Frankfurtska škola i šarm autoritarizma

Posljednjih su godina napisane brojne knjige koje uz pomoć metoda društvenih znanosti pokušavaju razumjeti Trumpa, njegov pokret i one koji su dopustili da se sve ovo dogodi. Od A Lot of People Are Saying / Mnogi ljudi kažu (2019) Russella Muirheada i Nancy Rosenblum, do Demagogue for President / Demagog kao predsjednik (2020) Jennifer Mercieca. Ali jednako bi konstruktivno, čini se, bilo iščitavanje starijih djela na koja se ova nova barem implicitno oslanjaju. Na ovom bi popisu bile kanonske sociološke studije poput Weberove Privrede i društva (1922), historijski eseji kao što je „The Paranoid Style in American Politics / Parnoidni stil u američkoj politici“ (1964) Richarda Hofstadtera, baš kao i radikalni interdisciplinarni projekti istraživača i teoretičara okupljenih u takozvanoj frankfurtskoj školi – Maxa Horkheimera, Theodora Adorna i Herberta Marcusea, te onih nešto manje poznatih, na primjer Lea Lowenthala i Friedricha Pollocka.

Među raznim empirijskim projektima koje su pripadnici frankfurtske škole proveli sredinom stoljeća najveći je utjecaj imala, a ima i danas, Autoritarna ličnost (1950), revolucionarna studija fašizma kao psihološkog fenomena. Ali jedna nam druga, manje poznata studija, Prophets of Deceit: A Study of the Techniques of the American Agitator / Propovjednici obmane: Tehnike američkog agitatora (1949) Lea Lowenthala i Norberta Gutermana, danas nudi najpotresnije uvide u Trumpa i trumpizam. Prema Lowenthalu i Gutermanu, trenutni predsjednik i njegov pokret neizbježne su posljedice socijalnog, ekonomskog i političkog poretka koji proizvodi ljudske potrebe, bilo materijalne, bilo psihičke, koje ne može zadovoljiti. Obećavajući da će izliječiti ovu „bolest društva“ (social malaise) dok u isto vrijeme samo učvršćuje uvjete koji su do nje doveli, Trump prijevarom navodi svoje sljedbenike da perpetuiraju vlastitu bijedu, te ih priprema za totalitarni poredak koji se nada ostvariti.

Sedamdeset godina kasnije, knjiga nudi oštru analizu naše trenutne situacije. Neće biti trajnog riješenja za Trumpov destruktivni politički stil, upućuju autori, dok se ne pozabavimo s uvjetima čiji je on produkt.

***

Studija Propovjednici primjer je važnog ali zanemarenog smjera u radu frankfurtske škole. Iako poznati po svom filozofskom tumačenju moderniteta i masovne kulture, pripadnici su jednako tako bili posvećeni osmišljavanju i provedbi empirijskih istraživanja.

Ti su napori nestali iz javne memorije djelomično zbog dominantnog historijskog narativa o razvitku škole. Tokom 1920-ih i 1930-ih u Njemačkoj, pripadnici frankfurtske škole provodili su marksistički usmjeren istraživački program koji je kombinirao metode raznih društvenih znanosti u proučavanju ekonomije, društva, ideologije i kulture kapitalizma u 20. stoljeću. U svojem programatskom prikazu „kritičke teorije“ iz 1937. Horkheimer je zahtijevao da se frankfurtska škola ne zadrži na pukom opisivanju i dijagnozi, već da oslobodi potencijal za pravdu, slobodu i sigurnost, potencijal sadržan – ali potisnut – u tadašnjem društvenom i ekonomskom poretku. Iz tog je usmjerenja frankfurtska škola razvila standarde racionalnosti i progresa: što god je doprinosilo emancipaciji, jednakosti i boljitku bilo je racionalno i progresivno; što god je takav razvoj kočilo bilo je iracionalno, regresivno i samoporažavajuće.

