Patrola kod Kandahara, Avganistan
Patrola kod Kandahara, Avganistan, foto: Mrkoww/Wikimedia Commons

Uvod Toma Engelhardta

„Rat, za šta je dobar rat? Apsolutno ni za šta!“ Tako su išle reči jedne protestne pesme iz vremena Vijetnamskog rata koju je prvi pevao bend Temptations.

Ali kad bolje razmislim meni, kao i većini Amerikanaca, život se odvijao na pozadini neprekidnih ratova. Posle Perl Harbura moj otac, tada 35-ogodišnjak, odmah je stupio kao dobrovoljac u Vojni vazduhoplovni korpus; moja majka, crtačica, mobilisala se na svoj način; ja ću se roditi ratne 1944 (na dan kad je propala oficirska zavera protiv Adolfa Hitlera). Moj otac je tada bio kod kuće: vratio se s dužnosti operativnog oficira Prve vazduhoplovne komandoske grupe u Burmi. (Njegov komandant Phil Cochran postaće poznat kao Philip Corkin u popularnom stripu Miltona Caniffa Teri i gusari.)

Zatim ću odrastati u dubinama Hladnog rata bacajući se pod školsku klupu za vreme vežbi čiji je cilj bio da me pripreme za mogući napad ruskih raketa na Njujork. Još se sećam – utisak je bio snažan – smrknutog lica jednog vojnika na naslovnici magazina LIFE, u jednom teškom trenutku Korejskog rata, sukoba koji do danas nije zvanično okončan. U svojim 20-im provodiću mnogo vremena na ulicama protestujući protiv pogubnog američkog rata u Vijetnamu ili izveštavajući o protestima protiv njega. Kao i Drugi svetski rat (ali u suprotnom smeru), taj rat će mobilisati mnogo Amerikanaca (među njima i članove benda Temptations i mene). U svakom slučaju, na njega se nije moglo zaboraviti ni na tren.

Pokrenuću TomDispatch 2002, u svojoj 59. godini. Bio je to odgovor na napade od 11. septembra, invaziju Avganistana i predosećaj da će ono što dolazi biti još gore od vijetnamskog doba. U izvesnom smislu, ovaj sajt je bio funkcionalni protest protiv onog što se mnogo godina nazivalo „globalni rat protiv terorizma“, pre nego što su američki političari prestali da ga ikako zovu. Osim u kratkom periodu invazije na Irak, Amerikanci koji nisu bili poslati da se bore u Avganistanu, Iraku ili negde drugde na Bliskom istoku ili u Africi, uglavnom su se bavili svojim poslovima kao da naših večitih ratova nema. Najčešće su se pravili da ne primećuju kako se ti sukobi i prateći haos vraćaju kući, bilo u vidu militarizacije policije ili onoga što se 6. januara ove godine dogodilo na Kapitolu.

Upravo smo ušli u četvrti (!) predsednički mandat našeg beskonačnog rata u 21. veku, onog o kome već dugo piše redovni saradnik TomDispatcha Andrew Bacevich, autor knjige Posle apokalipse: uloga Amerike u promenjenom svetu (After the Apocalypse: America’s Role in a World Transformed), koja će uskoro biti objavljena. Na kraju krajeva, on zna ponešto o američkim ratovima. Borio se u Vijetnamu i, kao i ja, gledao je kako ono što je Henry Luce u uvodniku magazina LIFE iz 1941 nazvao „američko stoleće“ bezglavo hrli napred kroz žestoko smenjivanje ratova i pretećih sukoba do… kraja vremena. Sledi njegov rekvijem za to stoleće ratova, posebno za besmisleni, beskrajni rat u Avganistanu iz kog su Amerikanci u Vašingtonu i drugde tako malo naučili.

