Koračam budimpeštanskim ulicama. Suhe su i ispod mojih cipela nema škripanja snijega koje bi dočaravalo zimski ugođaj. Globalno zatopljavanje donosi sad već sasvim vidljive efekte, globalno zamrzavanje ljudskog srca također. Vörösmarty, Citadela i Lančani most nemaju onaj balaševićevski štimung, već uobičajeni tranzicijsko sivi, što, ipak ne uspijeva u potpunosti uništiti ljepotu ovog grada. Glavnog grada Orbánistana, jedne sasvim prosječne države u EU.

U jednoj drugoj zemlji koja nije dio EU, a možda to neće ni biti u nekoj skorijoj budućnosti, stanovnici su dobili najveći zamislivi poklon. Nije bio umotan, ali je bio, kako nam mediji kažu, značajan. Obznanjeno im je, prikladno svečarski, da će nakon dugo, dugo vremena Vijeće ministara biti ustoličeno kao da je oduvijek postojalo. Resori i funkcije će biti podijeljeni jer su se intelektualni giganti dogovorili, Valentin Inzko je rekao da sad treba nastaviti sa pozitivnim trendom i opća je ocjena da je to veliki korak unaprijed. Ja bih rekao da taj pozitivni trend iz Inzkove bajke prvo treba pronaći ali ja, sasvim sigurno, nikada neću biti Visoki predstavnik pa je jasno zašto se naša mišljenja o tome razilaze. Vijest, strategijski plasirana taman prije Nove godine, je odjeknula snagom eksplozije i stanovnici te čudesne zemlje su izražavali svoju sreću i nepatvorenu radost na najrazličitije načine. Poneki suzama, poneki sočnim psovkama, poneki mrgođenjem i kvalitetnim mumljanjem. Novogodišnje trpeze su bile pune, pjesme, makar to bile i tužbalice su odjekivale iz mnogih ćoškova. Istina, nisu svi znali ni da li treba da se ovom činu raduju ikako jer je istovremeno iz Islamske zajednice stigao mrk avaz da Bošnjaci i ne bi trebali slaviti tu Novu više i da prigase svjetla što prije kako bi time iskazali da su oni pravi, ali baš pravi pravcati Bošnjaci i muslimani. Time je količina radosti bar malo bila prigušena, za šta trebamo svakako biti zahvalni IZ-u. Kada se radost postepeno slegla svi su mogli da se uvjere u grandioznost poklona koji su dobili. Šest stranaka, nakon 14 mjeseci iscrpljujućeg rada, je uspjelo nemoguće: podijeliti funkcije između Bošnjaka, Srba i Hrvata u zemlji u kojoj jedino Bošnjaci, Srbi i Hrvati postoje, bar na nivou vidljivosti. Bošnjaci, sretni zbog toga što ne moraju više slaviti mrsku i neprijateljsku Novu godinu, su jedno mjesto čak ustupili Ostalima, toj almost human kategoriji bića koja se, iz nepoznatih razloga, još uvijek motaju po prostoru čarobne zemlje.

Imena mandatara u Vijeću ministara još uvijek nisu poznata ali zbog čega bi nam imena uopće bila bitna kad znamo da su Srbi, Bošnjaci i Hrvati ponovo makar malo sretni u inače svojoj vrlo teškoj koegzistenciji? Nismo toliko sitničavi kad su nam narodi bar mjesec dana zadovoljni. Četrnaest mjeseci je trebalo dakle za ovaj mukotrpni proces, koji se sad desio pomalo iznebuha, kao kreiran Gandalfovim čarobnim štapicem. Sve što ostaje prije nego što stanovnici čudesne zemlje prigrabe svu tu sreću u potpunosti je da se analitički zapitamo šta to kome zapravo znači, ispod te simboličke ravni pod medijskim reflektorima.

Običnom čovjeku, koji ne živi od toga da mu stalno govore kako je narod kojem pripada apsolutno najbriljantnija ili jedina Božja tvorevina, to ne znači suštinski ništa. I dalje će velika većina živjeti teško jer u zemljama u kojima je nacionalno pitanje dominantno se ne živi drugačije. Sva druga pitanja su zanemarena. Tvrdokornom nacionalisti bilo koje nijanse ova raspodjela fotelja i štokrli također ne znači ništa posebno. Čak ni tvrdokorni nacionalist, ako pretpostavimo da je iole obrazovan što je relativno rijetka pojava među ovom populacijom, nije toliko glup da vjeruje da to što će sljedećih par godina slučajni pripadnik njegovog naroda spolno općiti sa njegovim mozgom ima veze sa odbranom baš tog naroda i njegovih interesa. Zadovoljni mogu biti samo oni koji će se umreškati u pomenute fotelje, povremeno nabacivati nacionalne bore na čelo kako bi svi vidjeli da taj posao nije šala i da se svakodnevno vodi rovovska bitka za očuvanje od neprijatelja koji nikad ne spava. Zadovoljni mogu biti i oni koji nominalno nisu tvrdi nacionalisti ali srce im zaigra kad je neko njihov na poziciji. Znate ono, ne volim Dodika ali mi je svakako draži od Izetbegovića. Ili sasvim obrnuto. Paranoidni nacionalizam grize sam sebi rep, glasači plješću onima koji ih pljačkaju jer su oni drugi jednodimenzionalno predstavljeni kao pravi dušmani. Iz ove perspektive EU, sa svim svojim manama koje su u zadnje vrijeme postale tako bolno vidljive, i dalje djeluje kao cilj kojem se na Balkanu mora ili bar može stremiti a da se on istovremeno ne mitologizira, jer ga sama mitologizacija čini manje privlačnim. Još prije 5-6 godina bilo je uobičajeno mišljenje na Balkanu da u zemljama EU-a novci padaju s neba, što je bilo toliko daleko od realnosti koliko je i kritika Evrope koju, recimo, dosta redovno, producira omiljena Hrvatica u Srbiji, Vedrana Rudan.

