Trg republike, foto: Ivana Karić
Trg republike, foto: Ivana Karić

Odavno znamo da ovde nema ni vladavine prava ni pravne države. Povremeno se „pusti magla“ – stvori se privid pravne države, usvoji se, sa nekim sočnim obrazloženjem, zakon čija je prava namena da omogući sočne privilegije povlašćenima, da onemogući suzbijanje rascvetalog bezakonja i nabujale nepravde. Ali je, prividno, sve po zakonu. A zapravo, čemu trud i sa usvajanjem tih privida propisa kad živimo u prividu države. Izgleda kao država, mi izgledamo kao građani, oni izgledaju kao vlast. A stvari nisu uvek onakve kao što izgledaju, uprkos teoriji Gruča Marksa da ćete idiota prepoznati po tome što izgleda kao idiot i govori kao idiot.

Neke stvari koje izgledaju, a možda nisu baš to kako izgledaju, definisane su, ipak, verovali ili ne, i zakonom. I to ne bilo kakvim zakonom, već Zakonom o Agenciji za borbu protiv korupcije. U njemu, na samom početku, u članu 2. stoji da je „sukob interesa“ situacija u kojoj funkcioner ima privatni interes koji utiče, može da utiče ili izgleda kao da utiče (podvukao Z.M.) na postupanje funkcionera u vršenju javne funkcije odnosno službene dužnosti, na način koji ugrožava javni interes.1

Da raščistimo, sukob interesa sam po sebi nije krivično delo ili prekršaj, ali postojanje sukoba interesa može da dovede do kršenja zakona, možda čak i do izvršenja krivičnog dela i može da ugrozi, pazite sad kako ovo zvuči u prividu pravne države, poverenje građana u državu, državne organe, funkcionere, vladavinu prava i zakona, demokratiju. Stoga je opasan i privid sukoba interesa, situacija kad funkcioner ima privatni interes koji izgleda kao da utiče na njegovo postupanje.

I šta treba da uradi funkcioner kad se nađe u takvoj situaciji? Zakon (član 32) kaže da ima obavezu da to prijavi neposredno pretpostavljenom i Agenciji za borbu protiv korupcije.

I na primer, funkcioner potpisuje dozvolu nekoj firmi za izvoz oružja a sa tom firmom je povezan njegov otac. Otac pregovara u njihovo ime, dobija vizu kao njihov pravni savetnik, posećuje proizvođače oružja sa delegacijom te firme. Ima li tu privatnog interesa koji bi mogao da utiče ili izgleda kao da utiče na obavljanje javne funkcije?

Agencija za borbu protiv korupcije kaže da nema. I to kaže u saopštenju izdatom na Međunarodni dan borbe protiv korupcije (možda baš povodom njega). Iz tog saopštenja saznajemo da Agencija čak nije ni pokrenula postupak protiv Stefanovića već je samo izvršila „prethodnu proveru ispunjenosti uslova za pokretanje postupka“. Znači, ne da nije kriv, nego ne postoji ni osnov da se postavi pitanje da li je kriv.

Kako je to Agencija utvrdila? Pribavila je informacije od privrednog društva GIM d.o.o. Beograd, Centralnog registra obaveznog socijalnog osiguranja, Registra pravnih lica koja se bave prometom oružja, delova za oružje i municije, Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i Agencije za privredne registre i utvrdila da otac ministra nije vlasnik, zakonski zastupnik, nije bio zaposlen po osnovu ugovora o radu, kao ni po bilo kom drugom osnovu, niti je „na bilo koji način angažovan u navedenom privrednom društvu“, kao i da, ovo je moj omiljeni deo, „Branko Stefanović nije bio osiguranik privrednog društva GIM“.

Zaključak – „kupovina naoružanja Krušika od strane privrednog društva GIM ne predstavlja sukob interesa ministra Nebojše Stefanovića, odnosno ne može da utiče na nepristrasno i nezavisno vršenje javne funkcije ministra, ne postoji odnos zavisnosti, koji funkcioner mora da izbegava pri vršenju javne funkcije, niti je u suprotnosti sa njegovom obavezom da stvara i održava poverenje građana u savesno i odgovorno vršenje javne funkcije (podvukao Z.M.)”.

Moglo bi se, naravno, postaviti pitanje da li je Agencija čula za tekst BIRN-a koji su preneli pojedini mediji o tome da je ministrov otac dobio saudijsku vizu kao pravni savetnik GIM-a (kao što je Transparentnost Srbija i postavila pitanje Agenciji u zahtevu da dostave informaciju da li su upoznati sa tim dokumentom i da li su se u toj svojoj „proveri ispunjenosti uslova za pokretanje postupka“ time bavili).