Kraj najdužeg američkog rata: bez praska, bez suza, bez pobede

Naš cilj je sloboda. Već smo porazili neprijatelje slobode, i ponovo ćemo ih poraziti… Znamo da je naš cilj pravedan i da je naša krajnja pobeda osigurana… Moji sunarodnici Amerikanci, idemo! (George W. Bush, 8.11.2001)

Neposredno posle 11. septembra, predsedniku Georgeu Bushu je palo u deo da objasni svojim sunarodnicima šta se dogodilo i da uobliči odgovor nacije na tu jedinstvenu katastrofu. Bush je ispunio svoju dužnost tako što je započeo globalni rat protiv terorizma (GWOT). I kad je govorio o tome šta je na kocki i kad je govorio o namerama Sjedinjenih Država, predsednik je izričito upoređivao novi sukob s presudnim bitkama 20. veka. Kolike god žrtve i napore GWOT bude iziskivao, jedna stvar je sigurna: taj rat će obezbediti trijumf slobode, kao Drugi svetski rat i Hladni rat. Pored toga, on će potvrditi američko globalno prvenstvo i nadmoć američkog načina života.

Bliži se 20. godišnjica terorističkog napada na Svetski trgovinski centar i Pentagon. Jedanaestog septembra 2021. Amerikanci će je obeležiti svečanim komemoracijama i možda će čak ostaviti po strani, makar na tren, različita iskušenja koja poslednjih godina opsedaju našu naciju.

Dvadeset godina, u minut, nakon što je prvi oteti avion udario u Severnu kulu Svetskog trgovinskog centra, oglasiće se zvona. U narednim satima, zvaničnici će polagati vence i držati prigodne govore. Sveštenici, rabini i imami deklamovaće molitve. Kolumnisti i televizijski komentatori će držati slovo. Makar na tren, naša nacija će biti jedinstvena.

Nažalost, manje je verovatno da će ta prilika podstaći Amerikance na razmišljanje o 20-ogodišnjem nizu vojnih kampanja koje su usledile posle 11. septembra. Mada se o tome gotovo ne govori, te kampanje – termin GWOT je odavno izašao iz upotrebe – pokazuju sve znake konačnog posustajanja i ne završavaju se obećanom pobedom, već nečim što više liči na sleganje ramenima. Avganistanski rat može poslužiti kao krunski dokaz za to.

Uveravanje predsednika Busha u konačnu pobedu danas izgleda bezmalo dirljivo – kao ekvivalent pretenzije da je američko stoleće i dalje živo i zdravo, koja se iskazuje mahanjem navijačkim rekvizitima i skandiranjem „Mi smo broj jedan!“ U Vašingtonu niko ne remeti dremež psa vojnog poraza. Viši terenski komandanti odavno ne očekuju pobedu nad neprijateljem.

Iako političari neprestano izražavaju divljenje prema „trupama“, u retkim prilikama kad pokazuju izvesnu objektivnost dobro se čuvaju da ne postavljaju pitanja o tome šta su postigle američke snage i po kojoj ceni. Što se tiče običnih Amerikanaca, sluđenih teškoćama i neizvesnošću, oni imaju prečih briga od ratova koji se ne završavaju kao što je planirano.

Na groblju imperija

U oproštajnom govoru iz januara 2001, pošto je pozdravio početak trećeg milenijuma, predsednik Bill Clinton izjavio je, s nepokolebljivom uverenošću, da su Sjedinjene Države, tokom njegova dva mandata, dovršile „prelazak u globalno informatičko doba, eru velike američke obnove“. Novi vek, međutim, neće doneti obnovu, već mnoštvo kriza od kojih će običan građanin izgubiti kompas.

Najpre je 11. septembar demantovao uveravanja da je istorija donela nespornu presudu u korist Amerike. Nekoliko ratova koji su usledili bili su u jednoj stvari slični: razvlačili su se bez kraja i konca. Približno u isto vreme, „uspon Kine“ najavio je da se doba globalne zapadne nadmoći bliži kraju. Dok su Sjedinjene Države trošile ogromna sredstva na jalove vojne poduhvate, Narodna Republika je neverovatnim tempom povećavala svoj udeo na globalnom tržištu. U međuvremenu, na domaćem frontu, populistički uzvratni udarac neoliberalnim i postmodernim recepturama doveo je nesposobnog demagoga u Belu kuću.

