Natpis na zidu: Ja već letim!
Foto: Peščanik

Vidim, građanka Čomić uživa u svom prilično nadmenom činovničkom gardu. Uverena je da jedino na taj način kao sveža ministarka može da se obrati javnosti, sigurna da će biti zadovoljan bar onaj koji ju je izabrao.

Njena je izjava, naime, bila sačinjena isključivo od ambicioznog lutanja i uzastopnih misaonih slomova, tako da nije sigurno kako se ta osoba uopšte kreće u svom zaludnom poslu. Inače je dobila resor koji se bavi ljudskim i manjinskim pravima, i zamislite – društvenim dijalogom.

Ako ljudska prava ostavimo njihovom predsedniku, a manjinska Levijatanu, Gordani Čomić ostaje društveni dijalog, stavka koju je jako teško definisati. To može da bude sve i ništa, od svega nevažnog po malo. Opšta stvar i svako mesto gde ima ljudi koji još opšte među sobom, dakle razgovaraju o bilo čemu, ali bez dijaloga zamišljenog jedino tamo gde takve ljudske aktivnosti nema. Zbog toga što je u završnoj fazi odumiranja. Čini se ipak, da je takav resor divljom gradnjom sklepan specijalno za Gordanu. Svoj salto mortale je objasnila još dok se zaletala da napravi premet, to je borba za bolji položaj žena u ovakvoj Srbiji. Jedino bi je to zanimalo, ništa više.

Inače je izgledalo kako je Čomić nepomirljivi politički protivnik Vučića. Pripisivala je njemu lično najgore osobine, i to je činila uverljivo i strastveno. Kao i zasluge za sve ono što nije dobro u Srbiji, a ništa nije dobro. Izgledalo je da nju takvu ništa ne može da skrene s puta, jer je ubedljivo proricala brzi sunovrat režima i egomanijaka na njegovom čelu.

Njen politički ugled i energična borbenost, naglo su usahli pred najgorim izborom. Pokazala je kako se demokrata brzom evolucijom, kao veliki insekt kod Kafke, pretvara u naprednjaka, ne žaleći ni malo za sobom i svojom slikom iz prošlosti.

Ali, dobro, etike u politici možda zaista nema, pa su sve zamerke koje se tiču gaženja sopstvenog vrednosnog sveta i stvaranje novog u ozbiljnim godinama, možda suvišne. Čomić je bez griže čiste savesti otišla tamo, u čopor za kojim je možda već dugo čeznula. Konačno, to je njena stvar i njen iskorak unatrag, ljudi su ipak napravljeni od lomne građe. Ni tvrda uverenja, zakletve, obećanja, najbolje ideje, ljubavi i prijateljstva ne traju večno. Ni u šta i ni u koga se bez rezerve ne može verovati.

Neka preokret ministarke Čomić ipak ostane njen lični izbor. Samo ona zna šta je odvelo tamo gde su je uzdigli ili srozali na svoj rang. To će saznati kad sve prođe.

Ali posao državne činovnice koja na prvom koraku pokazuje aroganciju neznalice, postaje opšti problem. Videlo se da ministarka pojma nema šta treba da radi, a to je objasnila retko besmislenim verbalnim opitom. Pitanje se odnosilo na Žaklinu Tatalović i njeno stradanje pred podivljalim režimskim turbo umetnikom na Pinku. Ovako je odgovorila Gordana Čomić: „Saopštiti svoj stav mogu lako i jednostavno. Onda je problem ako kršim svoje nadležnosti u jednom slučaju, da li će vam se sviđati u svakom drugom slučaju? Ovde je tema medij, kao što je u drugim slučajevima verbalnih pretnji tema ministarstvo policije, ili u slučaju zlostavljanja neko državno ministarstvo. Ovde je u pitanju medij, a članu vlade je zabranjeno da komentariše kako mediji treba da rade, kao što je članu Vlade zabranjeno da komentariše sudske istrage i tužilačke postupke… To treba da uradi onaj koji je iz budžeta plaćen da to uradi“.

Tumačenje navedene potpuno besmislene izjave moralo bi da bude još besmislenije, i zahteva nemoguće raspetljavanje ideje o tome šta Čomić uopšte govori. Tačnije, šta je želela da kaže u nastojanju da verbalnom enigmatikom ne kaže ama baš ništa što se može pojmiti kao misao. Upravo to, potpuno, esencijalno ništa. To je samo indikacija da je ženski naprednjački kabinet dobio ministarku iz drugog stada, koja je potpuno na mentalnom tragu alfa ženke Ane Brnabić. Razume i ona da ništa ne razume! Dakle, ništa što je u društvu važno za njegov opstanak, toleranciju i socijalnu normalnost, nije u nadležnosti ministarstva Gordane Čomić. Pa šta onda postoji u opisu posla tog nadleštva? Takođe ništa pod milim bogom.

Šta bi bilo ljudski, posebno ženski da se očekuje od Gordane? Setimo se, njen demokratski put ka naprednjačkom vrhu, započeo je lamentom nad sudbinom žena u primitivnom patrijarhalnom društvu i dominaciji nasilnika od vrha do dna države, koje je takođe na vrhu.

Mogla je jednostavno da kaže kako osuđuje javni prostački ispad državnog turbo folkera. I da će sve zlostavljane žene svakako biti pod njenom visokom pažnjom i zaštitom. Samo to bi bilo dovoljno da pokaže kako je u brlog ipak stigla iz nekog boljeg sveta.

Ali, ona to neće uraditi. Uzdignute glave i očarana sobom, veruje da je konačno izvan svakog zla. Tek sada kada je svim svojim preostalim snagama u njemu.

Peščanik.net, 17.11.2020.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)