Sada je 19.41. U 20.15 krenuću na tramvajsku stanicu. Tramvajem ću do Centra Sava stići za dvadeset minuta. Biću tamo nešto pre 21.00. Premijer je na sednici vlade otvorenoj za javnost pozvao ljude da se u to vreme okupe kod Centra Sava i krenu za Šabac. U Šapcu nedostaje hiljadu petsto ljudi, rekao je premijer. Nema ko da puni džakove peskom. I još je rekao da Šabac ne sme pasti. Ako se to dogodi, biće to potop biblijskih razmera. (Pomislih, mogao je umesto Biblije da pomene potopljeni Nju Orleans od pre više godina. Ta poplava je bila dovoljno strašna, nema razloga da zamišljamo biblijski potop. Ali, premijer je sklon da svako malo zađe u oblast nezamislivog. Meni je, pak, najviše nazamisliv on u ulozi premijera.)

Šabac dakle ne sme pasti. Ako padne, biće to biblijski potop. Hiljadu petsto dobrovoljaca iz Beograda to može da spreči. Iako besmislen, premijerov apel deluje. Moram otići u Šabac. Hoću da pomognem ljudima. Hoću i da vidim šta je to biblijskih razmera što hiljadu petsto pari ruku može da zaustavi. (Umalo ne rekoh – hiljadu petsto pravednika, kad smo već kod Biblije.) Biće ipak da je to neka slaba Biblija i jadna država, kad su spali na tri hiljade ruku. Moleban Srpske pravoslavne crkve je mnogo ozbiljnija mera. Biblijske katastrofe ne zaustavlja ni trista hiljada ruku. Znaju popovi, tu pomaže samo dobri Bog. (Ali šta ako je baš On poslao svu ovu silnu vodu? Šta je time hteo da nam poruči? – zapitao bih se da sam pop.)

20.00 – zove me prijatelj. Kaže, u Šapcu živi sto hiljada ljudi. Mora ih biti dovoljno za pesak i džakove. Od sto hiljada bar četrdeset hiljada su muškarci. Među njima, bar deset hiljada može da radi s lopatom. To je dovoljno ruku za pesak i džakove. Kažem, biće valjda da je premijer njih već uračunao. To je neka precizna računica, kaže prijatelj, kad je ispalo da im fali tačno hiljadu i po dobrovoljaca. Sad mi đavo ne da mira. (Gde je dobri Bog, tu se uvek vrzma i rđavi rogati stvor.) Ako tako precizno računaju, pitam se, kako to da ranije nisu izračunali, na vreme napunili i poređali duž obala džakove s peskom? I u Šapcu i drugde, gde je đavo već odneo šalu.

Pusti to, kažem sebi. Ali đavo me podbada: zašto otvorena sednica vlade? Šta je premijer hteo time da pokaže? O ugovoru s Etihadom ne može javno, a o merama protiv poplava može? Prvo bi uznemirilo javnost, a potonje ne bi? Da premijer možda ne misli da mu mi ne verujemo? Da mi sumnjamo u to da on daje sve od sebe da spreči katastrofu? Pa samo budala može u to da sumnja. Druga je stvar šta mi mislimo o tome koliko je on sposoban da bilo šta spreči. I baš zato ne treba da se drže takve sednice. Ko do tad nije podlegao panici (čitav dan ljudi su iz radnji iznosili kartone s vodom), posle sednice je bio izbezumljen. Recimo, ja sam, videvši sednicu, pomislio – ako će ovi da spasavaju Šabac, spasiće ga kao što su spasili Valjevo.

Treba mi više vere pred polazak: ako treba hiljadu petsto dobrovoljaca, biću jedan od njih. Da ne bude posle da sam sedeo skrštenih ruku i sumnjao u premijera i vladu. A opet, zašto premijer misli da je potrebno preko medija skupiti hiljadu i po dobrovoljaca? Zar nema drugog načina za to? Pošto je položio zakletvu, premijera je ispred parlamenta sačekalo više hiljada ljudi, a da ih niko nije pozvao. Tu je proradila telepatija između premijera i naroda. Da nije voda sa sobom odnela i te posebne telepatske veze?

