Foto: Predrag Trokicić
Protest protiv izborne krađe, Beograd, 30.12.2023, foto: Predrag Trokicić

Ruku na srce, trebalo je obnovljenom starom režimu da opet gurne Srbiju pod pretnju sankcijama ipak nešto više vremena nego prošli put. U devedesetima, par godina je bilo dovoljno. Sada mu je za to bila potrebna čitava decenija. Ako je nekoga taj samo prividno dugi period uljuljkao u uverenju da se istorija neće ponoviti, taj se prevario. Istorija se neminovno ponavlja kada isti akteri dobiju još jednu šansu da je oblikuju (ili ruše, jer je reč o izrazito destruktivnim štetočinama), kako se to desilo glavnim protagonistima obnovljenog starog režima.

Sve smo ovo jednom već gledali. Pametniji kolektivi izbegavaju greške koje su jednom već napravili. Mi nismo taj kolektiv. Što ne znači da smo izgubili sećanje. Sve što sad pričaju Brnabić, Gojković, Dačić… slušali smo i devedesetih. Dačić je posebno simpatičan – kaže, bilo je već rezolucija, ovo je samo još jedna u nizu. Eh, Dačiću, pa kako se završio prethodni krug rezolucija? Ako je čitalac odmah pomislio na bombardovanje, požurio je. Dok su Srbiju zasipale rezolucije, ona je srljala u ratne zločine. A tek onda je došlo bombardovanje, kad je definitivno postalo jasno da rezolucije ne rade.

Hoću da kažem, ne bojim se ja novog bombardovanja, nego novih „srpskih“ (srpski mora pod navodnike, jer se hoće reći starorežimskih) zločina. To bi morao Dačić da objasni Brnabić. Jer i ona, kao on, bez mozga ponavlja – rezolucija je bilo i biće. Kao, i ova će se zaboraviti. Pa draga naša Brnabić, u tome ja baš stvar, ne sme se zaboraviti. Tu ti je Dačić, pitaj ga kako se završava priča o sankcijama. Ako ti tu priču još nisi čula, mi je se svakako dobro sećamo, i ako je ikako moguće, voleli bismo da nas ista čaša ovaj put ipak zaobiđe. Mada, male su šanse za to.

Dobro, istini za volju, ovaj put smo u nešto boljoj poziciji nego devedesetih. Srbiji se preti sankcijama zbog krađe izbora, a ne zbog krađe teritorija. Onomad su zločini bili ratni, a sada su (još) samo izborni, to jest politički. Naravno, stvari stoje tako da je i dalje moguće da Srbija uđe u sukobe sa susedima, ali je to mnogo manje verovatno nego prošli put (kada se i dogodilo). Iako su stvari – recimo to tako, vrlo uslovno – bezazlenije, retorika je potpuno ista kao i pre tri decenije. Zašto režim duva u ratničke trube kada govori o opoziciji, to ćemo tek videti.

Hajde, iako svi sve znamo, da ukratko opet ispričamo priču. Bez ikakvih razloga Vučić raspiše izbore za decembar. Ne samo što ih je raspisao, nego je bio čvrsto rešio i da ih dobije. Što je zapravo glupo – jasno je bilo da ih ne može dobiti, barem ne u Beogradu i u još nekoliko gradova. Što znači – Vučić je odlučio da se bez razloga ide na izbore i čvrsto je rešio da ih pokrade, iako je znao da će krađa biti masivna. I kako to biva u masivnim krađama, lopov bude uhvaćen. Svi su ga videli. Videli su dakle da su ključne institucije zemlje učestvovale u krađi – praktično sve tri grane vlasti.

Opozicija i žitelji Srbije nisu imali kome da se žale – jer iste one institucije kojima bi se žalili bile su glavni akteri krađe. Logično je u takvoj situaciji žaliti se nekome ko je izvan dosega domaćih institucija. Tu je otprilike kraj priče. Sve je logično i u skladu sa zdravom pameću. Samo što tekući režim ne računa na zdravu pamet, nego računa na raspomamljene emocije. I sad kreće kampanja, svi koji su se žalili nekome spolja su izdajnici, oni ne žele dobro svojoj zemlji, brukaju je pred strancima… dakle slušali smo to već bezbroj puta.

Lopov se poziva na čast kolektiva i hteo bi da sačuva dobru sliku pred svetom. To bi se moglo uporediti sa nečim što su etnolozi nazvali „kulturna intimnost“ – kao, nećemo da iznosimo prljav veš pred komšije. Samo, pametne feministkinje su taj u suštini patrijarhalni obrazac mišljenja i ponašanja odavno raskrinkale. Na čast se poziva „muškarac“ koji zlostavlja ukućane. Sramota je prijaviti ga, jer tako ljaga pada na čitavu kuću/porodicu. Stisni zube i trpi, to vlast poručuje opoziciji i žiteljima Srbije, kada vodi „izdajničku“ kampanju – da se ne brukamo pred svetom. Nažalost, opozicija će, barem jedan njen deo, nasesti na „patrijarhalnu“ zlostavljačku provokaciju.