Ove su se ideje uskoro našle licem u lice s nacizmom, a pripadnici škole bili su prisiljeni 1934. pobjeći u SAD. Prema uobičajenom kazivanju, susret s američkim društvom – uključujući i s posebnostima društvenih znanosti u Americi – prisilio je grupu da napusti svoj interdisciplinarni materijalizam i okrene se teorijskoj kritici instrumentalnog racionalizma. Ali ova verzija priče ignorira brojna empirijska istraživanja koja su pripadnici frankfurtske škole proveli u svom 15 godina dugom egzilu; mnoga od tih istraživanja provedena su u suradnji s američkim kolegama. Neka su se istraživanja nastavljala na ona započeta u Weimarskoj republici, dok su druga bila odraz novog političkog konteksta i intelektualne klime u kojima su se istraživači našli. Kao što je to 1942. napisao Horkheimer, škola je nastojala povezati „američke visoko razvijene empirijske i kvantitativne“ metode s „više teorijskim europskim“ pristupom.

Propovjednici je produkt ovih interakcija. Već je 1936. Horkheimer napisao da su raniji demagozi – Girolamo Savonarola, Cola di Rienzo i Maximilien Robespierre – ukazali na isprepletenost socijalnih i psihičkih sila, dokazali kontradikcije u građanskom moralu, te perpetuirali iracionalne oblike dominacije. Tokom idućeg desetljeća pripadnici frankfurtske škole kroz tu su prizmu pristupili istraživanju, kako su ih zvali, „agitatora“ čiji su javni skupovi, radio programi i propaganda predratnu i ratnu Ameriku preplavili izrazima antisemitizma, antikomunizma, nacionalizma i otvorenog fašizma. Do 1944. Lowenthal, Adorno i Paul Massing dovršili su tri studije – Joea Williamsa, Martina Luthera Thomasa i Goergea Allisona Phelpsa – te jedan metodološki esej. Prema Lowenthalovom kazivanju bio je to period intenzivne suradnje, pogotovo između njega i Adorna. Adorno je 1948. najavio da će očekivana studija Propovjednici biti sinteza analize agitatora.

Propovjednici također ukazuje na blisku suradnju s američkim institucijama i misliocima. Najočitiji su doprinosi Američkog židovskog odbora, organizacije koja je školi dala sredstva za velik dio istraživanja antisemitizma u SAD i koja je bila izdavač i Propovjednika i Autoritarne ličnosti. Manje očit, ali ne i manje važan bio je utjecaj američkih intelektualaca – od zastupnika pragmatizma Johna Deweyja i progresivnog pisca Waltera Lippmanna do manje poznatih politologa Harolda Lasswella i sociologa Roberta Lynda – zabrinutih usponom fašizma te krizom demokratskih institucija i političke kulture. U tom je smislu studija Propovjednici utjelovila ispreplitanje kritičke teorije i američkih društvenih znanosti koje je predložio Horkheimer.

Možda je najznačajniji rezultat ove kolaboracije bio dvojaki metodološki pristup studije. S jedne strane, upotrijebljena je „analiza sadržaja“, nova metoda sustavne analize proizvodnje i prenošenja značenja u govoru i tekstu. Istraživači iz novonastalog polja komunikacijskih studija prakticirali su analizu sadržaja tako što bi sakupili ogromnu količinu primjera i potom raščlanili svaki tekst, katalogizirajući figure, motive, tvrdnje i retoričke oblike koji su se opetovano pojavljivali. Oboružani ovim dokaznim materijalom, istraživači su dobili komparativne i, po vlastitom uvjerenju, empirijske uvide u diskurs kao cjelinu. U slučaju same studije Propovjednici, istraživači su analizu sadržaja primjenili na desetke agitatorskih govora na radiju, javnim skupovima, u časopisima i pamfletima i konačno identificirali 21 ponavljajuću temu, od onoga što su nazvali „šaradom propasti“ i „korumpiranom vladom“ do „običnih Amerikanaca“ i „neuništivih mučenika“. Bez obzira koji agitator je govorio, pokazala je analiza sadržaja, publika je uvijek slušala jedno te isto. Upravo zahvaljujući ovoj konzistentnosti, ovom neprestanom ponavljanju, agitatori su uspjeli okupiti pristaše i stvoriti pokrete.

