Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Apelacioni sud u Beogradu je nedavno presudio da su Peščanik, njegove dve urednice i autor Slobodan Tomić u tekstu „Šibicarski trikovi“ objavili neistinite, netačne i nepotpune informacije, čime su povredile pravo na čast i ugled fotografa novinske agencije Tanjug. Tekst o kome je reč predstavlja komentar o događaju i okolnostima pod kojima je u Beogradu u martu 2015. godine pao vojni helikopter, kada je stradalo sedam osoba. Za ovaj događaj do danas niko nije odgovarao pred redovnim sudovima. Dejan Ilić je odlično primetio da će prvi odgovoran biti upravo Peščanik.

Peščanik je presudu objavio, bez komentara i bez odlaganja, u skladu sa odlukom suda. Objavljivanje bez komentara je termin Zakona o javnom informisanju i medijima i odnosi se na jednokratni čin objavljivanja presude. Zahtev suda ne predstavlja veto na komentarisanje pravnosnažnih sudskih odluka; ono je dozvoljeno, pa čak i poželjno u demokratskom društvu. Sud je uspostavljanjem obaveze objavljivanja presude Peščaniku i javnosti učinio uslugu, omogućivši nam da o presudi raspravljamo ozbiljno, koliko je to u datim okolnostima moguće.

Podsetimo, prvostepeni sud je dva puta stao na stanovište da je zahtev tužioca Srđana Ilića neosnovan, da Peščanik nije objavio neistinite, netačne i nepotpune informacije i da samim tim nije došlo do izazivanja straha, kao ni povrede časti i ugleda tužioca. Apelacioni sud je ipak preinačio prvostepenu presudu iz 2019. godine i zaključio da je žalba tužioca osnovana jer je prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo.

Sudovi su u konkretnom slučaju raspravljali o tome da li su reči Slobodana Tomića mogle povrediti čast i ugled fotografa Tanjuga. Tomić je naveo nelogičnosti u izjavama tadašnjeg ministra odbrane Bratislava Gašića. Najviše je analiziran deo teksta u kome je primećeno da su se u javnosti prvobitno pojavile tvrdnje da je helikopter pao jer se upleo u žice dalekovoda, a da su zatim te tvrdnje napuštene.

Baš kao u žice dalekovoda, Apelacioni sud se upleo analizirajući Tomićeve dve rečenice: Spekulacije o dalekovodima su nakon nekoliko dana nestale, a zanimljivo je da su sa spekulacijama nestali i dalekovodi sa slika. Bilo bi dobro da recimo TANJUG (i potpisani fotograf Srđan Ilić) pojasne zašto tih dalekovoda nema na jednoj drugoj fotografiji iz galerije TANJUGA.

Prvostepeni sud je svoj stav o neosnovanosti tužbe branio tvrdeći da „pravo na slobodu informisanja preteže u odnosu na pravo tužioca na zaštitu dostojanstva i ličnosti, jer se predmetnim tekstom doprinosi raspravi od opšteg interesa“, izričito napominjući da „kada postoje dve različite fotografije sa lica mesta svakako je u sklopu iznošenja kritičkog mišljenja usmerenog na ministra opravdano bilo iznošenje mišljenja i konstruktivnog predloga novinara da bi autor fotografija trebalo da razjasni javnosti kako je došlo do toga da se dalekovodi na jednoj slici vide, a na drugoj ne, a sve u cilju doprinosa medija u otkrivanju da li su ti dalekovodi pravi uzrok nesreće ili ne i utvrđivanja ko je odgovaran za nastanak nesreće“.

Apelacioni sud u preinačenoj odluci navodi da je stanovišta da je izjavom „spekulacije o dalekovodima su nakon nekoliko dana nestale, a zanimljivo je da su sa spekulacijama nestali i dalekovodi sa slika“ „učinjen činjenični zaključak“, da on „ne predstavlja mišljenje novinara niti vrednosni sud“. Takođe, da ova rečenica „nije formulisana na način da se njome otvara rasprava o tome da li su dalekovodi uzrok nesreće ili ne, već je akcenat stavljen upravo na proverljivu činjenicu da kada su nestale spekulacije nestali su i dalekovodi“. Posledično, sud zaključuje da su tvrdnjom da su „dalekovodi nestali sa slika“ tuženi objavili neistinite činjenice.

