Teheran, mural na ogradi bivše američke ambasade, foto: Konstantin Novaković
Teheran, mural na ogradi bivše američke ambasade, foto: Konstantin Novaković

Covid-19, tekuća globalna ljudska tragedija, možda ima bar jednu dobru stranu: navela je milione ljudi da dovedu u pitanje najzloćudnije politike Amerike u zemlji i van nje.

Što se tiče ratnih politika Vašingtona u inostranstvu, spekulisalo se da bi korona virus na kraju mogao ublažiti konflikte ili se čak pokazati kao nehotični mirotvorac – i to ne bez osnova, pošto se ratoborni Pentagon nije proslavio u borbi protiv virusa. U međuvremenu je postalo još jasnije da je odgovor ove zemlje na krizu mogao biti mnogo bolji da je bar delić sredstava koja se troše na „odbranu“ investiran u hronično nedovoljno finansirane agencije za kontrolu bolesti.

Ali, začudo, uprkos povremenim prigovorima predsednika Trumpa na „smešne beskrajne ratove“ Amerike, njegova administracija nije pokazala ni najmanju volju da prikoči imperijalne ambicije SAD-a. Na nekim ratištima – Irak, Iran, Venecuela i pre svega Somalija – Vašington je čak podigao nivo borbene gotovosti u nastupu morbidnog oportunizma skrivenog iza pandemije.

Zato je ovo dobar trenutak za razmišljanje o tome da li bi se američki „rat protiv terora“ (ili tačnije niz ratova protiv terora) mogao okončati. Predviđanja su nezahvalna rabota. Ali širenje korona virusa ponudilo nam je nesvakidašnju priliku da postavljamo pitanja, menjamo ugao gledanja i kritički razmatramo šta bi za ovu zemlju moglo značiti „završavanje“ rata.

U izvesnom smislu, naši ratovi posle 11. septembra već neko vreme postepeno gube na intenzitetu. Iako je u Trumpovim godinama ukupan broj američkih vojnika na Bliskom istoku zapravo porastao, mnogo ih je manje nego u vreme ratnog angažovanja Sjedinjenih Država na vrhncu iračkog i avganistanskog rata. Broj američkih vojnika u prekomorskim zemljama poslednjih godina je opao do nivoa nezamislivog za one koji su stupili u vojsku posle 11. septembra 2001.

Tih godina čak i bezizgledni, nepotrebni ratovi bili su beskrajni. Da bismo se u to uverili, dovoljno je da pogledamo večitog ratnog huškača, senatora iz Južne Karoline Lindsey Grahama. S obzirom na neuspeh raznih kampanja koje je vodila Komanda američkih vojnih snaga za Afriku (AFRICOM) širom tog kontinenta i na želju Pentagona da se još jednom upusti u takmičenje sa Kinom i Rusijom, izraženu neposredno pre nego što je pandemija stigla na naše obale, sekretar odbrane Mark Esper najavio je planove za malo smanjenje vojnog prisustva u delovima Afrike. Užasnut čak i tako neznatnim povlačenjem, Graham, koji vodi dvopartijsku grupu zakononodavaca, suprotstavio se Esperu i zapretio da će mu „pretvoriti život u pakao“ ako smanji američke vojne snage na tom mestu.

Manje od dva meseca kasnije, AFRICOM je objavio opasnost po javno zdravlje u svojim najvećim afričkim bazama u Džibutiju, usred zabrinutosti da čak ni mnogo manja, skromnija američka uporišta na tom kontinentu nemaju neophodnu medicinsku opremu za borbu protiv širenja virusa. Da li će pandemija omogućiti smanjenja o kojima je razmišljao Esper, tek ćemo videti. (U saopštenje za štampu AFRICOM-a sredinom aprila kaže se da „Covid-19 nije uzdrmao partnerstvo afričkih komandi“, što ne nagoveštava takvu promenu.)

Ipak, ova bolest će sigurno imati neke posledice. Kao što su karantin i socijalno distanciranje promenili život i rad ljudi u Sjedinjenim Državama, tako će i vašingtonsko ratovanje morati da se prilagodi novim okolnostima. Najmanje što se može očekivati jeste to da će Pentagon voditi ratove (uglavnom skrivene od pogleda javnosti) koji iziskuju sve manje vojnika za borbu „rame uz rame“ sa saveznicima i da će u tim sukobima ginuti još manje Amerikanaca. Možemo očekivati da Vašington zatraži od Pentagona da ratove vodi po uzoru na socijalno distanciranje.