S druge strane bila je psihoanalitička teorija (koju su u svojem radu koristili i drugi pripadnici frankfurtske škole). Lowenthal i Guterman poslužili su se radovima Sigmunda Freuda i Erika Eriksona kako bi objasnili na koji način agitatorov materijal u umovima njegovih sljedbenika aktivira „nesvjesne mehanizme“ i time potpiruje njihove duboko ukorijenjene strahove, manipulira njihovim ponašanjem i umanjuje njihovu sposobnost mišljenja i neovisnog djelovanja. Povezavši analizu sadržaja s psihoanalizom, Lowenthal i Guterman razvili su metodu koja je, iako „neprikriveno eksperimentalna“, objašnjavala kako agitatori svoje slušatelje pretvaraju u sljedbenike, kako konstruiraju sablast egzistencijalnog neprijatelja, kako sebe postavljaju za vođe, te kako oko svojih pristaša kreiraju neprijateljski svijet.

***

Propovjednici započinje sa slijedećim scenarijem. Zamislite njujorški gradski autobus, vrijeme špica. Jedna se putnica požali da ju gomila toliko pritišće da će se ugušiti; „Netko bi morao nešto poduzeti“, vikne svojim suputnicima. „Da, ovo je grozno“, odgovori drugi putnik. „Prijevozno bi poduzeće moralo na ovu rutu staviti veći broj autobusa. Ako nešto učinimo po tom pitanju, možda bude nekih rezultata“. Zatim se javi treći putnik: „Ovo nema veze s prijevoznikom, krivi su svi oni stranci koji ne znaju čak ni pričati engleski. Treba ih vratiti odakle su došli.“

Ova je scena, smatrali su Lowenthal i Guterman, parabola o modernoj politici. Agitatore – gotovo uvijek muškarce – bi prepoznali po njihovoj sposobnosti da pojačaju emocionalne reakcije svojih slušalaca i time neutraliziraju njihove racionalne odgovore na probleme s kojima se suočavaju. Ovo se u prvi mah čini kao relativno jednostavno objašnjenje: napavši strance jer ne govore engleski agitator je nadglasao reformistu; spektaklom je zarobio pažnju i energiju svojih pristaša; suludim zahtjevima dezorijentirao je i iscrpio svoje protivnike. „Publika je“, zaključili su Lowenthal i Guterman, „primorana da trpi agitatorove beskonačne tirade dok napokon nije spremna prihvatiti baš sve što ovaj kaže kako bi dobila trenutak mira.“

Ali agitator je otišao još dalje od distrakcije i obmane. Reformisti su, pišu Lowenthal i Guterman, svoje zamjerke smjestili u racionalne okvire i predložili plan zajedničkog djelovanja kojim bi riješili temeljne probleme. Pišite upravi autobusne kompanije, mogli bi reći; postavite pitanje na idućem sastanku gradskog odbora. Nasuprot tome, agitatori su svoje sljedbenike poticali da se prepuste nepromišljenom i spontanom ponašanju: okriviti doseljenike; negodovati protiv prenapučenih gradova; tvrditi da su rute određene nekim „posebnim interesima“. Kao rituali emocionalne katarze, ovi su ispadi mogli pružiti kratkotrajno olakšanje, ali uz visoku cijenu: problem je ostao neriješen. Energija koja se mogla uložiti u stvarnu reformu, uzalud je potrošena. „Pod krinkom protesta protiv nesnosne situacije“, objasnili su Lowenthal i Guterman, „agitator svoju publiku veže upravo za tu situaciju“. Umjesto da ih se ukloni, uvjeti koje treba mijenjati samo su učvršćeni. Prema autorima, a u skladu s Horkheimerovim programom kritičke teorije, agitatorova platforma nije bila samo normativno problematična, nego inherentno iracionalna. Neki bi se putnici možda osjećali bolje kad bi se od stranaca zahtijevalo da govore engleski, ali autobus ne bi bio ništa manje pun.

