima i skandalizirao se zbog toga, a onda sam shvatio da je to posljednje što treba napraviti.

Da vidimo dakle koga su sve karnevalisti u Kaštelima spaljivali kao krnju proteklih godina? Bila je tu školska slikovnica za djecu duginih boja, pa su bili Milorad Pupovac i Andrej Plenković koji je kao plesao po Pupovčevim diplama, pa su bili Andrej Plenković i Zoran Milanović, a evo sada su Aleksandar Vučić i Vladimir Putin. I suštinski je nebitno što bilo tko od nas misli o tim političarima, jer u ovoj priči je jedino bitno to da imamo posla s banalnim provincijalnim desničarima koji naprave točno ono što očekuješ da će napraviti i koji nikad, ali baš nikad neće iznenaditi, niti ritualno spaliti nekoga ili nešto što je stvarni društveni tabu. Ukratko, poželi li se netko obavijestiti o tome kakvo je većinsko ulično mišljenje u Dalmaciji o političkim i društvenim fenomenima, bit će dovoljno da se osvrne na karneval u Kaštelima.

I nije, naravno on jedini takav, štoviše, većina karnevalskih lutki diljem obale su ili s ovakvim porukama ili pale neko opće mjesto, zbog čega je nesporazum između onoga što se prodaje pod krinkom karnevalske tradicije, a to je obračun malog čovjeka s moćnicima koji ih ugnjetavaju i koji je društveno i politički dopušten barem taj jedan dan u godini, i onoga što imamo u praksi, a to su iživljavanje nad nemoćnima ili potvrda dominantnog političkog mišljenja, veći nego na bilo kojem drugom polju.

Problem je što se onima koji u tim malim mjestima vode karnevalske udruge ovu očitu stvar nitko ne usuđuje reći, bilo iz razloga da im se ne zamjeri i završi i sam iduće godine u optužnici, bilo što je jednostavno svjestan da nema smisla i da to do nikoga ne može doprijeti. No, prije i poslije svega stoji to da je tradicija koja je izvorno zamišljena da bi slavila lucidnost i duh anarhističkog mediteranskog otpora završila kao karikatura same sebe, s malim izgledima da se to u skorije vrijeme promijeni.

No, ako ništa drugo, barem kada govorimo o Dalmaciji, autentičan duh takve vrste otpora ostat će zauvijek zabilježen u brojevima Feral Tribune-a, posebno u njegovom satiričnom dijelu, što nije malo. Jer ako je već umrlo u stvarnosti, barem je enciklopedijski sačuvano.

Što se pak Kaštelana i njihovog karnevalskog okupljanja na kraju tiče, njemu bi kao soundtrack sjajno pristajala pjesma Arsena Dedića, „Posljednji tango u Đevrskama“. I kao autentični prikaz groteskne manifestacije, ali i kao poruka koja ogoljuje nacionalističko orgijanje usmjereno prema Srbima u cjelini.

Što opet ne znači da Vučić i Putin ne pružaju savršeni materijal za satiru svake vrste. Međutim, u Kaštelima toga nema ni u tragovima.

Peščanik.net, 15.02.2024.


The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)