Kijev pre rata, foto: Konstantin Novaković
Kijev pre rata, foto: Konstantin Novaković

Već je primećeno1 da ruski zvaničnici komentarišući aktivnosti ruske vojske na teritoriji Ukrajine uporno izbegavaju, zvanično zabranjuju, pa i kažnjavaju, upotrebu reči „rat“. Po njima, u toku je „specijalna vojna operacija“ započeta radi „demilitarizacije“ i „denacifikacije“ Ukrajine kako bi, posle njenog uspešnog okončanja, „Ukrajinci sami mogli slobodno da odrede svoju budućnost“.2 Stoga se izričito naglašava da cilj pokrenute „operacije“ nije nikako „okupacija“ Ukrajine već, naprotiv, njeno oslobođenje od „bande narkomana i neonacista“ koja je na vlast došla „uz pomoć dekorativnih i izbornih procedura“.3

Stav da „izborne procedure“ predstavljaju puki „dekor“ u Rusiji je još pre tri godine formulisao Putinov dugogodišnji ideolog i operativac Vladislav Surkov tvrdeći da je Rusija „država novog tipa u kojoj je potpuno izgubljeno interesovanje za diskusije kakva treba da bude demokratija i treba li ona uopšte da postoji“.4 On je postojeće ruske demokratske institucije i izborne procedure opisao kao „fasadne“ i „ritualne“: „One su preuzete od Zapada… one su poput svečanog odela koje oblačimo kad idemo u goste, dok smo među nama, u svojoj kući, u domaćoj odeći…“ Po njemu, umesto „iluzije slobode, izbora i demokratskog privida“, „Putinova dugovečna država“ je zasnivana na postojanju poverenja običnog naroda u političko vođstvo, kao i umeću i sposobnosti samog Putina da – razumevajući taj „pravi narod“ – deluje u skladu sa njegovim „dubokim težnjama“.

Ako se složimo sa navedenim opisom autoritarnog populizma/neliberalne demokratije kao (dugo)trajne karakteristike ruskog političkog života, to još ne znači da takva „država novog tipa“ predstavlja model koji bi, na primer, Ukrajina ili Belorusija nužno morale da slede. Njihovo suvereno pravo da izaberu drugačiji put Rusija može osporavati polazeći od potrebe zaštite sopstvenih (bezbednosnih, geopolitičkih, ekonomskih…) interesa, ali i od oslanjanja na identitetske narative o „istorijskom i duhovnom jedinstvu troimenog naroda“ koji je (zlonamernim, ili samo pogrešnim) odlukama sovjetskih vođa „veštački podeljen“ na tri odvojene „nacije“. Obe ove strategije – nazovimo ih „realističkom“ i „identitetskom“ – korišćene su u odnosu prema Ukrajini i pre „Revolucije dostojanstva“ (2014). Danas je to još izraženije: s jedne strane, u sprečavanju anticipirane opasnosti od mogućeg ulaska Ukrajine u NATO i EU, Putin se poziva na nužnost i opravdanost preventivne „vojne akcije“ radi zaštite interesa Rusije, dok je s druge, u svim njegovim javnim nastupima ova „realpolitička proza“ redovno praćena poetskim pasažima o bratstvu Ukrajinaca i Rusa koji su, kako on to često ističe, „jedan narod, jedna celina“.5 Polazeći od njihovog „identitetskog jedinstva“ (porekla, istorije, vere i kulturne bliskosti), zaključuje se da bi i politički režimi u obe ove – istorijskom slučajnošću odvojene i suverene države – morali biti, ako ne u potpunosti isti, onda bar strukturno slični. S obzirom na to da je – zavedena sirenskim zovom „Evrope“ – većina ukrajinskog stanovništva podlegla iskušenju „izborne demokratije“, ruske trupe su započele rat kako bi je oslobodile od demokratskih iluzija, te političku stvarnost Ukrajine konačno dovele u sklad sa njenim istinskim „identitetom“ koji, u krajnjoj liniji, Ukrajinci dele sa ruskim „dubokim narodom“.