Propovjednici uzima scenu u autobusu kao samo jedan primjer „bolesti društva“. U skladu s argumentima koje su razvijali njihovi kolege iz frankfurtske škole, Lowenthal i Guterman tvrde da su industrijski kapitalizam i masovno društvo razorili nuklearnu obitelj, destabilizirali socijalne institucije, tradicionalne kulture učinili šupljima, te ljude ostavili u stanju anksioznosti, otuđenja i ogorčenja. Posljedica je možda upravo te bolesti da većina pojedinaca nije bila u stanju svoju nesreću identificirati kao simptom pravih potreba – za jednakošću, pravdom, blagostanjem – potreba koje trenutna konfiguracija socijalnih i ekonomskih sila nije mogla zadovoljiti.

„Agitator gravitira prema boli kao muha prema gnoju“, napisali su Lowenthal i Guterman. Za razliku od reformista, revolucionara, pa čak i fašista, agitator se obraćao direktno boljkama svojih sljedbenika, izričući ono što su već i sami u sebi osjećali: da su poniženi, prevareni, da ih je isključio sistem – i njegovi vođe – konstruiran upravo tako da ih zadrži na dnu. Umjesto da bolest pokuša riješiti tako da promijeni uvjete koji su do nje doveli, agitator se „u njoj valja, uživa, izvrće ju, produbljuje i prenaglašava do točke gdje se stvara gotovo paranoičan odnos prema vanjskom svijetu“. Kopajući po rani, što se agitator nadao postići? Propovjednici nudi zastrašujuć odgovor: kad su slušatelji bili dotjerani do ove „paranoične točke“, bili su spremni za to da ih se iz demokratskih građana pretvori u totalitarne subjekte.

***

Svakom pokretu trebaju vjerni sljedbenici; ono što je agitatora činilo različitim od ostalih karizmatičnih vođa bila je njegova sposobnost da pridobije publiku tako što ju omalovažava. Lowenthal i Guterman tvrdili su da je ekonomska nestabilnost izazvana Velikom depresijom, New Dealom i ratnom mobilizacijom, mnoge Amerikance ostavila s neugodnim osjećajem da su prevarom zakinuti za svoj komad prosperiteta. I umjesto da taj osjećaj objasne ili ublaže, agitatori su ga pojačavali, govoreći svojim sljedbenicima da su „naivci“ i „budale“ koje su nasjele na brojne „podvale“ – New Deal, Drugi svjetski rat, Marshallov plan – koje su im podmetnuli vladini birokrati, stranci, komunisti i Židovi.

Analiza sadržaja pokazala je da je ovo ponižavanje bilo ključan dio agitatorovog materijala, ali ista metoda nije mogla objasniti zašto su te, prividno kontraintuitivne, tehnike djelovale. Okrenuvši se psihoanalizi, Lowenthal i Guterman tvrdili su da je agitator, dok ih je nazivao „vječnim luzerima“, zapravo potvrđivao osjećaj sljedbenika da su od društva neshvaćeni i zaboravljeni. Kroz ovaj neprestani refren, agitator je poniženje pretvorio u značku mazohističkog ponosa a prepoznato otuđenje u vrelo identiteta. Štoviše, osnažujući ono što je publika već – čak i nesvjesno – vjerovala o sebi, činilo se da agitator nudi neku vrstu cinične iskrenosti: možda su naivci, ali barem su toga svjesni.