Dok je najgora pandemija u poslednjih 100 godina harala planetom i ubijala više Amerikanaca nego što ih je ginulo u Drugom svetskom ratu, izabrani vođa nacije je oklevao i pravio se lud predstavljajući sebe kao stvarnu žrtvu krize. Začudo, to se dopalo desetinama miliona glasača. U očajničkom pokušaju da zadrže svog junaka na vlasti još 4 godine (ili duže), predsednikovi najrevnosniji navijači pribegli su nasilju i pokušali da sruše ustavni poredak. Kad se tome dodaju česte ekonomske kataklizme i brige zbog klimatskih promena, Amerikanci imaju razloga da se osećaju sluđeni.

Nije, dakle, neobično što nemaju mnogo snage i volje da razmišljaju o ratu u Avganistanu dok on ulazi u završnicu. Uostalom, sukob u Avganistanu, koji se preklapao s intenzivnijom i skupljom okupacijom Iraka, nikad nije imao jasan narativ. Pošto su mu nedostajali dramatični dueli i presudne bitke, bio je to vojni ekvivalent belog šuma, stalnog ali gotovo neprimetnog žagora u pozadini. Pokazalo se da je njegova glavna osobina bila upravo to što se nikako ne završava.

Drugi predsednik Bush započeo je avganistanski rat manje od mesec dana posle 11. septembra. Uprkos početku koji je obećavao, on je bezmalo napustio taj poduhvat u žurbi da se domogne većeg plena, to jest Saddama Husseina. Godine 2009. Barack Obama nasledio je avganistanski sukob, koji je tad već bio u pat poziciji, i zarekao se da će pobediti i izaći iz Avganistana. Nije uradio ni jedno ni drugo. Posle Obame, Donald Trump je povisio ulog obećavši da će okončati taj rat, ali je i on ostao kratkih rukava.

Nastavljajući tamo gde je Trump stao, Joe Biden je nagovestio želju da spusti zavesu na najduži američki sukob svih vremena i da uradi ono što trojici njegovih prethodnika nije pošlo za rukom. To neće biti lako. Dok se razvlačio, rat se komplikovao, kako u Avganistanu tako i regionalno. Situacija je bremenita mogućim preprekama.

Tokom svog mandata, Trump se zarekao da će američka vojska biti potpuno povučena iz Avganistana do 1. maja ove godine. Biden je nedavno priznao da taj rok nije realan, ali je obećao da on neće biti odložen za više od nekoliko meseci. Sve više se čini da je nekakav završetak zaista na vidiku. Verovatnoća da to bude hepiend, međutim, kreće se od veoma male do nikakve.

Jedna stvar je jasna: bilo da sadašnja nastojanja Vašingtona da izdejstvuje nekakav mirovni sporazum između talibana i avganistanske vlade urode plodom ili da zaraćene strane odluče da nastave borbu, vreme tamošnje američke misije ističe. U Vašingtonu je želja za pobedom odavno nestala, a strpljenje prema strani koja se deklarativno podržava prilično se istanjilo. Čak i minimalistički cilj, izbegavanje direktnog poraza, ubrzano hlapi. Naviknute da sebe vide kao tvorca istorije, Sjedinjene Države su sad u ulozi molitelja koji se nada da će uspeti da sačuva bar ostatke dostojanstva.

Pa šta onda znači taj najduži rat u našoj istoriji? Iako to pitanje Amerikanci sad ne vide kao naročito urgentno, red je da se dâ barem preliminarni odgovor, makar samo zato što američki vojnici koji su tamo služili – skoro milion ljudi – to zaslužuju.

Ima tu još nešto: rat koji se vuče 20 godina bez jasnog rezultata nema veze sa produžecima u fudbalu. To je neuspeh prvog reda; s tim moraju da se suoče i upravljači i oni kojima se upravlja. Podviti rep i otići, što su Amerikanci možda u iskušenju da učine, ne bi bilo samo neodgovorno, već i sramotno.

