Rektorat UB, foto: Peščanik
Rektorat UB, foto: Peščanik

Vrlo je moguće da niste čuli za organizaciju pod nazivom Mreža akademske solidarnosti i angažovanosti (MASA) budući da je nastala pre samo nekoliko meseci. Nadam da ćete u budućnosti čuti dosta o ovoj mreži. Za početak, čini mi se važnim da objasnimo šta je MASA. Opšti ciljevi udruživanja se mogu svesti na kratko obrazloženje: „MASA je formirana sa ciljem da pod okriljem otvorene mrežne organizacije okupi sve pripadnice i pripadnike akademske zajednice koji su spremni da se angažuju na jačanju glasa struke kroz zalaganje za konzistentnu primenu osnovnih principa akademskog rada i njihovu odbranu kad su ugroženi. MASA se zalaže za poštovanje principa autonomije univerziteta, čestitosti, solidarnosti, slobode kritičkog mišljenja, javnosti i transparentnosti i društvene odgovornosti u akademskoj zajednici.“

Akademska zajednica je željno prihvatila ovaj način udruživanja koji nam je preko potreban i na koji smo dosta dugo čekali. Postojao je jedan neuspešni pokušaj udruživanja, 2017. godine, u formi reinkarniranja Udruženja profesora i istraživača (UPI) koje je postojalo devedesetih godina prošlog veka u „miloševićevskoj“ Srbiji. Ideja za ponovno formiranje UPI, sada u „vučićevskoj“ Srbiji, rođena je zbog osećanja da država sistematski ugnjetava prava akademske zajednice, što je bila očigledna posledica donošenja seta obrazovnih zakona među kojima je bio i Zakon o visokom obrazovanju (o ovom Zakonu već sam pisala u tekstu „O peticiji protiv novousvojenih obrazovnih zakona“). Tada smo ukazivali na uvođenje legislative koja postepeno ukida autonomiju univerziteta, kao i na brojne posledice koje će takav zakon imati kada režim počne da ga primenjuje. Osim peticije protiv navedenih zakona, koja jeste bila veoma podržana, nismo uspeli daleko da odmaknemo u formiranju nove organizacije. Pored sasvim realne mogućnosti da tadašnji inicijatori udruživanja nisu imali umeće za takvu aktivnost, sklona sam i da verujem da tada još uvek nije bilo „zrelo“ vreme za šire akademsko povezivanje.

Svašta se, međutim, u prosveti i nauci desilo u naredne dve do tri godine. Pored devijacija kao posledica Zakona o visokom obrazovanju, u Skupštini je usvojen i Zakon o fondu za nauku i Zakon o nauci i istraživanjima, 2018. i 2019. godine. Primedbe na ove zakone bile su brojne i prevazišle su čak granice naše zemlje kroz pisanja u vrhunskim međunarodnim časopisima, kao što je Nature. Udari režima na svest, savest, poštenje, kompetentnost, uspešnost rada na fakultetima i institutima postali su toliko devastirajući da se ponekad svi iznenađujemo činjenicom da još uvek postojimo. Sasvim je jasno da je vreme za udruživanje, samopomoć i otpor odavno u crvenoj zoni, a to pokazuje i brojnost ljudi koji su za svega nekoliko meseci postali članovi nove organizacije pod imenom MASA.