A što je s onima koji se agitatoru protive? Za njega i njegove pristaše nema protivnika – samo neprijatelja. Lowenthal i Guterman ovaj su umišljaj istražili kroz pažljivo proučavanje agitatorove sposobnosti da stvori vrtoglavu seriju reprezentacija. Agitator bi krenuo od specifičnih optužbi protiv onih za koje se sumnjalo da su komunisti, a došao do nejasnih ali gorljivih tvrdnji o nasilnoj revoluciji koja nesumnjivo dolazi; tvrdnji da je komunizam „crvena nit“ koja povezuje novinarstvo, globalnu politiku, međunarodni biznis, europske sudove i katoličku crkvu; i konačno, da je komunizam ništa drugo nego „fasada“ za neke još podlije kabale. Agitatorove su optužbe postale toliko nespecifične da su se jedne s drugima stopile, pa bi propovijedao protiv demonskog „komunističkog bankara“ koji je prijetio svim slobodoljubivim Amerikancima. Ovaj je kompozit odgovarao agitatorovoj svrsi: prikazavši neprijatelje kao u isti mah jake i slabe, proračunate i neinteligentne, skrivene i prepoznatljive, vječne i osuđene na propast, kao one koji potežu konce, ali nikad zapravo nemaju moć, agitator je svoje pristaše uvjerio da su svi oni koji im se protive neprijatelji koji zaslužuju kaznu.

Uvijek iznova – na skupovima, na radiju, u tisku – agitatorova je publika primala tu poruku. Nekim se promatračima činilo da je agitator začarao svoju publiku, da njima manipulira masovnom hipnozom. Lowenthal, Guterman i njihovi frankfurtski kolege proces su razumjeli drugačije: njihove su analize pokazale da je neprestano ponavljanje predodžbi i slogana iscrpilo psihološke obrane slušatelja. Tako što je započeo s ponudom kratkotrajnog emocionalnog olakšanja, agitator je slušatelje potaknuo da se odmaknu od autonomnog, logičnog i samorazumljivog mišljenja; pozvao je svoje sljedbenike u oblast neprijateljstva, paranoje i iracionalnosti. Nakon što je racionalne sposobnosti potkopao iznutra, agitator je zatim nametnuo vlastitu kreaciju stvarnosti, svijet podijeljen egzistencijalnom razlikom između prijatelja i neprijatelja, preživljavanja i smrti, snage i slabosti. Kad god je govorio, agitatorova je publika čula isto: „Svijet je pozorište mučne borbe za preživljavanje. Zašto ne biste i vi dobili svoj komad kolača?“

U zamjenu za vjernost i pokornost, agitatorovim su pristašama bili obećani zaštita, vodstvo i, iznad svega, osveta. Bez prestanka agitator je svoje sljedbenike uvjeravao da će se ubrzo vladine institucije i državna moć okrenuti protiv neprijatelja pokreta: stranaca, imigranata, izbjeglica, disidenata i, svakako, Židova. Ali ovo je jamstvo samo na površini bilo političko. U svojoj srži, obraćalo se boljkama publike. Agitator svojim sljedbenicima nikad nije obećao izravan pristup moći. Umjesto toga imali su zauvijek ostati „psi čuvari poretka“, bačena im je kost da budu svjedoci poniženja, degradacije i progona onih koji su bili izvan pokreta. Iako neće biti stvarne promjene – nikakvog riješenja za probleme koji leže u temelju bolesti društva – obećano će nasilje biti „vrhunska zabava“.

Ovaj je argument studiju Propovjednici povezao s najpoznatijim djelom frankfurtske škole, Hrokheimerovom i Adornovom Dijalektikom prosvjetiteljstva (1947), naročito s poglavljem o psihološkom značenju antisemitizma (poglavlje na kojem je surađivao i Lowenthal). Nastavljajući se na Freudovu Nelagodnost u kulturi (1930), autori su tvrdili da je društvo, od svojih začetaka, zahtijevalo represiju instinktivnih poriva kako bi koegzistencija, te potom i postizanje viših ciljeva bili mogući. U moderno je vrijeme razotkrivena prava patologija ove dinamike, kada su se masovno društvo, kultura i politika udružili s industrijskim i potrošačkim kapitalizmom i od subjekata zahtijevali da potisnu svoju individualnost, zajedništvo i sreću, što je proizvelo onaj osjećaj koji je Freud nazvao „nelagodom“ a Lowenthal i Guterman opisali kao bolest (malaise).