Vojnici će dejstvovati u još manjim timovima. Kao što su starije vođe stalno savetovale nama, mlađim oficirima, da „postavimo iračko lice između sebe i problema“, tako će današnji i sutrašnji vojnici davati sve od sebe da postave dronove ili (manje vredne) živote između sebe i svih vrsta neprijatelja. U međuvremenu će se verovatno proširiti već ogroman jaz između američke javnosti i ratova koji se vode u njeno ime. Tako bi mogao nastati drukčiji rat, koji se doduše takođe nikada ne bi završavao, ali bi bio tako neprepoznatljiv da se više ne bi mogao smatrati ratom u klasičnom smislu.

Da bismo shvatili kako smo stigli do rata koji liči na socijalno distanciranje, neophodno je da se vratmo na početak ovog veka, u godine kad niko nije predviđao pandemiju poput ove izazvane korona virusom.

Američki ratovi se ne završavaju već – evoluiraju

Kad sam se kao mladi poručnik i kasnije kapetan pridružio takozvanim „naletima“ u Iraku 2006. i u Avganistanu 2011, konvencionalni vojnici pešadije poput mene bili su najvažniji. U intelektualnom krugu Pentagona tada je vladala doktrina protivpobunjeničke borbe (COIN). Ključni zapovednici su smatrali da ratnu zonu treba preplaviti pešadijskim brigadama i tako obezbediti „centar gravitacije“ u sukobu: lokalne saradnike. Iza scene, jedinice za specijalne operacije već su preuzimale sve većaniju ulogu. Ipak, u konvencionalnim jedinicama kao što je moja bilo je mnogo vojnika i relativno mnogo poginulih.

Vremena su se promenila. Velike invazije i dugotrajne okupacije, ali i COIN kao univerzalni lek u borbi protiv terora, dugo nisu popularne. Već tokom drugog mandata Baracka Obame te skupe kampanje pregazilo je vreme. Pa ipak, umesto da preispita efikasnost nepopularnog i skupog intervencionizma, Vašington je prosto uveo nove metode prerušene u nove strategije uspeha.

U vreme kad je Donald Trump držao svoj inauguracijski govor u kom je pomenuo „američko krvoproliće“, suština američkog ratovanja se promenila. Kad sam služio u Iraku i Avganistanu, gotovo polovina od četrdesetak borbenih brigada američke vojske bila je u svakom trenutku raspoređena na ta dva regionalna ratišta. Ostali su se pripremali za sledeće rotacije i gledali kartu na kojoj logo svake jedinice pokazuje njen planirani raspored. Moja generacija vojnika živela je na pokretnoj traci američkog rata. Ali već u januaru 2017. konvencionalne brigade u ratu protiv terora mogle su se izbrojati na prste jedne ruke.

Na primer, najnovija runda raspoređivanja, objavljena ovog aprila, obuhvatila je samo šest brigada. Dve od njih su vazduhoplovne jedinice; jedna kopnena jedinica je upućena u Evropu, a druga u Kuvajt. Drugim rečima, samo dve kopnene borbene brigade bile su planirane za Irak, Siriju ili Avganistan, a jedna od njih je bila Brigada za pomoć bezbednosnim snagama – zapravo, tim oficira i podoficira čiji je zadatak da obučavaju i savetuju lokalne trupe. U međuvremenu su na pokretnu traku stupile Snage za specijalne operacije Pentagona, koje su premašile 70.000, što je tako veliki broj da se postavlja pitanje koliko su one i dalje „specijalne“. Američki komandosi sad snose najveći teret američkih beskrajnih ratova i gubitaka života u njima (neveliki broj).

Dvotrećinski sistem ratovanja

U vreme napada korona virusa, Pentagon je već dugo razvijao račvastu vojnu mašinu s dve razdvojene i veoma različite uloge. Komandosi – uz ključnu pomoć dronova, paramilitarnih jedinica CIA-e, lokalnih saradnika i ugovarača privatnih bezbednosnih službi – nastavili su da se bore u beskrajnom ratu. Oni su se uglavnom bavili smrtonosnom stranom američkog rata i tražili vazdušne napade dok su obučavali, savetovali, a ponekad čak i vodili često brutalne lokalne snage.