Organizovanje u radne grupe sa različitim zadacima i posvećen rad u okviru ovih zadataka, doneli su prve konkretne zaključke. MASA je u utorak, 11. februara, održala konferenciju za novinare u Medija centru sa temom „Ukidanje autonomije naučnih instituta – hitno prekinuti autokratiju u skladu sa zakonom“. Nije bilo preteranog iznenađenja u nalazima da je Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja sasvim komotno počelo da koristi benefite Zakona koji im dozvoljava da, preko svoje većine u Upravnim odborima naučnih instituta, postavlja direktore po sopstvenom nahođenju. I sasvim je jasno da to „nahođenje“ podrazumeva kadriranje po partijskoj (ili simpatizerskoj) liniji bez prevelikog interesovanja za dobrobit naučnog kadra i samih instituta. Kako se navodi, najmanje četiri instituta dobilo je direktore koje je nametnulo Ministarstvo bez ikakve podrške zaposlenih istraživača (oni su se većinski opredeljivali za druge kandidate). U dva slučaja direktori su postali ljudi koji nikada nisu bili deo kolektiva, već su dovedeni kao kadrovi Ministarstva, a zabeleženo je da jedan od postavljenih direktora ne poseduje ni zakonski minimum za to imenovanje. Ovde svedočimo javašluku koji ne pristaje niti jednoj javnoj instituciji, a posebno je sramno što je takva praksa zahvatila akademsku zajednicu.

Da se razumemo, članovi Upravnih odbora koje postavlja Ministarstvo i koji su učestvovali u sramnim postavljenjima, takođe pripadaju univerzitetskom kadru – to su ljudi sa najvećim zvanjima u nauci i/ili nastavi (tj. naučni savetnici i redovni profesori). Nisu oni naravno jedini primerci akademskog licemerja u službi režima. Takve likove pronalazimo i u upravnim i drugim odborima javnog servisa, REM-a (videti tekst Ognjena Radonjića „Otvoreno pismo Mreži akademske solidarnosti“) i ko zna kakvim još telima gde svojim zvanjima veštački nadomešćuju ugled odavno obesmišljenih institucija. Postojanje osoba, sasvim otvoreno stavljenih u podaničku službu ovog režima dok formalno pripadaju nekakvom „elitnom društvu“ znanja i zvanja, ukazuje na poražavajuću činjenicu da akademska zajednica uživa čak i veće uvažavanje u društvu od onog koje zaslužuje. Čestitost, solidarnost, kritička misao, transparentost, samo neke od vrednosti koje i sama MASA navodi u svojim temeljima, ne predstavljaju novitet u zamišljenoj i nepisanoj „zakletvi“ koju smo prećutno potpisali kada smo postajali članovi ovog „elitnog bratstva i sestrinstva“. Nije sporno da se možemo veoma razlikovati u ideološkim sentimentima i pogledima na svet, da se možemo po tim osnovama međusobno sukobljavati, ali učestvovati u nepoštenju, lukrativnim interesima, varanju i razaranju društva jeste nedopustivo.

Moje je mišljenje da je akademska zajednica duboko korumpirana i to na više načina. Ovde ću korumpiranošću označiti svaki oblik delovanja koji konkretnog delatnika navodi da se ne ponaša moralno i profesionalno i da ne vrši jednu od najznačajnijih funkcija člana akademske zajednice, a to je učešće u društvenom životu koje podrazumeva pojašnjavanje društvenih devijacija i aktivnost za njihovo ispravljanje. Prvi nivo korupcije je sasvim očigledan, direktan i manifestuje se kroz davanje i primanje mita za ispite, kupovinu diploma ili pisanje doktorata za novac. Ne bih trošila reči o ljudima koji se bave ovakvim stvarima i iskreno verujem da to nije previše zastupljeno u državnom visokom obrazovanju. Naredni nivoi korupcije su, po mom mišljenju, sve brojniji kako mehanizmi korupcije postaju suptilniji. Mogućnost da iskoristite svoj položaj za zapošljavanje potomaka, rođaka, komšija, kumova i drugara nije, po nivou banalnosti, previše odmakli primer od prethodnog, ali je svakako razlog da se primirite, ne talasate, ne ukazujete na devijacije u kolektivu, udružujete se u neprincipijelne grupice od kojih očekujete zaštitu ako prigusti i, po pravilu, dolazite u situaciju da vremenom gutate sve strašnije slučajeve nemorala i neprofesionalnosti.