Sagledani u ovom psihoanalitičkom okviru, pozivi na progon bili su dio dinamike represije i projekcije: agitator je naveo svoje sljedbenike da sve ono čega su se sami morali odreći – razvoj individualnosti, želja za zajednicom, potraga za srećom – pripišu „drugom“ koji je postao objekt njihove mržnje. Ovi su rituali progona, potpireni od agitatora, otpuštali pritisak koji bi inače destabilizirao status quo. Ali, da se pokret ne bi urušio u izljevu nasilja, agitator je morao paziti da svoj „poziv na lov“ uvijek iznova odgodi – njegovi performansi ne smiju biti ništa više nego „beskonačan striptiz“.

Moguća je tvrdnja da, kao i Autoritarna ličnost, Propovjednici koristi empirijske dokaze kako bi se poduprijedila psihoanalitička teorija razvijena u Dijalektici. U Autoritarnoj ličnosti kao dokazni materijal korištene su stotine upitnika, intervjua i izračuna; u slučaju Propovjednika, materijal je dala sustavna analiza sadržaja. Ali usprkos sličnostima, Lowenthalova i Gutermanova studija slijedila je drugačiji put nego Horkheimerov i Adornov tekst. Sadržaj Propovjednika je, na primjer, konkretniji. I u svojoj konkretnosti, studija je eksplicitno politička. Analizirala je suvremene društvene pokrete, ozloglašene demagoge i tekuća zbivanja; govorila je o izazovima s kojima su se suočavale SAD i o opasnostima s kojima bi se mogle suočiti u budućnosti. Možda najvažnija manifestacija ovog političkog fokusa bilo je objašnjenje posljedica agitacije: Lowenthal i Guterman smatrali su da agitator svoje sljedbenike mijenja iznutra, pripremajući američke građane za totalitarizam.

Za razliku od Hanne Arendt, čiji su se Izvori totalitarizma (1951) pojavili kratko nakon Propovjednika, Lowenthal i Guterman tvrdili su da totalitarizam svojim subjektima ne dominira kroz okrutnost i teror. Umjesto toga, poslušnima ih čini putem psihološke manipulacije. Obasuti beskrajnim ponavljanjem rasističkih stereotipa, političkih uvreda i nasilnih fantazija, Amerikanci su bili pripremljeni bez trenutka zadrške prihvatiti što god im je bilo rečeno. Uhvaćeni u bujicu agitatorovih izraza samouzdizanja, optužbi i mučeništva njegovi su sljedbenici bili istrenirani da svojeg budućeg vođu bezuvjetno podrže. Dugotrajna izloženost agitaciji angažirane je građane pretvarala u pokorne subjekte.

Ovom su se tvrdnjom Lowenthal i Guterman razlikovali od Arendt u još jednom važnom pogledu: prema Propovjednicima totalitarizam nije izrastao iz dugotrajnih izazova i akutne krize u kojoj su se europske nacije našle, već iz temeljne strukture tržišne ekonomije i demokratskih država. Potrebe koje su američka ekonomija, društvo i kultura generirali, ali nisu zadovoljavali bile su put iz demokracije u totalitarizam. „Kao da je američki agitator“, napisali su Lowenthal i Guterman, „razvio metodu kojom otrove koje proizvodi suvremeno društvo izravnom konverzijom pretvara u nadri-lijekove totalitarizma.“

Jedan od strahova istraživača koji je potaknuo Propovjednike, kao i druge tekstove u seriji Studies in Prejudice / Studije o predrasudama frankfurtske škole, bio je da će nestankom političkih kompromisa, osjećaja jedinstva i ekonomskog rasta, koji su bili suština američkog uspjeha u Drugom svjetskom ratu, nacija ući u razdoblje ekonomskog stezanja, političkog rascjepa i široko raširene bolesti društva. U takvim su trenucima agitatori prosperirali. Kada su se tisuće demobiliziranih vojnika vratile kući situacija je za agitatora bila jednako povoljna kao na vrhuncu Velike depresije. (Jedno je drugo djelo u seriji Studies in Prejudice tvrdilo da su otpušteni vojnici posebno podložni demagogiji.) U trenu objave Propovjednika, činilo se da su SAD uspjele izbjeći najgori mogući ishod. Agitacija je, za taj tren, predstavljala uglavnom tek hipotetsku prijetnju.