Iz Demokratske stranke stižu molbe Evropskom parlamentu da se zahtevi iz njegove rezolucije ne vezuju za uslovljavanje finansijske pomoći Srbiji. Šta bi? Demokrate se uplašile da ne budu izdajnici? To vam je, demokrate, gotova priča, pomirite se s tim: u očima ovog režima zauvek ćete biti izdajnici. Naravno da tekući režim mora biti pod pretnjom – ili će se upristojiti, ili nema para. Tačka. Istina je da ta pretnja visi i nad žiteljima Srbije, ali drugačije ne ide. Važno je samo stalno ponavljati – nije opozicija izložila Srbiju pretnji sankcijama, to je učinio kriminalni režim.

Iz toga sledi samo jedan izvod – neće opozicija biti kriva ako žitelji Srbije pate pod sankcijama, za to će biti kriv isključivo režim. Priča o izdaji, nije priča o opoziciji, nego je to priča o režimu. Ništa se više o tome ne može reći.

Pa se opet vratimo malo u prošlost. Srđa Popović bio je na lošem glasu jer je onomad priželjkivao nedvosmisleni poraz „srpske“ vojske u ratovima iz devedesetih (zato je 1993. potpisao peticiju u kojoj se tražilo da se bombarduju položaji sprske vojske u Bosni). Ispao je tada – kako se to kaže – „mrzitelj“ sopstvenog naroda. (Postoje i neki noviji termini za to, ali su i oni podjednako glupi kao ovaj, pa ćemo ih preskočiti.) Njegov rezon je pak bio bolno jednostavan i tačan: Srbija više sebi sama nije mogla pomoći.1 Ogrezla je u zločinu, izgubila je moralne orijentire i samo je poraz mogao da je zaustavi u destrukciji i autodestrukciji. Naravno, nije Srđa Popović prvi koji je svoju zajednicu video tako beznadežno nesposobnu da pomogne sama sebi i zaključio šta bi moglo biti rešenje.

Pre njega, očajni Karl Jaspers takođe je konstatovao da je Nemačka već na početku tridesetih godina prošlog veka postala nesposobna da se vrati s puta uništenja i samouništenja. Od tog trenutka nadalje, smatrao je Jaspers, Nemačka više nije mogla biti odgovorna za svoja zlodela jer je postala – recimo tako – neuračunljiva. Pa je Jaspers onda krivio zapadne sile što su dozvolile da Nemačka počini najstrašnije zločine pre nego što su je zaustavili. Trebalo je, zaključuje on, to da urade pre nego što je Nemačka uopšte krenula u osvajačke ratove.

Jeste, teška priča, mnogo teža od ove koju sad gledamo. Ali zapleti su slični. Kao i pouka. Opozicija je ispravno uradila što je pomoć potražila spolja. Pozivati je da se obrati domaćim institucijama, kao što to rade zvaničnici režima i pojedini predstavnici EU-a vrhunski je cinizam, pogotovo posle decembarskih izbora (da ne pominjemo sada aktuelnu oslobađajuću presudu za ubistvo Slavka Ćuruvije). Reći da je opozicija time ugrozila suverenitet zemlje, takođe je gola laž. Suverenitet je od naroda preoteo i ugrozio ga sam Vučić sa svojim klijentima/kolaborantima. Opozicija sve to zna i zato ne sme da se osvrće na optužbe da je izdajnička. Pogotovo kada one stižu baš od izdajnika.

Peščanik.net, 09.02.2024.


________________

  1. „U Srbiji je napravljena jedna gotovo neraskidiva veza između vlasti i kriminala. To se samo silom može razbiti. Milošević drži sve poluge vlasti, drži privredu, medije, vojsku, policiju. Ne zanima ga skupština, međustranački život. On je vaninstitucionalan, da se poslužim njegovom omiljenom frazom. Vlada vaninstitucionalno… […] Da je zločin manji, možda bi se i mogao lakše priznati. Stoga se i bojim da će sutra, kada se bude videlo da je sve ovo jedan strašan promašaj, biti lakše reći ono što govori Dobrica Ćosić: pa mi smo jedan proklet narod – a ne: mi smo narod čija je vlast počinila toliki zločin. I ne samo vlast. Iz tog ludila nas, kao i Nemce, može izvući samo jedan nedvosmislen poraz.“ – Srđa Popović, Put u varvarstvo, „Proizvođači mržnje, straha i smrti neće stići u Hag“, str. 219, 221.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)