Na sledećem nivou nalazimo korumpiranost preko uglavljivanja u raznorazna državna tela gde se donose odluke važne za društveno-politička kretanja, protok novca i pozicije moći. Ovde se ulazi zbog profesorskog zvanja kako bi se podigao prosek obrazovanosti i navodne kompetentnosti tih tela. Dozvoljavam da nisam u pravu, ali čini mi se da su retki oni primerci koji u tim telima zaista imaju važne uloge i u njih ulaze zbog ideje da će nešto dobro uraditi. Uverena sam da se najveći broj njih zadovoljava statusom i novcem koji te funkcije prati. Postoje naravno i profesori koji se u takvom kontekstu snađu „kao riba u vodi“ i pronalaze načine da na tim pozicijama još više profitiraju ne hajući za razarajuće efekte po čitavo društvo. U kakvoj god da su funkciji, pasivno ili aktivno destruktivnoj, ovo su po pravilu ljudi koji ne žele da išta menjaju i stoga predstavljaju kočničare društvenog i političkog razvoja (uz izuzetak one malobrojne kategorije entuzijasta). Biti inhibitor promena je direktno suprotno misiji visokog obrazovanja i nauke – prosvećivanje, saznavanje, kritička misao, integritet i odsustvo straha da deluješ u pravcu menjanja.

Poslednji i definitivno najbrojniji nivo korumpiranosti je sasvim pasivan, a često i nesvestan. Počevši od Petog oktobra, univerzitet i nauka jesu doživeli oslobađanje u smislu otvorenosti prema svetu, komunikaciji i saradnji sa svetskim laboratorijama i naučnicima, bilateralnim i drugim međunarodnim projektima, stručnim putovanjima i slično. Mnogi su zadovoljili svoje naučne i nastavne ambicije ili bar misle da su na dobrom putu da ih ostvare, te stoga ne doživljavaju trenutni društveni kontekst kao loš za struku kojom se bave. Tu leži velika razlika u akademskoj zajednici u odnosu na „miloševićevsku eru“ zatvorenosti u ekspres loncu. Korumpiranost akademaca u ovom slučaju podrazumeva odagnavanje misli o širem društvenom ambijentu i analizi budućnosti koja nam definitivno predstoji, a jeste vezana za politiku trenutnog režima. Smatram da ova kratkovidost, tj. zadovoljavanje trenutnim statusom i odbijanje da se misli i deluje u pravcu budućnosti, predstavlja najveći flaster na ustima članova akademske zajednice. Ja znam da većinsko raspoloženje na univerzitetu jeste opozicija ovoj vlasti, ali i da je istovremena pasivnost potpuno korelisana sa ovim vidom korupcije. Kakva-takva udobnost života, i pored svesti o nadrealnim lažima i „silovanju zdrave pameti“ koje sprovodi režim, rezultiraju tišinom koja nije toliko rezultat straha koliko ovde opisanog, najsuptilnijeg nivoa korumpiranosti. Najžalosnije od svega je to što mnogi od nas nisu toga ni svesni.

Za ovaj najbrojniji deo akademske zajednice ne tražim ni oproštaj ni razumevanje. Jednostavno je – oni su pali na ispitu svoje društvene uloge! Biti kočničar umesto pokretača suprotno je našoj funkciji u savremenoj civilizaciji.

Na kratko ću se vratiti na misiju MASA-e. Sledeći korak u borbi za naučnu zajednicu, predočen na konferenciji za novinare, podrazumeva žalbu Ustavnom sudu zbog kršenja člana 72 Ustava Republike Srbije kojim se jemči autonomija univerziteta i naučnih ustanova. Takav potez ću svakako pozdraviti, a verujem da će to učiniti i najveći deo akademske zajednice. Konačno, ovaj postupak nas ništa ne košta, naša pojedinačna imena biće zatrpana hiljadama drugih; praktično smo anonimni u svojoj borbi za Ustav, pravo i pravdu. Ni jedan pojedinac neće se imenom i prezimenom zameriti ovom ili onom funkcioneru u ministarstvu i tako naštetiti svom budućem potencijalnom položaju ili zvanju. Zgodno je i to što ćemo imati utisak da smo nešto važno uradili protiv sistema koji toliko ne volimo. Živećemo u divnoj iluziji i utešnoj misli da smo preduzeli sve što je u našoj moći da se odupremo nakaradnoj vlasti. Lako je biti heroj u sopstvenim očima!