Ali prijetnja nije nestala. Svaka industrijalizirana, slobodno-tržišna demokracija koja je proizvodila potrebe koje nije mogla zadovoljiti imala je potencijal postati totalitarni režim: SAD, ostali Saveznici, kao i sve države nastale na ruševinama Trećeg rajha. „Psihološki stavovi i socijalni problemi koji proizlaze iz krize liberalnog društva“, objasnili su Lowenthal i Guterman, „dovoljno su plodno tlo za uzgoj antidemokratskih tendencija“. Ova se kriza mogla odgoditi, ali ne i prevazići. Čak bi i malena promjena u osjetljivoj ravnoteži materijalnih, političkih i ekonomskih uvjeta mogla omogućiti pojavu i uspon agitatora, demagoga sposobnog da aktivira potencijal za totalitarizam, potencijal koji često leži, skriven i neuništiv, u nacijama poslijeratnog Zapada.“

***

Nekih 70 godina kasnije, Propovjednici su danas dijagnoza a ne prognoza. Mnogo se od onoga što Trump govori i čini savršeno uklapa u Lowenthalov i Gutermanov analitički okvir – od teorija zavjere poput one o crno-obučenim nasilnicima na avionima (prizor koji jasno ilustrira kako agitator konstruira neprijatelja koji je u isto vrijeme slab i snažan, prepoznatljiv i skriven), ritualističkog čitanja pjesme „The Snake“ Oscara Browna Jr. (primjer agitatorove neumorne demonizacije imigranata i izbjeglica kao podmukle prijetnje njegovim sljedbenicima), do karakteristične kombinacije taštog samouveličavanja i neumoljivog osjećaja ugroženosti (središnja komponenta agitatorove samoreprezentacije) i neprestanog bučnog okupljanja pristaša (priredbe kojima agitator svoje sljedbenike drži u nužnom stanju kontinuirane mahnitosti).

I ne odgovara samo Trump tezama iz Propovjednika. Baš kao i pristaše agitatora koje su sredinom prošlog stoljeća proučavali Lowenthal i Guterman, i Trumpovi su sljedbenici svoju percepciju socijalne i ekonomske marginaliziranosti preoblikovali u neku vrstu identiteta, koji im potvrđuje izabrani vođa – jedino što ovi danas nisu „vječne budale“ nego „tiha većina“. Na strukturalnoj razini, Propovjednici osvjetljava disfunkcije Trumpove administracije: agitator nema prave ideologije, doktrine ili čak preferiranih politika; postoji samo pokret, samo „pobjeda“.

Podudarnosti su šokantne, ali vrijednost Lowenthalovog i Gutermanovog teksta nadilazi te izolirane uvide; ona leži u sposobnosti tog djela da, premostivši desetljeća, objasni i uspon Trumpa i neposustajuću draž trumpizma, koje nisu poljuljale ni četiri godine neprestane krize. Prema tvrdnjama izloženim u Propovjednicima, Trump svoje sljedbenike drži tako što se obraća direktno njihovom iskustvu bolesti društva. Govori im ono što već i sami osjećaju: „Igra je namještena; sistem je iskvaren“. A kao što je to Trump rekao 2016. na Republikanskoj nacionalnoj konvenciji, „Samo ja ga mogu popraviti“. I Trump je u pravu – nešto zaista ne valja – ali njegov lijek je iluzija. U isto vrijeme dok je demonizirao imigrante i manjine, uvijek iznova ponavljao svoje osobne žalopojke i bijesnio protiv svojih navodnih neprijatelja, Trump je implementirao politike, od deregulacije industrije i podizanja protekcionističkih tarifa do napada na Affordable Care Act i smanjivanja poreza na bogate, koje ne samo da nisu pomogle, nego su u mnogo slučajeva naštetile njegovim najgorljivijim pristašama. Kao i huškač iz autobusa, Trump svoje sljedbenike usmjerava od racionalnih zahtjeva prema emocionalnim ispadima. U konačnici „prijevarom svoju publiku navodi da prihvati upravo onu situaciju koja je bolest društva izazvala.“