Ali to je nebitno.

Moglo bi se postaviti pitanje ko je potpisao zvanični akt (ako u proveri ispunjenosti uslova uopšte postoji bilo kakav akt kojim se zaključuje da nema uslova) o čistim rukama porodice Stefanović – da li direktor Agencije, donedavni partijski drug Nebojše Stefanovića, iz istog opštinskog odbora, čovek koji je sam od instaliranja na mesto direktora u sukobu interesa i koji ne bi smeo da se bavi bilo čime što uključuje njegove dojučerašnje partijske kolege. Ili neko od zaposlenih u Agenciji, neko kome je direktor čovek o čijem dojučerašnjem partijskom drugu i kolegi iz istog opštinskog odbora taj zaposleni odlučuje?

Ali ni to nije bitno.

Mogli bismo o kontekstu. Kako je Agencija utvrdila sukob interesa Rodoljuba Šabića.

Ma ni to nije bitno.

Ili o širem kontekstu. Institucije su razrušene, postoji njihov privid čiji je zadatak da ne rade svoj posao,2 da papagajski ponavljaju da baš TO nije njihov posao ili da za gledaoce (bukvalno omađijane TV gledaoce), za one sa najjeftinijim kartama, stvore dovoljno privida da su državni organi zaključili da je vlast poštena, a svi koji drukčije kažu kleveću i lažu.

Sada se približavamo suštini. A suština je u dihotomiji iz Radovana III, iz scene kada se u kafani udaje trudna devojka – „Ja sam bogat. A ja sam poštena“. Povlašćeni krug se bogati. Na sve zamislive načine. Bogati se u milionskim razmerama, u iznosima koji su neshvatljivi milionima glasača, prezadovoljnim sa 250 evra mesečno i obećanjem boljeg života.

Za to vreme mi se bavimo time da li je Stefanović poštovao nekakav član 32. Zakona, da li je ništav pojedinačni akt u čijem je donošenju učestvovao funkcioner koji se zbog sukoba interesa morao izuzeti, da li je tužilaštvo ispitalo budalaštine koje im je Vučević ispričao, da li je nekakav opskurni Đorđević prevario još opskurnijeg Miću. Bavimo se prividima.

Ovaj tekst je realizovan uz podršku Fondacije za otvoreno društvo.

Autor je novinar iz Beograda i saradnik Transparentnosti Srbija.

Peščanik.net, 11.12.2019.


________________

  1. Sukob interesa je na isti način definisan i u članu 41. Zakona o sprečavanju korupcije, koji će od septembra 2020. početi da se primenjuje umesto Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije: Sukob interesa je situacija u kojoj javni funkcioner ima privatni interes koji utiče, može da utiče ili izgleda kao da utiče (podvukao Z.M.) na obavljanje javne funkcije.
  2. Podsećamo na istraživanje o postupanju tužilaštva ovde i ovde.
The following two tabs change content below.
Zlatko Minić, novinar zarobljen u telu mašinskog inženjera. Novinarstvom počeo da se bavi na Radio Indexu, najduže se zadržao u Beti, gde je dužio resor borbe protiv korupcije. To ga je kao predstavnika novinarskih udruženja odvelo u Odbor Agencije za borbu protiv korupcije 2009, a potom u Transparentnost Srbija. Voli sve što vole mašinci koji se bave novinarstvom u organizacijama civilnog društva: javna preduzeća, izborne kampanje, posebno funkcionerske, transparentnost lokalne samouprave. Analizirao brojne propise i (loše) prakse, učestvovao u izradi više antikorupcijskih (loše primenjenih) akata, radio kao konsultant, trener. Koautor nekoliko knjiga i publikacija o temama koje su zanimljive samo grupi ljudi koje sve lično poznaje: „Rečnik korupcije“ (sa prof. Č. Čupićem), „Politički uticaj na javna preduzeća i medije“ (sa N. Nenadićem), „Funkcionerska kampanja kao vid zloupotrebe javnih resursa“ (sa N. Nenadićem) i „Pod lupom – prva petoletka“ (sa N. Nenadićem, izbor tekstova sa stranice Pod lupom na sajtu Transparentnost Srbija, čiji je urednik).

Latest posts by Zlatko Minić (see all)