Nova godina je vrijeme želja. Onih pojedinačnih koje upućujemo baš dragim bićima i koje su substancijalno značajnije od ritualnog izlaganja svoje površinske multikulture vezane za vjerske praznike na zid fb-a kojima iskazujemo svoju kvazitoleranciju. Svi mi, naravno, imamo i neke kolektivne želje koje prelaze okvir naših malih života, želje vezane za svijet, naš kontinent, države u kojima se krećemo ili iz kojih dolazimo. Prebirem po glavi koje su moje. Smještene su u ležišta iz kojih ih je pomalo teško pomjeriti. Ili se odupiru jer i same nekako znaju da će se teško ispuniti. No, relativno su precizne:

Da ljudi tekstove i nastupe Tunje Filipovića shvataju kao ono što ovi izistinski jesu: različite forme izražavanja jednog dobrog stand-up komičara,

da niko ne karakterizira propagandne uratke Borisa Malagurskog kao objektivne,

da Ivo Josipović dobije kičmu a Boris Tadić shvati da glasovi naciošovinista kad bude trebalo ipak neće ići njemu koliko god on kosovario,

da ateisti širom Balkana ne budu smatrani bićima iz serije X-Files,

da Dnevni Avaz bude uspješna slastičarna a ne novina koju veliki broj ljudi u BiH i tupavom dijelu dijaspore čita sasvim ozbiljno kao da se radi o pravim novinama,

da se vjerski službenici bar malo bave pitanjem kako se kroz vjeru postaje bolji čovjek umjesto svega čime se bave, a ne bave se još samo sastavima fudbalskih reprezentacija, a i to je, valjda, pitanje vremena,

da EU, ne samo primijeti već i učini nešto povodom totalnog zacrnjavanja neba u Mađarskoj,

da neko, makar to bilo i Vrhovno biće u koje ne vjerujem, zaštiti jadne Rome širom svijeta od svog nasilja i gluposti koja im se svaljuje na glavu od “civiliziranih” ljudi,

da demokratija ne znači samo da ljudima vilica radi kao žrvanj i da lupetaju bez prestanka već da znači i prihvatanje obaveza koje neminovno ulaze u taj sistem,

da ljudi shvate da je bukvalno sve što se dešava ili ne dešava oko nas obojeno ideologijom, kakva god ona bila,

da Ivica Dačić jednostavno ćuti što je moguće duže i da gleda filmove Jamesa Deana,

da se Milorad Dodik zaljubi u svoj odraz u ogledalu i napusti politiku,

da se Zlatko Lagumdžija odljubi od svog odraza iz ogledala i možda počne baviti politikom,

da u BiH zaista postoji sukob između nacionalnog i građanskog principa, a ne samo iluzija takvog sukoba,

da medijima ne dominiraju Sorajine sekundarne spolne karakteristike i riječ skandalozno ispisana i preko najnezanimljivijih momenata u povijesti čovječanstva,

da globalno zatopljenje, ako se već ne može zaustaviti, makar porazi Ledenu kraljicu koja očito vlada svijetom,

da Republikanci u SAD-u poraze sami sebe,

da 2012 bude znatno bolja nego li je ispala u blockbusteru Rolanda Emmericha.

Svjestan sam naravno da su mi želje prilično nerealne i da se većina njih i neće ostvariti. Ipak, ništa nas ne smije spriječiti da želimo. Ne zato što nada posljednja umire, kako već kaže izreka prilično bliska stvarima koje možemo čitati u new age-obojenim pamfletima, već zato što dok je želja ni mi nećemo zaćutati. Makar ćemo ih izgovarati, neko će ih možda čuti. Snaga riječi ima svoje puteve, koliko god oni vijugavi bili. A naša ćutnja i apolitičnost su jednostavno najbolja oružja koja će oni ikada imati. I u Novoj i svim Novima koje dolaze.

 
Peščanik.net, 09.01.2012.