Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Da nije igre, ne bi bilo ni radosti. Tako lucidni reporter govori o našim košarkašima „koji gaze sve pred sobom“, pokazujući svetu da smo se vratili „tamo gde nam je mesto“.

Da nije košarke, odbojke i fudbala, tuga izazvana opštom prazninom bila bi nemerljiva. Ne možemo tačno da uhvatimo sve razloge za nju, ali ona nas pritiska sa svih strana, kao nagoveštaj da nešto važno, nešto što nas drži, ili baš ništa neće valjati. Kratko uživanje u tuđoj sportskoj slavi, tek podstiče osećanje nemoći.

Novi optimizam – svojevrsni pokret otpora, postoji kao ostvariva ideja Gute Grubačkog, upornog borca za tihu delotvornu pobunu. Pre svega protiv javnog nasilja kao oblika vladavine. Bez otpora ne može biti optimizma, bez solidarne snage neće biti nasušnog socijalnog prevrata. Ako je opozicija potpuno odustala od ideje o tome zbog čega postoji, mnogo je važno da Guta, kao dobri pobunjenički duh ne odustane.

Možda je optimizam u čestim najavama katastrofe prejaka reč. Jednoga dana sve će ovo biti prošlost, ako bilo šta od nje preostane. Dve zime koje dolaze, postavljaju se kao prepreka opstanku srpskog dela civilizacije. Oni koji preteknu počeće iznova. U stvari, dobili smo protivrečne informacije o tome šta nas čeka. Čovek koji bi to morao da zna, a zove se Dušan Bajatović, tvrdi da su skladišta gasa puna, pa ne postoje razlozi za brigu. Doduše, ni za radost, ali biće donekle toplo.

Ljudi koji mnogo više znaju od Bajatovića, najavljuju sudnje dane u zimama kakvih nikada nije bilo. Vladar zna da će sledeća zima biti strašna, a naredna polarna.

Ovde su mnoge zime bile blage, neke hladne, bilo je i ledenih dana, pa i pojedinačnih smrzavanja. Sećate se poetskih opisa zime u dečjim čitankama: ona je izvor dečjih radosti. Pršti, pršti beli sneg! Dečaku na lice padoše pahuljice, celo selo postalo je belo.

Sa idilom je gotovo. Vladar je smestio balkansku zimu među strašila koja će pobiti sve što stignu. Silu od koje nema bežanja. Zato što se nismo spremili, ili izgubili pojam o vremenu i prostoru pred tiradama zagubljenog srpskog jetija.

Nismo ih najurili. Nismo išli u šume po drva, zapostavili smo a nismo smeli svoje atavističke porive: ne traži ni od koga da te greje, učini to sam. Sve je to poznato još iz kamenog doba, tada su postojali čuvari vatre, oni su svojim glavama plaćali gašenje plamena.

Čovek nama prebacuje krivicu za trulost sistema razorenog iracionalnim svevlašćem. Neće biti toplo za ljude koji nisu dovoljno dobro razumeli značaj podaništva. U hladnoći se lakše vlada, ovde se grejanje udeljuje a ne poseduje kao građansko dobro, zima je u rukama onoga koji njena surova svojstva koristi za isto takve pretnje.

Nije objašnjeno šta je to polarna zima na Balkanu, i kako će ona biti realizovana u umereno kontinentalnoj klimi? Postoje li uopšte klimatski standardi, ili su oni postali sredstvo prljave politike?

Sa strašnom zimom koja je sasvim blizu dolazi katastrofa, sa polarnom kataklizmom. Tako nas ohrabruju sa dvora, očekujući zahvalnost preživelih. Takvih će biti u katastrofi, ali u kataklizmi ne. Ona bi promenila sve za šta znamo da postoji, posebno političku evoluciju i one koji joj duguju svoje užasne preobražaje.

Paničar na čelu države je nedavno govorio o punim skladištima svega što se može zamisliti, i o sopstvenoj mudrosti nužnoj da se to postigne. O tome da će biti struje, gasa i svega o čemu on lično brine. Nemačka će se smrzavati a mi ne. Videli smo slike obilja.

Odjednom nema EPS-a, nema mleka i šećera. Strah se širi od vrha. Epidemija praznih rafova najavljuje redove. To je ono u čemu smo već bili.

Nismo još bili u Otvorenom Balkanu, ideji utopiji usred živih ratnih žarišta. Gledali smo sajam vina, omaž bogu Bahusu koji je tražio svoju istinu.

Vladar je pokazao koliko može da potegne, opijen od moći dodatno se letvosao do posrtanja.

Eto njemu malo radosti pred smrzavanje. A i nama. Simpatičan pijanac, postaje zajeban samo kad je mamuran.

Peščanik.net, 09.09.2022.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)