Logično je da je ljudima iz akademske zajednice veoma stalo da uvek i nepogrešivo ispadaju pametni u očima javnosti. Odavno sam se uverila u istinitost strategije po kojoj ne možeš pogrešiti ako se držiš po strani, pljuckaš pamet s visine i spremno kritikuješ svaku bunu i aktivnost koju realni ljudi sprovode u realnom vremenu s ciljem da realno nešto promene. Krajnje je neobično da se univerzitetski profesor, imenom i prezimenom, „spusti međ’ narod“ i ravnopravno učestvuje u organizovanju i sprovođenju akcija koje se direktno tiču našeg kolektivnog života i/ili nekog pojedinačnog građanina. Nije uobičajeno da profesor sebe smatra građanskim sapatnikom u društvenom užasu, jednako sa radnikom, seljakom, službenikom, pekarom, građevinarom. Ako ova patnja nije ista u prihodima i materijalnom standardu života, ona to svakako jeste u moralnoj sferi. Pored visokog rizika da bude ismejan i javno oblaćen po medijima i društvenim mrežama ili da mu se preti, u transcendentalnom smislu on/ona izneverava prećutnu granicu između nas i njih – uzvišene inteligencije i plebsa. Kolege ga sažaljivo tapšu po ramenu i vode računa da ne pokažu otvoreno neslaganje sa takvom prizemnom degradacijom uzvišenosti.

Akademska zajednica još uvek nije sasvim probuđena. Malu pobedu u Rektoratu nismo iskoristili za osnaživanje svoje borbe. Naš zadatak svakako jeste da se borimo za sopstvena prava i rešavanje problema specifičnih za usko delovanje univerziteta. Zadatak nam je, takođe, da to radimo zakonskim sredstvima, čak i kada postoji svest o tome da Ustavni sud i slovo zakona u ovoj državi vrede koliko i doktorat Siniše Malog. Šta ćemo, međutim, uraditi kada nam se još jednom stavi do znanja da smo nebitni, tj. da smo režimu važni samo u formi anonimnih profesorskih zvanja u službi državne podmetačine i skrivanja nečasnih radnji? Hoćemo li nastaviti da se uobraženo držimo svog umišljenog elitizma čak i kad nam se Vučić iskezi u lice i pokaže nam srednji prst? Hoćemo li konačno shvatiti da delimo identičnu tužnu sudbinu sa svim ostalim građanima?

Peščanik.net, 15.02.2020.


The following two tabs change content below.
Biljana Stojković, rođena 6. oktobra 1972. u Beogradu, profesorka na Katedri za genetiku i evoluciju Biološkog fakulteta u Beogradu. Magistrirala je i doktorirala na istom fakultetu. Od 1996. učestvuje u naučnim projektima u oblasti evolucione biologije. Autorka je većeg broja publikacija u vodećim međunarodnim naučnim časopisima, kao i poglavlja i knjiga iz oblasti evolucione biologije. Objavila je knjige „Darvinijana: vodič kroz evolucionu biologiju” (2009) i „Od molekula do organizma: molekularna i fenotipska evolucija” (2012). Religiju i misticizam svake vrste smatra najvećim preprekama za razvijanje inteligencije, kritike autoriteta i humanog i slobodnog društva. Svetliju budućnost vidi u sekularnom humanizmu, u čemu posebno važnu ulogu imaju popularizacija nauke, borba protiv klerikalizacije, ksenofobije i nacionalizma. Izvori najveće ljubavi, inspiracije i istrajavanja u Srbiji su joj suprug Oliver i sin Paja.

Latest posts by Biljana Stojković (see all)