Konvencionalne aktivne brigade – svedene na 32 – dobile su drukčiji zadatak: da se pripremaju za budući, obnovljeni hladni rat s Rusijom i, u sve većoj meri, s Kinom. To osoblje – pešadija, oružane brigade i mornaričke eskadrile nosača aviona – dobilo je „novi“, navodno vitalni zadatak nadziranja, obuzdavanja i izazivanja Moskve (u Istočnoj Evropi) i Pekinga (u Južnom kineskom moru). Stariji generali i admirali lako su se prilagodili hladnoratovskim zadacima (jer je većina stupila u službu 80-ih godina 20. veka). Ali iz perspektive Rusije i Kine, takve misije su izgledale sve provokativnije pošto su sve brojniji američki strelci, tenkovi i ratni brodovi raspoređivani u bivše sovjetske republike ili, kad je reč o mornarici, u zapadnopacifičke vode oko Kine, što je povećalo verovatnoću slučajnih eskalacija.

U međuvremenu, ti specijalni operatori su upravljali tekućim ratovima i drugim sukobima kojima u Sjedinjenim Državama nije poklanjana velika pažnja, a koji su bili očigledno kontraproduktivni, da ne kažemo bezizgledni. Za Pentagon i profitere vojnoindustrijskog kompleksa ti beskrajni sukobi i čarke bili su poklon koji je stalno donosio dobit, dvotrećinski modus operandi za beskrajno finansiranje rata.

Onda je na scenu stupio korona virus.

Čiste ruke

U izvesnom smislu, američki rat će se u budućnosti sve više voditi bez krvi na rukama. Dok se korona virus brzo širi respiratornim kapljicama, bolest beskrajnog rata i dalje se prenosi krvlju (mada sve manje američkom), što znači da bi budući američki ratovi – slično socijalnom distanciranju – mogli postati još apstraktniji.

Pored toga, postpandemijski ratnici u toj budućnosti možda neće biti uniformisani vojnici, specijalci ili neki drugi, niti će nužno biti Amerikanci – a u nekim slučajevima (imajte u vidu dronove i buduće robotsko oružje) čak ni ljudska bića. Američko ratovanje se već sve više privatizuje. Nedavno je Erik Prince, bivši glavni izvršni direktor privatne vojne kompanije Blekvoter, uticajni Trumpov saveznik i brat ministrake obrazovanja Betsy DeVos, ubeđivao predsednika da prihvati dugoročni plan privatizovanja celog avganistanskog rata.

Donald nije prihvatio ponudu, ali činjenia da je ona uopšte bila razmatrana na tako visokom nivou ukazuje na to da je, u budućem američkom ratovanju, uloga privatnih ugovarača i vojnika plaćenika verovatno osigurana. U tom smislu bi se nedavni fijasko oružanog prepada na venecuelansku vladu Nicolàsa Madura, koji je vodio bivši pripadnik Zelenih beretki, a sad plaćenik, mogao pokazati ne samo kao farsa već i kao nagoveštaj budućnosti.

Kad se oceni da su američki vojnici u uniformi neophodni, verovatno će se ubrzati trend da nekolicina tih vojnika upravlja sve većom mašinom rata preko posrednika. Takvi timovi će se dobro uklopiti u smernice javnog zdravlja kojima su okupljanja ograničena na 10 osoba. Na primer, kopnene stanice za kontrolu dronova, zapravo moderni šleperi, zahtevaju samo nekoliko operatera. Slično tome, najnovija vojna grana sajber rata (nastala 2015) možda neće biti sačinjena od hakera iz Trumpove mašte („neko ko sedi na krevetu i ima dvesta kilograma“), ali i oni će će raditi u malim grupama u inostranstvu i na velikoj distanci. Ako odemo malo dalje, A-timovi specijalnih vojnih snaga, svaki sastavljen od 12 Zelenih beretki, mogli bi biti glavni stubovi nove američke verzije postpandemijskog ratovanja.

Još više uznemirava verovatnoća da će američka verzija rata sličnog socijalnom distanciranju teći prilično glatko, a da ipak neće suzbijati terorističke grupe nimalo uspešnije nego što je to radila prethodna verzija večitog rata, niti će rešavati etno-religijske konflikte, niti će poboljati život Afrikanaca ili Arapa. Kao i njihovi prethodnici, američki hladnokrvni ratovi će biti neuspešni, ali na efikasan i, sa stanovišta vojnoindustrijskog kompleksa, vrlo isplativ način.

