Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Pre nekoliko dana doneta je odluka o povećanju minimalne zarade tako da ona sada umesto 155 iznosi 173 dinara neto po času rada. To znači da će primanja zaposlenih na takozvanom minimalcu iznositi oko 30 hiljada dinara mesečno. Prvo pitanje je kako smo došli baš do tog iznosa? A drugo, ko od njega ima najviše koristi? Prema Zakonu o radu, u okviru Socijalno-ekonomskog saveta, Vlada, sindikati i udruženje poslodavaca pregovaraju o visini minimalne zarade. Socijalni dijalog je upravo proces pregovaranja između ove tri strane o nizu pitanja koja se tiču prava radnika, a među njima utvrđivanje minimalca predstavlja jednu od važnih tema. Tako je barem bilo do 2009. budući da se Savet pretežno bavio ovim pitanjem. Međutim, nakon izbijanja svetske ekonomske krize, sindikati i poslodavci sve teže uspevaju da pronađu zajednički jezik i, suprotno osnovnim ciljevima socijalnog dijaloga, država je 2009. i 2010. unilateralno utvrdila iznos minimalne zarade, uprkos protivljenju sindikata. I ne samo to. Iako Zakon predviđa da se minimalna zarada revidira svakih šest meseci, ona je bila zamrznuta u periodima 2012-15. i 2015-17. To je bila posledica rasta minimalne zarade, ako ne najvećeg u poslednjih desetak godina ono svakako u najkritičnijem trenutku, početkom 2009, kada je uprkos jasnim naznakama o prelivanju ekonomske krize minimalac povećan za više od 11,5%. Upravo zbog toga, i kasnije primene mera štednje, Vlada je morala da „zamrzne“ minimalnu zaradu u dva navrata.1

Zakon o radu propisuje da se prilikom utvrđivanja iznosa minimalne zarade vodi računa o nizu parametara. Prvo, o egzistencijalnim potrebama zaposlenog i njegove porodice izraženih kroz vrednost minimalne potrošačke korpe. Zatim se posmatra kretanje stope zaposlenosti na tržištu rada, stope rasta bruto domaćeg proizvoda, promene potrošačkih cena, kretanje produktivnosti i iznos prosečne zarade u zemlji. Međutim, često pregovori počinju s veoma udaljenih pozicija dve glavne strane u pregovorima, sindikata i poslodavaca, a Vlada, umesto da ih podstakne da čine ustupke i međusobno se dogovore, koristi svoj dominantni položaj i okončava pregovore po ustaljenom obrascu. Naime, to obično izgleda tako što neoporezivi deo zarade raste, a iznos minimalne cene rada po času se utvrđuje negde između iznosa koji traže sindikati i koji nude poslodavci. Povećanje neoporezivog iznosa je ustupak poslodavcima, s tim da su ovaj put dobili dodatno rasterećenje u vidu smanjenja stope doprinosa za PIO (deo na teret poslodavca) u iznosu od 0,5%. Ne treba zaboraviti i da je početkom ove godine ukinuta stopa doprinosa za nezaposlenost na teret poslodavca od 0,75% što im dodatno smanjuje troškove rada. Iako deluje da su na kraju svi na dobitku, to nije baš tako. Od januara sledeće godine radnicima na minimalcu će porasti primanja i to sa sadašnjih 28.575 na 31.832 dinara mesečno.2 Iznos poreza i doprinosa koji će da se slije u javnu kasu porašće za skoro 2 hiljade dinara po zaposlenom radniku usled rasta bruto zarade na koju se plaćaju porezi. Procene pokazuju da broj radnika na minimalcu ide i do 350 hiljada. Naravno, usled rasta kupovne moći država može da očekuje i dodatni prihod od poreza na potrošnju. S druge strane, teret rasta minimalne zarade podneće najviše poslodavci koji isplaćuju minimalnu zaradu, recimo oni u tekstilnoj industriji, jer iznos poreza koji treba da plate državi raste u apsolutnom iznosu. To posebno može da pogodi radnike koji su zaposleni kod preduzetnika (kao i same preduzetnike), s obzirom na to da su mahom svi prijavljeni na minimalnu zaradu. Ukupan trošak rada raste za 5 hiljada dinara po radniku (veća neto zarada plus veći porezi i doprinosi) te rast minimalne zarade nosi određeni rizik da preduzetnici odjave radnike ili čak sopstveni biznis.

S druge strane, svi poslodavci koji isplaćuju zarade znatno iznad minimalne dobijaju „popust“ za plaćanje poreza i doprinosa, a iznos smanjenja raste sa rastom isplaćene zarade. Recimo, za neto platu od 100 hiljada dinara poslodavac će od januara sledeće godine plaćati 850 dinara manje poreza i doprinosa po radniku.

Razlog za ovakav ishod je u visokom poreskom opterećenju pri minimalnoj zaradi. Trenutno, fiskalno opterećenje minimalne zarade iznosi 37%. Drugim rečima, porezi na zaradu i doprinosi čine 37% ukupnog troška rada radnika za poslodavca (koji je zbir neto zarade, poreza na zaradu i svih doprinosa). Za prosečnu zaradu, koja trenutno iznosi 55 hiljada dinara neto, fiskalno opterećenje iznosi 38%, dakle svega jedan procentni poen više od fiskalnog opterećenja minimalne zarade. U Češkoj, na primer, fiskalno opterećenja prosečne zarade veće je za 12 procentnih poena od opterećenja minimalne, a u Austriji razlika iznosi skoro 14 procentnih poena.