Aktuelne nedoumice u pogledu ratnih ciljeva Rusije su u velikoj meri posledica istovremenog korišćenja i preplitanja ove realističko-političke i identitetske propagande strategije. S jedne strane, rat se opravdava nužnošću „zaštite ruskog i rusko-jezičkog stanovništva“ Ukrajine od „genocida“ koji nad njima sprovodi (ili je, u nedavnoj prošlosti, sprovodio) aktuelni ukrajinski režim.6 Nezavisno od (ne)zasnovanosti ovih optužbi, takvo opravdavanje, pored zahteva za kažnjavanjem izvršilaca „genocida“, implicira postojanje ograničenog teritorijalno-političkog cilja ratnih dejstava – zauzimanje („oslobađanje“) onih delova Ukrajine na kojima etnički Rusi i oni koji sebe smatraju Rusima čine značajnu većinu stanovništva i predstavljaju (stvarne ili proklamovane) „žrtve genocida“. Rečju, ruski ratni cilj bi bila podela Ukrajine na njen istočni i zapadni deo kojom bi se ostvarilo staro Hantingtonovo proročanstva o „sukobu civilizacija“ na teritoriji Ukrajine kao „rascepljene zemlje“ (cleft country).7 U tom slučaju, Krim i dve od Rusije priznate „narodne republike“ bi, „zaokružene“ sa sada zauzetim („oslobođenim“) oblastima, formirale „Novorusiju“, dok bi ostatak, u još nedefinisanim granicama, opstao kao (zapadna) „Ukrajina“.

S druge strane, nasuprot tako definisanom planu, upotreba identitetskog master-narativa podrazumeva postizanje znatno ambicioznijeg ratnog cilja – zadatak ruske vojske ne bi bio samo oslobođenje i zaštita od genocida sopstvenih sunarodnika, već i svih ostalih državljana Ukrajine koji, kao što je rečeno, čine „jedan narod, jednu celinu“ sa svojom ruskom i beloruskom braćom. Uprkos znatnoj razlici u definisanju ruskih teritorijalnih pretenzija, u oba slučaja (geo)politički ishod rata bi bio sličan – pomeranje u zapadnom pravcu zone ruske političkog uticaja i vojne kontrole, demonstracija i priznanje statusa Rusije kao super-sile, te njeno oslobođenje od osećanja „ontološke nesigurnosti“ izazvane raspadom Sovjetskog Saveza. Bez obzira na (ekonomske, političke, kulturne…) posledice mera „međunarodne zajednice“ u osudi ruskih vojnih akcija, u Kremlju je cena koja se za njih mora platiti unapred uračunata, jer te mere, bar u svesti političko-vojne elite, dodatno osnažuje samorazumevanje Rusije kao „opkoljene tvrđave“ i zasebnog sveta („ostrva“) spremnog na „sto godina geopolitičke samoće“ (Surkov). Da li će to, uprkos snažnoj medijskoj kampanji, biti dovoljno ubedljivo i za građane Rusije – ne samo za oligarhe, već i za pripadnike stasale „srednje klase“ – ostaje da se vidi.

Kombinovanje pomenutih strategija opravdavanja rata – „zaštitom sunarodnika od genocida“ i pozivanjem na zajednički kulturno-civilizacijski identitet Rusa i Ukrajinaca – praćeno je, uz prednosti „otvorenosti“ u pogledu krajnjih ciljeva, i nizom teškoća. U prvoj strategiji sama činjenica (ne)postojanja ubedljivog dokaza „genocida“ predstavlja manji problem od nužnosti definisanja kategorije „sunarodnika“ radi čije je odbrane i zaštite njihova matična država otpočela rat. Pozivanje na etnički koncept „nacije“ (ruske manjine u Ukrajini) pri identifikaciji „sunarodnika“ za samu Rusiju kao federalnu državu „višenacionalnog naroda“ nije u potpunosti prihvatljivo jer može, efektom bumeranga, podstaći etnonacionalističke pokrete u njenim sopstvenim granicama, te u budućnosti dovesti u pitanje njenu teritorijalnu celovitost. Sam Putin je neretko isticao kako je u „državi sa multietničkim sastavom stanovništva identifikacija isključivo posredstvom etničke i verske pripadnosti definitivno nemoguća“.8 Otuda je u ruskom političkom diskursu težište sa „nacije“ pomereno ka naglašavanju zajedničke istorije, kulturno-jezičkog jedinstva, kao poštovanja „tradicionalnih vrednosti“ koje dele pripadnici „mnogonacionalnog ruskog (rosijskog) naroda“.9 Stoga koncept „civilizacije“ zauzima u političkom narativu centralno mesto, a posebne „ruske civilizacijske vrednosti“ definisane su nasuprot (liberalnom, individualističkom, materijalističkom, „trulom“…) „Zapadu“ kao dominantnom Drugom.