Upravo u tome, naravno, prebiva duboki i tragični paradoks. Kao što je korona virus mogao da nas podseti, istinske egzistencijalne pretnje Sjedinjenim Državama (i čovečanstvu) – pandemije, potencijalni nuklearni Armagedon i klimatske promene – biće imune na uobičajena vojna sredstva Vašingtona. Koliki god bio broj ratnih brodova, pešadije i oružanih brigada ili timova komandosa, ništa od svega toga nema nikakvih izgleda u borbi protiv smrtonosnih virusa, plimskih talasa ili nuklearne katastrofe. Mnoštvo tenkova, nosača aviona (pravih petrijevih posuda za svaki virus u blizini) i gomile novca (bolno neophodnog na drugim mestima) biće spomenici doba američkih samoobmana.

Racionalan (ili moralan) sistem koji imalo liči na autentičan legislativni nadzor ili građansku participaciju mogao bi da odgovori na očigledne realne potrebe ponovnim promišljanjem same nacionalne bezbednosne paradigme i potpunom odustavom ratnog stanja. Nažalost, ako izvodimo zaključe na osnovu imperijalne prošlosti, pred nama je dalja evolucija imperijalnog rata 21. veka, koji će trajati do kraja vremena.

Postpandemijski rat

Ipak, moglo bi se pokazati da je korona virus posmrtno zvono klasičnom američkom ratu. Buduća borba, čak i ako se njom upravlja iz Vašingtona, moći će da bude samo maglovito „američka“. U njoj će verovatno učestvovati tek nekolicina američkih građana u unifromi i oni će još ređe ginuti.

Tokom produžene završnice ratova koji se zapravo ne završavaju, povremene pogibije dvojice-trojice vojnika izvesno će se nastaviti – često na tako dalekim mestima da većina Amerikanaca i ne sluti da njihova zemlja s njima ratuje (na primer, četvorica američkih vojnika ubijenih u zasedi u Nigeru 2018. ili vojnik i dva privatna ugovarača ubijeni u Keniji ove godine). Koliko god mali, takvi američki gubici davaće Vašingtonu odrešene ruke da mirno povećava broj napada dronom, vojno vazduhoplovstvo, bombardovanje i ubijanje, kao što se dogodilo u Somaliji kad su popustili nadzor i pažnja u zemlji. Što se tiče Roga Afrike, Pentagon čak neće morati da opravdava eskalacije u ratovanju. Postavlja se, dakle, čuveno pitanje „padne li stablo u šumi, a nema nikog da to primeti…“: ako Sjedinjene Države ubijaju ljude širom sveta, ali to gotovo niko ne primećuje, da li je naša zemlja još uvek u ratu?

Samo korak dalje, i vlast i javnost bi se mogli odnositi prema ratu sa osećanjem da rade nešto nesporno i apstraktno, slično kupovini na Amazonu (pogotovo za vreme pandemije): jedan klik i onda čekaš da ti na vrata ekspresno stigne paket ne razmišljajući o tome šta je tvoj klik-zahtev stavio u pokret ili o žrtvi potrebnoj da bi se to izvelo.

Samo što u ratu bar jedna stvar ostaje nepromenljiva: mnogo nekih ljudi biva ubijeno. Amerikanci mogu da prepuste svoje ratove nereprezentativnim profesionalnim „dobrovoljcima“ kojima upravljaju nekontrolisani predsednik i njegov tim trudeći se da ratne zadatke sve više prenesu na mašine, plaćenike i lokalne milicije. Jedna stvar je, međutim, sigurna: neki nevini ljudi će biti na drugom kraju uređaja za navođenje bombi i puščanih cevi.

U savremenim bitkama već se izuzetno retko dešava da se Amerikanac nađe na tom kraju. Prošla je gotovo polovina 2020, a samo 8 američkih vojnika je izgubilo život od neprijateljske vatre u Iraku i Avganistanu. Dok na drugoj strani i dalje gine mnogo hiljada. Niko ne želi da stradaju američki vojnici, ali ima nečeg sramnog – i moralno uznemirujućeg – u toj šokantnoj razlici u američkim ratovima 21. veka, koji se, u svetu korona virusa, sve više vode na način sličan socijalnom distanciranju.

Ako sve to dovedemo do nezamislive krajnosti, Amerikanci treba da se pripreme na budućnost u kojoj će njihova vlast ubijati i uništavati širom sveta, a nijedan njihov vojnik neće ginuti u borbi. Drugim rečima, posle pandemije razgovor o „završavanju“ beskrajnih ratova ove zemlje mogao bi postati puka vežba iz semantike.

Danny Sjursen, TomDispatch, 26.05.2020.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 12.08.2020.

KULTURA MIRA I NENASILJA