Veoma mala progresivnost fiskalnog opterećenja rada, odnosno njegov neznatni rast kako idemo od nižih ka višim zaradama, karakteristika je našeg sistema oporezivanja poslednjih 20-ak godina. Do 2007, kako smo već pisali na Peščaniku, sistem ne samo što nije bio progresivan, već je bio veoma regresivan budući da je poresko opterećenje opadalo s rastom nivoa zarade. To je bilo posledica nekoliko faktora. Naime, logika oporezivanja koja je postavljena nakon 2000. pošla je od pretpostavke da osiromašena Srbija, sa slabim administrativnim kapacitetima poreske uprave, treba da se oslanja na jednostavne poreze koje je lako prikupiti, uz što je moguće veću poresku bazu.3 To je značilo u prvom redu oslanjanje na indirektne poreze – porez na potrošnju, odnosno kasnije porez na dodatu vrednost, zatim akcize i carine. U pogledu direktnog oporezivanja, u tom periodu je talas flat oporezivanja zahvatio i druge bivše komunističke zemlje, te je odabrana niska, proporcionalna stopa oporezivanja dohotka. Ona je bila kombinovana sa visokim stopama doprinosa za socijalno osiguranje. Budući da uplata doprinosa obezbeđuje pristup zdravstvenim uslugama i socijalnim naknadama (za nezaposlenost i penzije), procenjeno je da je takav poreski miks najbolji način da se spreči izbegavanje plaćanja poreza i da se osiguraju visoki poreski prihodi. Pritom, postojanje minimalne osnovice za plaćanje doprinosa za socijalno osiguranje, koja je do 2007. iznosila čak 40% prosečne bruto zarade, činilo je rad niskog stepena kvalifikovanosti veoma skupim. Recimo, ako je poslodavac hteo da zaposli radnika s nepunim radnim vremenom za minimalnu satnicu, minimalna osnovica za plaćanje doprinosa je ostajala na nivou bruto zarade za puno radno vreme. Dakle, umesto da plaća doprinose na iznos bruto zarade shodno broju časova rada, poslodavac je doprinose za socijalno osiguranje morao da plaća na visoku minimalnu osnovicu, kao da je zaposlio radnika na puno radno vreme. I tako je bilo sve do 2009. nakon čega bruto minimalna zarada postaje nešto veća od minimalne osnovice za doprinose, ali nedovoljno da podstakne polučasovno radno vreme za one s niskim kvalifikacijama, te se poslodavcima ne isplati da nude ovakve poslove jer ih takav radnik puno košta. Najzad, oporezivanje rada je imalo regresivne karakteristike jer 2001. topli obrok i regres prestaju da budu neoporezovani, a ove naknade su do tada činile veći deo zarade onih koji su slabije plaćeni. Tek 2007. uvodi se neoporezivi iznos zarade koji uvodi blagu progresiju u sistem oporezivanja rada.

Logika jednostavnog prikupljanja poreza opstala je do danas. Stoga ne čudi da je udeo indirektnih poreza (na potrošnju) u ukupnim poreskim prihodima u Srbiji od oko 52% mnogo viši od prosečnog iznosa za zemlje Evropske unije, koji iznosi 34%. Problem sa PDV-om je u tome što je to regresivan porez, dakle, predstavlja veći teret za siromašnije pojedince jer oni troše veći deo svog dohotka u odnosu na one bogatije.4 Da bi poreski sistem bio više balansiran obično su potrebni direktni porezi, pre svega porez na dohodak, progresivni, uz postojanje ne potpuno beznačajnog poreza na imovinu ili nasledstvo. No, u Srbiji to nije slučaj te je udeo prihoda od poreza na dohodak, dobit i imovinu u ukupnim poreskim prihodima svega 16%, što je tačno dvostruko manje od prosečnog iznosa u EU i manje nego u bilo kojoj pojedinačnoj zemlji članici Unije. S druge strane, udeo doprinosa za socijalno osiguranje u ukupnim poreskim prihodima je 32%, svega jedan procenat manje od proseka za EU.

Insistiranje na ovakvom sistemu oporezivanja loše se odražava na zaposlenost i socijalnu koheziju u zemlji. Kako su nedavno u jednom regionalnom istraživanju pokazali moje kolege Arandarenko i Aleksić, radnici koji imaju primanja ispod prosečne zarade, zbog sistema oporezivanja rada, skupi su za poslodavce, a to su uglavnom delatnosti koje angažuju nisko ili srednje kvalifikovanu radnu snagu. A iako poslodavca koštaju puno, neto primanja radnika su i dalje veoma skromna. Tako firma u Srbiji koja angažuje niže kvalifikovanu radnu snagu ne može da konkuriše sličnoj firmi u Češkoj, jer je srpski poslodavac iz ovih delatnosti relativno više oporezovan, dok je srpski radnik u odnosu na češkog manje plaćen te ne iznenađuju sve brojniji novinski napisi o tome kako je u poslednje vreme Češka nova Nemačka za naše radnike.

Autorka je profesorka na Ekonomskom fakultetu u Beogradu.

Peščanik.net, 03.10.2019.


________________

  1. Jandrić, M. i Aleksić, D. Institucije i politike tržišta rada. Ekonomija – zaposlenost i rad u XXI veku, 191-226.
  2. Uzeli smo primer zarade za oktobar 2019. i uporedili ga s oktobrom 2020, jer se zbog različitog broja časova rada minimalna zarada razlikuje od meseca do meseca.
  3. Arandarenko, M. 2018. Poverty Reduction and Equal Opportunities in Social Policy and Employment in Serbia. Contribution for the meeting of the EU-Serbia Joint Consultative Committee.
  4. Zarkovic, J., Vladisavljevic, M. and Randjelovic, S. 2019. The Distributional Impact of Serbia’s Taxes and Social Spending, World Bank.