Rečju, tvrdi se da Rusija u postojećim granicama predstavlja posebnu „državu-civilizaciju“, ali s obzirom na značaj i smisao vrednosti koje ona otelotvoruje, njena privlačnost, značaj i uticaj nužno te granice prevazilazi. To je naročito slučaj u pogledu onih država koje su u prošlosti sa njom bile deo „jedinstvenog istorijskog i duhovnog prostora“, pa je Putin, podsećajući 2013. godine svoje ukrajinske slušaoce na krštenje stare Rusije (Древняя Русь) u „kijevskoj krstionici“, istakao da Ukrajina stoji pred „civilizacijskim izborom“: „Mi razumemo sadašnju realnost po kojoj postoji i ukrajinski i beloruski narod, kao i drugi narodi… ali, naravno, u osnovi leže naše zajedničke duhovne vrednosti koje nas čine jednim narodom“.10 Nepunih devet godina kasnije, ponavljajući da je „Kijev – majka ruskih gradova“, on će narediti njegovo razaranje kao kaznu za pogrešan „civilizacijski izbor“ koji je Ukrajine načinila 2014. godine. Iako su se u opravdavanju secesije stanovnici Donbasa i Krima tada pozivali na odbranu i zaštitu svojih (jezičkih i kulturnih) nacionalnih prava, Moskva je redovno isticala višenacionalni sastav ovih teritorija i osećanje „civilizacijske pripadnosti“ njihovih stanovnika „Ruskom svetu“.

U nedavno održanoj propovedi patrijarha Kirila u kojoj se – osim „stradanja naše braće, pravoslavnih ljudi u Donbasu“ – uopšte ne pominju druge žrtve ratnih sukoba, izričito se tvrdi kako je u tom ratu „reč o nečemu drugom, mnogo važnijem od politike“, tj. o „borbi koja nema fizičko, već metafizičko značenje“.11 U potpunoj „simfoniji“ sa crkvenim poglavarem, započete vojne akcije Putin takođe smatra oružanim nastavkom „kulturnog rata“ protiv „kolektivnog Zapada“ i njegovih (ukrajinskih) saveznika rešenih „da unište naše tradicionalne vrednosti, da nam nametnu svoje pseudovrednosti koji bi pojele nas, naš narod iznutra…“ Po njemu, usvajanje tih vrednosti „vodi nas direktno u degradaciju i odrođivanje, pošto su one u suprotnosti sa samom ljudskom prirodom“.12 Time je tema „genocida“ iz fizičke, preneta u „metafizičku ravan“, a ključni test otpora uništenju „tradicionalnih vrednosti“ i odbrane „duhovnog suvereniteta“ je, po Patrijarhovim rečima, postalo (ne)održavanje „gej parada“: „U Donbasu postoji obijanje, suštinsko odbacivanje takozvanih vrednosti koje danas predlažu oni koji pretenduju na svetsku vlast. Postoji danas takav tekst lojalnosti toj vlasti, test pristupa u taj ’srećni’ svet prekomerne potrošnje, svet iluzorne ’slobode’… On je veoma jednostavan i istovremeno užasan – to je gej parada“.13

Učenje o (pozitivno ili negativno vrednovanom) osobitom „civilizacijskom identitetu“ Rusije nije novo, ali načini i ciljevi njegove političke instrumentalizacije mogu biti veoma različiti. Poslednjih godina u političkom diskursu stare ideje (službenog „imperijalnog nacionalizma“, slovenofilstva, panslavizma, evroazijstva…) o kulturno-civilizacijskoj posebnosti Rusije potisnute su u drugi plan upotrebom izrazito višeznačne sintagme „Ruski svet“.14 Počevši od formiranja državne fondacije zadužene za popularizaciju učenja ruskog jezika i promociju ruske kulture u inostranstvu (2007), ova sintagma je, pored programa jačanja (kulturnih) veza Rusije sa brojnim sunarodnicima („podeljene ruske nacije“) i širenja ruske „meke moći“ u inostranstvu, mogla poslužiti i za formulisanje zahteva za reviziju „nepravednih granica“ između država bivšeg Sovjetskog Saveza. Međutim, ako pod „sunarodnicima“ podrazumevamo samo etničke „Ruse“, onda bi – nezavisno od pomenutog mogućeg „bumerang efekta“ u samoj Rusiji – dometi iredentizma zasnovanog na etničkom principu bili znatno ograničeni, pa bi, na primer, teritorije poput Abhazije i Južne Osetije (sa 9% i 2% etničkih Rusa) trajno ostale izvan tako shvaćenog „Ruskog sveta“. Stoga je u koncepciji „Ruskog sveta“ u prvom planu češće njegova „civilizacijska“ i „istorijska“ konotacija po kojoj je reč o kulturnim, političkim i religijskim vrednostima koje su, po uverenju ruske političke elite, ukorenjene u zajedničkoj prošlosti većine naroda nekadašnje „istorijske Rusije“ izjednačene – u zavisnosti od situaciono procenjenog odnosa snaga – sa Ruskom imperijom ili Sovjetskim Savezom.