Nužno je da ovaj tren shvatimo ne samo kao žalostan kraj ere političke uljudnosti, već i kao dokaz moći koju Trump ima nad svojim glasačima – njihovim ponašanjem, stavovima i percepcijom same stvarnosti. Propovjednici nas podsjeća da će Trump iskoristiti – već koristi – ovu moć kako bi svoje sljedbenike pripremio za totalitarizam.

U samoj srži trumpizma, Lowenthal i Guterman bi rekli, nalazi se prijetnja nasilja: agitatorovo neprestano obećavanje da će se njegovi sljedbenici osvetiti – fizičkim nasiljem, političkim progonom, društvenim sankcijama – onima koji su ih, navodno, demonizirali i isključili. Nasilje je ujedno i pokretački princip trumpizma i jedno od Trumpovih najmoćnijih alata. Trumpovi najodaniji sljedbenici, od QAnonovih pristalica do bijelih nacionalista, naslađuju se uvjerenjem da su uhićenja demokrata, čistke pedofila i žestoke ulične borbe protiv ljevičara tek iza ugla. Od njegove izjave da je u Charlottesvilleu bilo „dobrih ljudi na obje strane“ do naredbe da se Proud Boys „suzdrže ali budu na stand by-u“, Trump je, uvijek iznova, pokazivao da nema trumpizma bez nasilja. Tokom skupa u Michiganu ovog listopada, Trump je usput primjetio da ima „nešto divno“ u prizoru protestanata koje „nagurava“ Nacionalna garda. „Vi to kužite“, rekao je svojim vjernim sljedbenicima. „Vi to vjerojatno kužite bolje od mene.“

Možda najvažnija lekcija koju nam može dati čitanje Propovjednika u doba Trumpa jest da on nije iznimka u poslijeratnom američkom društvu, već prije njegov neminovan rezultat. Trump se pojavio iz i procvjetao na potrebama koje kapitalizam i masovno društvo proizvode – potrebe ne samo za ravnopravnijom raspodjelom bogatstava, nego i za dostojanstvom, identitetom i prepoznavanjem. Čak ako Trump i izgubi nadolazeće izbore, ne smijemo se vratiti na ono kako su stvari funkcionirale prije 2016, jer upravo nas je normalan tijek društva, ekonomije i politike doveo u ovu nesigurnu sadašnjost. Trumpizam neće biti poražen dok se problemi koji su iznjedrili bolest društva ne riješe, dok se osnovne potrebe ne zadovolje.

Trump je, ukratko, vrhovni agitator Amerike. Njegove su reakcionarne politike naša kreacija, a njegov je proto-totalitarizam naša moguća budućnost. Ali Propovjednici ne zagovara očaj. Kao što su Lowenthal i Guterman pokazali, agitator ne proizvodi prigovore; on im naprosto mijenja smjer. Svojim lažima, obmanama, nasiljem i spektaklom agitator izvrće ono što bi inače mogle biti snažne sile promjene; umjesto toga svoje sljedbenike navodi da djeluju protiv vlastitih interesa. Ali promjena je i dalje moguća. Propovjednici obmane čuva ovu nadu, iako nam pokazuje koliko ju je teško ostvariti – kao i što je sve na kocki, ako nam to ne uspije.

Charles H. Clavey, Boston Review, 20.10.2020.

Prevela Barbara Šarić

Peščanik.net, 31.10.2020.

TRAMPOZOIK