Još jedan zalogaj otrovne imperijalne jabuke

Da bismo ocenili značaj avganistanskog rata, moramo ga staviti u širi kontekst. Kao prvi sukob u eri koja je počela 11. septembra, to je posebno poučan primer rata koji je predstavljan kao nešto što će naciji dati krila.

Evropske sile iz 19. i s početka 20. veka pokrenule su propagandu koja je njihova kolonijalna osvajanja velikog dela Azije i Afrike premazivala moralnim sjajem. Kad su Sjedinjene Države izvršile invaziju Kube 1898, a ubrzo potom pripojile ceo Filipinski arhipelag, njihove vođe su smislile slično opravdanje za svoje teritorijalno širenje.

Cilj američkog projekta na Filipinima, na primer, bio je „dobronamerna asimilacija“, a filipinska pokornost obećavala je da će ceo poduhvat dobiti sjajni oreol. Prokonzuli i kolonijalni administratori koje je Vašington poslao da sprovedu projekat možda su čak i verovali u te premise. Ali primaoci blagodeti nisu bili ubeđeni. Jedan filipinski lider opisao je to čuvenom rečenicom: „Čak i paklena vladavina Filipinaca bolja je od rajske vladavine Amerikanaca“. Kao i mnogi drugi Filipinci koje nisu impresionirale američke izjave o dobronamernoj imperiji, rodoljubivi Quezon opredelio se za nacionalno samoodređenje.

Ovo nas vodi u samo jezgro problema, koje je relevantno i za američku okupaciju Avganistana. Godine 2001. američke invazione snage stigle su u tu zemlju noseći poklon zvani „postojana sloboda“ – što je apdejtovana verzija dobronamerne asimilacije – a onda su otkrile da znatan broj Avganistanca ima sopstvene ideje o prirodi slobode i da ne podnosi nevernike koji im govore kako da upravljaju svojim životom. Naravno, napori da se imperijalni ciljevi Vašingtona maskiraju postavljanjem Hamida Karzaia, fotogeničnog Avganistanca koji govori engleski, za nominalnog šefa nominalno suverene vlade u Kabulu, gotovo nikog nisu uspeli da obmanu. A kad se i sam Karzai, izabrani agent zapada, okrenuo protiv tog projekta, nastali su problemi.

U američkom ratu u Avganistanu do danas je poginulo više od 2.300 američkih vojnika, a ranjeno je više od 20.000. Neuporedivo više Avganistanaca je ubijeno, ranjeno ili raseljeno. Ukupna cena tog američkog rata odavno je premašila dva triliona dolara. Ipak, kao što je dokumentovano „Avganistanskim papirima“, koje je prošle godine objavio Washington Post, Sjedinjene Države i njihovi saveznici nisu porazili talibane, nisu stvorili kompetentne avganistanske bezbednosne snage, nisu postavili državni aparat sposoban da zaista vlada. Uprkos gotovo 20-ogodišnjim nastojanjima, nisu prišli ni blizu tom cilju. Niti su Sjedinjene Države i njihovi NATO koalicioni partneri uspeli da ubede većinu Avganistanaca da prigrle zapadnu viziju prihvatljivog političkog poretka.

Intenzivna i široko razglašena američka nastojanja na suzbijanju avganistanske korupcije doživela su spektakularan neuspeh. Tako su, uostalom, prošli i vrlo skupi napori da se smanji proizvodnja opijuma. Pošto je prvo preduslov za delotvornu upravu, a drugo ima suštinski značaj za postizanje nečeg što liči na zakonitu ekonomsku održivost, očigledno je da ni ti krupniji ciljevi nisu postignuti. S obzirom na to da 75% vladinih prihoda dolazi od stranih donatora, Islamska Republika Avganistan zapravo je na međunarodnim jaslama i nema izgleda da će u skorije vreme postati ekonomski nezavisna.