Ovde dolazimo do malog problema – sud u istoj presudi na strani tri navodi da je prvostepeni sud utvrdio da sporni deo teksta „prate i dve fotografije čiji je autor tužilac i to jedna na kojoj se vide stubovi dalekovoda, zajedno sa kablovima između njih i druga na kojoj se ne vide. Podsetimo da je Apelacioni sud izričit u konstataciji da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje.

Dakle, Apelacioni sud nas, u najboljem maniru izvršne vlasti, ubeđuje da zaista postoje dve fotografije mesta nesreće; da se na jednoj vide dalekovodi, na drugoj ne; ali da ova konstatacija onda kada je objavljena u članku Peščanika postaje neistinita i može biti osnov za gubitak spora.

Ovo je neverovatno čak i u srpskim uslovima. Ne samo zato što je sud sam sebi skočio u usta, već i zato što je tužilac u dva objavljena odgovora na sajtu Peščanika objašnjavao zašto na nekim fotografijama vidimo dalekovode, a na nekima ne. Ostavimo za trenutak po strani to što sud uopšte ne uzima u obzir da je Ilić u dva navrata odgovorio Slobodanu Tomiću i objasnio šta se desilo sa dalekovodima na fotografijama.

Poseban pravosudni folklor, a koji ukazuje na suštinsku (ne)zainteresovanost za predmet, prestavlja momenat kada sud reč „rakurs“, koju Ilić koristi u svom prvom odgovoru kao objašnjenje za „nestanak“ dalekovoda, naziva „diskursom“. Da li je rakurs ili diskurs, da li je istinito ili ne – nije to mnogo bitno za ovaj sud.

Potrebno je učiniti napomenu: tužilac i fotograf Srđan Ilić, koji je formalno gledano ostvario uspeh u ovom sporu, samo je kolateralna šteta loše režirane pravosudne predstave. Paradoksalno, kolateralne žrtve su i Peščanik, njegove urednice i autor teksta. Dakle, svih petoro učesnika u sporu se nalaze u istom položaju. Na osnovu čega to možemo da tvrdimo?

Pre svega na osnovu toga što je Iliću na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti, a koje su izazvane objavljivanjem neistinitih činjenica, sud namenio čitavih 50.000 dinara od 700.000 koje je on inicijalno zahtevao. Sud – koji gotovo kao da se podsmeva tužiocu – u obrazloženju navodi da se radi o naknadi koja ima svojstvo satisfakcije, a ne reparacije. Dakle, čast i ugled, zbog kojih se godinama vode sudski postupci, prilično su jeftini. Vrede koliko i prosečna mesečna plata, a znatno manje od potrošačke korpe. Ako pretpostavimo da će četvoro tuženih dosuđeni iznos isplatiti zajednički (solidarno), dolazimo do toga da je svaki od tuženih dužan da Iliću, pobedniku u sporu, isplati oko 12.500 dinara. Ovakva odluka suda, mnogo više nego bilo šta drugo, može duševno da zaboli.

Kada je sve tako, kome je namenjena ova presuda? Zašto je važna i ko je njome trebalo da doživi pravu satisfakciju? To je, nesumnjivo, Bratislav Gašić, nekadašnji ministar odbrane, a sadašnji direktor Bezbednosno informativne agencije (BIA). Gašić se u obrazloženju presude pominje čak tri puta – dva puta imenom i jednom kao „ministar“. Radi se o osobi koja je bila glavna meta kritike Slobodana Tomića. Da li je sudska satisfakcija Gašića bila naručena ili ju je sud sam izmaštao, ostaje da nagađamo.

Imajući navedeno u vidu, najmanje je važno što će tuženi platiti 50.000 dinara na ime naknade nematerijalne štete i što to neće biti naročita satisfakcija za tužioca. Tragična je činjenica da bi naslov „Šibicarski trikovi“, pet godina posle pada vojnog helikoptera, osim ministru Gašiću, savršeno dobro pristajao i pojedinim srpskim sudovima i sudijama. Onima koji udvorički, ali i kukavički, štite moćnike od javne kritike.

To čine presudama kojima dosuđuju naknade koje su naprednjački kusur, ali iz čijih redova se jasno čita – u Gašića se ne dira.

Peščanik.net, 03.11.2020.

Srodni link: Dejan Ilić – Dalekovodi


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)