Foto: Slavica Miletić
Foto: Slavica Miletić

„Imate posla sa ljudima koji su bukvalno izašli iz šume. Njima je svejedno da li je tamo rat ili nije i to me plaši“, rekla je predsednica Vlade Srbije Ana Brnabić o liderima kosovskih Albanaca. Brnabić je ovo izjavila na dan objavljivanja Godišnjeg izveštaja Evropske komisije, u kome je, između ostalog, ocenjeno da je Srbija ostala uključena u dijalog sa Prištinom.

Bez obzira na to šta predsednica Vlade tvrdi da je želela da kaže, ovu njenu izjavu treba tumačiti u širem kontekstu, kao deo diskursa koji neodoljivo podseća na rasistički diskurs o Albancima od pre jednog veka i koji, polako ali sigurno, postaje sve otvoreniji. Podsetimo se, početkom 20. veka, među srpskom političkom i intelektualnom elitom preovladavala je percepcija Albanaca kao divljaka, nazadnih, nesposobnih i krvožednih. Postojale su čak i priče o tome da neki Albanci imaju repove, „slično majmunima koji vise sa drveća“.1 Ovi negativni stereotipi o Albancima bili su inicirani sa najvišeg nivoa – iz akademskih i političkih krugova – i doveli su do stigmatizacije Albanaca, širenja međuetničke mržnje i teških zločina.

Do kraja 20. veka diskurs u Srbiji se po ovom pitanju nije mnogo promenio. Iako je u periodu posle Drugog svetskog rata, a posebno od kraja 1960-ih godina, postojala nada da će anti-albanski rasistički diskursi nestati, oni su se punom silinom vratili u javni prostor krajem 1980-ih godina, a nakon ratova devedesetih nastavili da nesmetano postoje u srpskoj javnosti. Dobrica Ćosić, na primer, u svojoj knjizi „Vreme zmija – Piščevi zapisi 1999-2000“ o Albancima piše, između ostalog, sledeće:

„Taj socijalni, politički i moralni talog tribalnog, varvarskog Balkana, uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju u borbi protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg balkanskog naroda – srpskog naroda.“

I pored krivične prijave protiv Ćosića, za krivično delo Izazivanje nacionalne, rasne i verske mržnje i netrpeljivosti, srpsko pravosuđe nikada nije reagovalo, te je time potvrdilo da je u Srbiji društveno prihvatljivo o Albancima govoriti kao o društvenom, političkom i moralnom talogu.

Koliko smo se od ovakvih narativa odmakli do kraja druge decenije 21. veka? Ne mnogo. U decembru 2018. godine, predsednik Srbije Aleksandar Vučić je na sednici Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija posvećenoj pitanju Kosova govoreći o liderima kosovskih Albanaca izjavio sledeće: „Neko mora da obuzda, da ukroti te ljude, jer mere koje su nedavno preduzeli su nešto što nije prihvatljivo u 21. veku.“

Ohrabreni predsednikovom retorikom, u poslednje vreme su i drugi predstavnici vlasti, kao i tabloidni mediji pod kontrolom vlasti, postali otvoreniji u svom anti-albanskom rasizmu. Reč „Šiptar“ je danas uobičajena na naslovnim stranama dnevnih listova i u govorima najviših državnih funkcionera. Pravosnažna sudska presuda kojom je utvrđeno da ovaj termin predstavlja govor mržnje izgleda je još jedno mrtvo slovo na papiru. Čak i onda kada ne učestvuju direktno u govoru mržnje usmerenom ka Albancima, državni funkcioneri ga aktivno normalizuju. Tako je, na primer, srpski ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović nacionalistički pokušaj linča etničkog Albanca iz Borče nazvao okupljanjem „bez ijednog incidenta“.

Kada je reč o savremenim stereotipima o Albancima, posebno je uznemirujuće to što oni uopšte nisu savremeni – vrlo su slični stereotipima od pre jednog veka, o Albancima kao nižim bićima koja se svojim divljaštvom opiru civilizaciji. Označitelji kao što su „talog“, „varvarski“, „tribalni“, „obuzdati“, „ukrotiti“, „izašli iz šume“ – ukazuju na kontinuitet sa nekadašnjim rasističkim narativima. Druga stvar koja posebno zabrinjava je to što ovakvi stereotipi o Albancima i danas dolaze iz najviših političkih krugova. Oni na taj način postaju deo zvanične ideologije – norma, a ne incident.

Kako se sve ovo odražava na takozvanu normalizaciju odnosa između Beograda i Prištine? Bez obzira na tvrdnje da ovaj proces napreduje, ili da su postignuti značajni rezultati – o normalizaciji odnosa nema ni govora sve dok je rasistički diskurs zvanični diskurs srpskih institucija. Napori nedržavnih aktera – u izgradnji međuetničkog poverenja, suočavanju sa ratnim zločinima i uspostavljanju saradnje u različitim oblastima života – ostaju u senci državne politike koja se više ni ne trudi da sakrije svoj rasizam. Bez radikalne promene institucija koje su ustrojene tako da reprodukuju rasističke diskurse teško da će biti napretka u odnosima Srbije i Kosova, i umesto normalizacije odnosa imaćemo samo dalju normalizaciju rasizma.

Autorka je istraživačica Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP).

Peščanik.net, 31.05.2019.

Srodni linkovi:

Srđan Milošević – Šumska devojčica

Dejan Ilić – Psi od slame

Vesna Pešić – Šumski bezobrazluk Ane Brnabić

KOSOVO

________________

  1. Figura neprijatelja: Preosmišljavanje srpsko-albanskih odnosa, FDT & KPZ Beton, Beograd 2015, str. 141.