Nemoguće je reći da li su nastojanja, predvođena Sjedinjenim Državama, da se Avganistanu nametnu zapadne vrednosti bila osuđena na propast od samog početka. U najmanju ruku, krasila ih je velika naivnost. U svojoj oceni tog rata 10 godina posle njegovog početka, general Stanley McChrystal, bivši zapovednik svih koalicionih snaga u Avganistanu, rekao je da „nismo dovoljno znali i još ne znamo dovoljno“ o Avganistanu i njegovom narodu: „Većina nas, uključujući i mene, veoma je površno shvatala situaciju i istoriju, a naše viđenje novije istorije, poslednjih 50 godina, bilo je zastrašujuće pojednostavljeno“. U ovom naizgled iskrenom priznanju, implicitan je nagoveštaj da je Avganistan u suštini bio „pobediv“.

Za osujećenog, ali nepopravljivog imperijalistu, ovo bi mogla biti poslednja linija povlačenja: mogli smo postići uspeh da su donosioci odluka radili drukčije. Svakom kome su poznata naklapanja u maniru „šta bi bilo da je bilo“ koja su usledila posle Vijetnamskog rata – samo da su Sjedinjene Države više (ili manje) bombardovale, da su izvršile invaziju severa, da su uspešnije pridobijale srca i glave itd – odmah će videti da je posredi obično „vađenje“. Kao i kad je reč o Vijetnamu, primenom takvog umovanja na avganistanski rat promašuje se njegovo stvarno značenje.

Mali rat, krupne posledice

U poređenju s drugim američkim ratovima, avganistanski spada u manje. Taj relativno mali, ali vrlo dug oružani sukob, nalazi se, međutim, u središtu jedne jasno ocrtane i duboko problematične ere u američkoj istoriji, koja je počela krajem Hladnog rata, pre 40-ak godina. Dva uverenja definisala su to doba. Prvo se može formulisati ovako: 1991. Sjedinjene Države su konačno ostvarile nešto slično nespornoj globalnoj vojnoj nadmoći. Kad su sovjeti izašli iz igre, nije ostao nijedan protivnik dostojan tog imena. To je izgledalo očigledno.

Drugo uverenje: okolnosti su tada dopuštale da se američka vojska baci na posao – štaviše, vapile su za tim. Uzdržanost, definisana bilo kao predupređivanje, odbrana ili ograničavanje, bila je za slabiće. U Vašingtonu je iskušenje da se vojne snage koriste za obračun sa „zlom“ postalo neodoljivo. Pored toga, povremene demonstracije američke vojne snage mogle su opominjati potencijalne takmace da i ne pomišljaju na osporavanje američkog globalnog prvenstva.

A u pozadini je lebdelo retko priznavano uverenje: u svetu prepunom osiromašenih, loše vođenih država, uglavnom nastanjenih narodima koji se svrstavaju u zaostale, neko mora da preuzme odgovornost, nametne disciplinu i obezbedi bar minimum pristojnosti. Podrazumevalo se da samo Sjedinjene Države imaju dovoljno moći i velikodušnosti za tu ulogu. Uostalom, ko to može da im zabrani?

Tako je posle Hladnog rata počelo novo poglavlje u istoriji američkog imperijalizma, mada je u političkim krugovima ta reč na „i“ bila strogo zabranjena. Među omiljenim eufemizmima, posebnu milost je uživala humanitarna intervencija, ponekad potkrepljivana nedavno otkrivenom „odgovornošću da zaštitimo“. Ali to je uglavnom bilo pozorište, apdejtovanje dobronamerne asimilacije poznate s Filipina, smišljeno da umiri senzibilitete 21. veka.

U praksi, predsednik Sjedinjenih Država, obično bez ironije nazivan „najmoćniji čovek na svetu“, imao je čast i dužnost da odluči gde će padati američke bombe i gde će odlaziti američki vojnici. Kad su američki vojnici napinjali mišiće u dalekim mestima, od Paname, Iraka, Somalije, Haitija, Bosne, Kosova, Srbije, Avganistana, Sudana i Filipina do Avganistana (ponovo), Iraka (ponovo), Libije, raznih zapadnoafričkih zemalja, Somalije (ponovo), Iraka (treći put) ili Sirije, odobrenje Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija ili Kongresa bilo je manje važno ili sasvim nepotrebno. Za vojne aktivnosti, koje su išle od potpune invazije do političkih ubistava i čistog demonstriranja sile, svako opravdanje koje izabere „vođa slobodnog sveta“ smatrano je dovoljnim.