U ruskoj javnosti dominacija „civilizacijskog pristupa“ – izražena, između ostalog, u statusu koji uživaju „kulturologija“ i „geopolitika“ u okviru društvenih nauka – uslovljena je u velikoj meri njegovom neodređenošću koja omogućava široki manevarski prostor za donošenje političkih odluka, a granice „Ruskog sveta“ ostavlja nedefinisanim i pokretnim. Tako, isticanje religijske komponente toga sveta može uključivati sve „pravoslavne narode“ (ili, bar one koji još nisu podlegli sablazni sekularizacije), dok bi zalaganje za „tradicionalne porodične vrednosti“ još šire obuhvatalo i sve protivnike prava seksualnih manjina. Političke vrednosti – poput autoritarne vlasti vođe i prezira prema „iluzijama slobode“; pobune u ime „dubokog naroda“ protiv „lažnih elita“; afirmacije „sabornog jedinstva“ naspram partijskog pluralizma i „demokratskih rituala“; „ortačkog kapitalizma“ bez pravne sigurnosti; odbacivanje individualnih prava i sloboda u ime civilizacijske autohtonosti… itd. – nisu, same po sebi „ruske“, jer smo svedoci da ono što ideolozi „Ruskog sveta“ promovišu postaje sve prihvatljivije i za dobar deo „ne-ruskog sveta“. U tom smislu, granice „Ruskog sveta“ – „Od Nila do Neve, od Elbe do Kine / Od Volge do Eufrata, od Ganga do Dunava“ – koje je u pesmi „Ruska geografija“ davne 1848/49. godine opisao Fjodor Tjutčev, danas nam ne moraju izgledati samo kao plod imperijalnog zanosa ili, kako se to u Rusiji sada naziva, „civilizacijskog nacionalizma“ jednog pesnika.

Peščanik.net, 14.03.2022.

UKRAJINA

________________

  1. Tekstovi na Peščaniku (Gesen…).
  2. Сергей Лавров, 25.2.2022.
  3. Владимир Путин, 25.2.2022.
  4. Владислав Сурков, „Долгое государство Путина. О том, что здесь вообще происходит“, 11.2.2019.
  5. Владимир Путин, „Об историческом единстве русских и украинцев“, 12.7.2021; Putin, 21.2.2022.
  6. „Mora se smesta prekinuti taj košmar – genocid nad milionima ljudi koji tamo žive, koji se uzdaju samo u Rusiju, uzdaju se u nas. Upravo te težnje, osećanja, bol ljudi za nas su i bili glavni motiv za donošenje odluke o priznanju narodnih republika Donbasa“ (Putin, 21.2.2022 – kurziv moj).
  7. Vid. Huntington, Samuel, The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order, New York: Simon & Schuster, 1996: 166-168.
  8. Владимир Путин, „Заседание международного дискуссионного клуба ‘Валдай’“, 2013.
  9. U pomenutom programskom tekstu o „suverenoj demokratiji“ Surkov je polazio upravo od takvog koncepta nacije: „Ovde se nacija shvata kao nad-etnička celina svih građana neke zemlje. Primenjeno na Rusiju – u mom tekstu ‘nacija’ je jednaka ‘multinacionalnom narodu’ iz teksta Ustava. To jest, ruska nacija (narod) objedinjuje sve narode (nacionalnosti?) Rusije u zajedničkim granicama države, kulture, prošlosti i budućnosti“ (Сурков, 2006).
  10. Putin, izlaganje na konferenciji „Pravoslavno-slovenske vrednosti – osnova civilizacijskog izbora Ukrajine“, Kijev, 27.7.2013.
  11. Patrijarh moskovski i sve Rusije Kiril, 6.3.2022.
  12. Putin, 21.2.2022.
  13. Patrijarh Kiril, navedena propoved, 6.3.2022.
  14. Više o tome u tekstovima Alekseja Milera i Igora Zeveljova u knjizi Druga Rusija. Kritička misao u savremenoj Rusiji (pr. Milan Subotić), Beograd, Biblioteka XX vek, (1915: 221-248), kao i u mojoj knjizi Napred u prošlost, Studije o politici istorije u Poljskoj, Ukrajini i Rusiji, Beograd, Reč i Peščanik, (2019: 265-292).