20.18 – krećem, Šabac ne sme pasti.

***

22.14 – Šabac će spasavati bez mene. U 20.50 bio sam kod Centra Sava. Kao i više hiljada drugih dobrovoljaca, uglavnom tinejdžera. Stajali smo par minuta, a onda su ispred nas počeli da prolaze puni autobusi. Išli su za Šabac. (Gde su primili svoje putnike i kada su ih primili?) Sa ostalima sam pošao u pravcu iz kog su stizali krcati autobusi. Tražili smo jedan prazan da uđemo u njega. Oko mene ljudi s lopatama, rančevima, paketima vode – svi orni da pomognu. Jedna devojka pruža jednom mladiću plastičnu kesu, kaže mu – unutra je kabanica. Za koga, pita mladić. Očito se ne poznaju. Za tebe, reče ona.

Prošli smo Centar Sava i došli do sredine parkinga hotela Crowne Plaza. Konvoj autobusa i dalje prolazi pored nas. Svi puni. Na parkingu isped Crowne Plaze – premijer. Oko njega nekoliko ljudi. Par metara dalje stoji kamerman i snima. Mladići se okupiše oko premijera. Gde su autobusi, pitali su ga. Otišli su, trideset tri autobusa sa dve hiljade ljudi, odgovorio je. (Telepatija ipak radi. Rečeno je u 21.00, ali neki su – navijači, javlja RTS – stigli ranije i pre vremena krenuli za Šabac.) Mladići povikaše – hoćemo i mi u Šabac! Premijeru kao da je bilo drago što Srbija ima takvu omladinu, u trenutku se preobrazio u dežurnog dispečera i naložio devojci u blizini da javi GSP-u da pošalje deset zglobnih autobusa.

Počeh da računam koliko zglobnom autobusu punom ljudi po mraku i kiši treba do Šapca. Zabavljen tim računom, pođoh kući. Posle pomislih – šta premijer radi ispred Centra Sava? Zar niko drugi nije mogao da organizuje ukrcavanje dobrovoljaca u autobuse? Ima u Beogradu toliko direktora škola koji redovno vode decu sličnog uzrasta na izlete: neko od njih je mogao večeres da zameni premijera na parkingu. Sutra je odlučujuća bitka za Šabac, bilo bi dobro da bar malo odmori.

22.20 – na internetu: iz Niša za Šabac krenulo sto pedeset zatvorenika osuđenih za lakša krivična dela. Vest kaže: osuđenici se „dobrovoljno“ javili. Oni, međutim, dobrovoljno ne mogu ništa. To što su pošli je dobra volja upravnika kazneno-popravnog doma (a možda i ministra pravde lično); a on, opet, zatvorenike na ovaj način ne sme da pusti. Od biblijskih hiljadu petsto dobrovoljaca stigli smo do navijača (jedan od njih na snimku RTS-a hvali pomoć Rusije i kaže da je ovo novo vaskrsenje patriotizma u Srbiji: pokazaćemo svoj pravoslavni duh) i sto pedeset zatvorenika (na slabijem tretmanu). Oni će braniti Šabac, kao da treba da ga odbrane od ustaša. Jer ovo sad već liči na ono kad je Srbija u devedesetima kretala u rat.

Iz Šapca opet stiže vest da se građani okupljaju i traže da im se kaže gde treba da pomognu. Ima ih između dve i tri hiljade. Neproverena je informacija da su neki od njih upali u opštinu, nezadovoljni time kako lokalna vlast (stranka Dušana Petrovića) organizuje odbranu.

22.56 – treba ići u krevet. Ali noćas nema spavanja. Šta se to danas popodne dogodilo, kakva je to bila sednica uživo, koji je to skup bio kod Centra Sava, ko je na kraju otišao u Šabac i šta se u Šapcu zaista događa – dakle, u kakvoj to zemlji odnedavno živimo, potpuno je nejasno. Grize me savest – spavam na suvom, u svom krevetu. Silan svet u Srbiji postradao, a da to, verovatno, nije moralo da se desi. Šabac će, nadam se, uprkos svemu – izbeći potop.

Peščanik.net, 17.05.2014.

POPLAVE 2014.
ŠABAC

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)