Vojna akcija izvršena po naredbi vrhovnog komandanta postala je prećutni, ali nedvosmisleni izraz američkog globalnog vođstva. Činjenica da su Bush otac, Clinton, Bush sin, Obama i Trump raspolagali vanustavnim autoritetom da bi – tako je glasilo obrazloženje – unapređivali ideale mira i slobode, samo je svedočila o jedinstvenosti Sjedinjenih Država. Na taj način, imperijalna predsednička ovlašćenja su išla zajedno sa imperijalnim odgovornostima i nadležnostima.

U početku neprimetno, a onda sve otvorenije, vojni avanturizam u koji su se upuštali imperijalni predsednici negovao je obrazac licemerja, nepoštenja, cinizma, rasipnosti, okrutnosti i nelagode, koji je danas postao sveprisutan. U nekim krugovima istrajava težnja da se bivši predsednik Trump okrivi za sve što tišti naciju, između ostalog i za rasizam, seksizam, neravnopravnost, krize zdravstva i sve grublji javni govor, da i ne pominjemo uništavanje životne sredine i dotrajalu infrastrukturu. Ne mislim da on treba da se izvuče, ali dozvolite mi da primetim da je sadašnjem nezadovoljstvu i neredu više doprineo vašingtonski post-hladnoratovski imperijalni zaokret nego bilo šta što je Trump uradio tokom 4 godine u Beloj kući.

U tom smislu, avganistanski rat je dao najveći, posebno žalostan doprinos, i konačno pokazao da su tvrdnje o vojnoj nadmoći Sjedinjenih Država čista iluzija. Još krajem 2001, tek nekoliko nedelja nakon što je predsednik George W. Bush obećao „konačnu pobedu“, taj rat je skrenuo sa zadate trase. Drugim rečima, vrlo rano smo mogli da svedočimo tome da vojni aktivizam koji prati imperijalne ambicije povlači znatan rizik i, istovremeno, troškove koji daleko nadmašuju svaku iole verovatnu korist.

Najduži rat u američkoj istoriji mogao je dosad da navede Amerikance da razmisle o posledicama podleganja imperijalnim iskušenjima u svetu u kom je imperija odavno zastarela. Neko bi mogao insistirati na tome da su današnji Amerikanci dobro naučili tu lekciju. Kao da su jastrebovi u Vašingtonu zauzdani i tek nekolicina traži da predsednik Biden pošalje američke vojnike u Jemen ili Mjanmar, pa i u Venecuelu, našu „susetku“ bogatu naftom, kako bi tamo zaveli red. Reklo bi se da je u ovom času glad nacije za vojnom intervencijom primirena.

Ali ja sam i dalje skeptičan. Tek kad Amerikanci budu otvoreno priznali svoje imperijalne prestupe, iskreno kajanje postaće moguće. A tek kad se pokaju, izbegavanje novih prilika za greh preći će im u naviku. Drugim rečima, tek kad Amerikanci budu nazvali imperijalizam njegovim pravim imenom, zaklinjanje „nikad više“ zasluživaće da bude ozbiljno shvaćeno.

U međuvremenu, naša kolektivna dužnost je da se sećamo. Opsada drevne Troje, koja je trajala 10 godina, nadahnula je Homera da napiše Ilijadu. Iako američki rat u Avganistanu traje gotovo dvostruko duže, ne očekujte da će sećanje na njega čuvati epska poema. Takva poezija više nije u modi, ali možda bi je mogla zameniti neka muzička kompozicija. Ona bi se, recimo, zvala – evo mog predloga – „Rekvijem za američko stoleće“. Trebalo bi, naime, da je jedna stvar dosad postala jasna: tokom najdužeg rata nacije, američko stoleće ispustilo je svoj poslednji dah.

Andrew Bacevich, TomDispatch, 28.03.2021.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 07.06.2021.

AVGANISTAN
KULTURA MIRA I NENASILJA