Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

O svom bratu Sergeju Trifunoviću, Branislav retko govori. Ali pre dva dana, njegovu je narav obrazložio slikovitom paralelom: Sergej je kao nevođeni projektil. Ne bira gde udara. Ali je nepotkupljiv.

Nevođeni projektili nemaju svoju volju, pa i ne mogu da biraju, cilj je tamo gde padnu. No Sergej je ima i svakako bira. Sam sebe navodi. Njegove su mete nekad kapitalne, nekad minorne i bez značaja. Ali iza svake eksplozije ostaje dugačak jek. Upravo ono što projektil želi da učini svojom glasnom iluminacijom.

Teza o nepotkupljivosti je posebna vrsta teme u zemlji gde je sve na prodaju. No još se nije javio niko iz vlasti da negira Sergejevu tvrdnju o ponudi da za ozbiljne pare pristupi onima kojima je na mitingu javno i glasno jebao milu mamicu. Ako je i bilo pokušaja kupovine čoveka uz poništavanje čitave jedne atraktivne političke filozofije, zašto je upravo Sergej bio naciljano belo roblje srpskog političkog podzemlja?

Upravo zato jer je drugačiji, bez zavese na jeziku, bezobrazan i zanimljiv, human, osetljiv, duhovit i neuljudan. Onaj koji svom snagom razbija čamotinju zatravljene beogradske palanke, i svakako postaje lider priproste ili lucidne opscene misli, kako kad. Sa obiljem političke nekorektnosti, i kuražnog bezobrazluka, snažnog poslednjeg oružja kojim legitimno opstaje u okršaju sa vladajućom leprom. On je ovan za razbijanje zastrašujućeg malograđanskog spokoja. Čovek koga je valjalo izmisliti da ne postoji, ali on je bio tu i još je.

Niti sam njegov pristalica niti protivnik. Ovde je javni prostor pun smeća, i Sergej pokušava da ga raščisti potenciranjem nečistoće i prljave igre, koja je ipak mogući odgovor nasilničkoj političkoj najezdi vladajuće klike. Zato su ga, možda, i hteli za sebe. Da ga promene, uškope i umire sinekurom, da od njega stvore bar još jednog lobotomiranog Vesića. A to bi ga možda sprečilo da im svaki čas jebe mater.

Takav kakav jeste, Sergej je smetnja srpskoj licemernoj sekti, koja anatemu psovke smatra vrhunskom čistotom. Psovka, međutim, nije deo jezika ona jeste jezik, neporecivo nasleđe, etnološka i literarna vrednost. Ovaj jezik (živu stvar, podložnu promenama) ne zagađuju psovke, ako već nisu maligne i preteće, nego je to nadripolitički novogovor, nepodnošljivo dosadne, prazne i leksički na smrt zagađene tirade Vrhovnog i njegovih služinčadi. Ideja je da se taj totalitarni, nacistaljinistički rečnik ugradi u podaničke mozgove. Dobro formulisana psovka je lekovita u neizbežnom sudaru sa takvom metastazom.

Samo radi razbijanja tog uništavajućeg pohoda, Sergejevo postojanje i njegove eksplozije u javnom prostoru i te kako imaju smisla.

Pre dva dana, projektil je pao i detonirao tačno tamo gde se sam i naveo: na Oliveru Jovićević, novinarku RTS-a. Na nekoj društvenoj mreži Trifunović je, sa malom ogradom, njen posao definisao kao prostituciju. Mislim da je Jovićević ostala u svojoj radikalskoj prošlosti, i da to što otvoreno pristrasno radi, jeste otvoreno širenje naprednjačke infekcije. Ona i svoju profesionalnu nemoć troši za proizvodnju đubreta, u koje javni servis nezadrživo tone.

No ipak je Sergejev tvit bio mizogini ispad, koji su osudila novinarska udruženja. Nisam ni u jednom od njih, ali se pridružujem. Mada…

Nije to bio napad na novinarku, nego neukusna aluzija na partijski posao za koji je plaćena jedna žena. Nije lepo, ali je opstalo, Sergej se nije pokajao, da jeste to ne bi bio on. Dobro je obrazložio zašto se ne kaje.

U stvari, upotreba prostitucije u ilustrovanju bilo čijeg nečasnog rada, odavno nije uvredljiva. U mnogim zemljama, to je posao kao svaki drugi. Kod nas je proskribovan, kao svaki drugi, osim elitnih zanimanja. Dobro, delikatniji je zbog osetljivosti robe, i tržišnom rabljenju intime. Svaka žena koja se time bavi ima svoju ličnu dramu, motiv za opstanak u svetu daleko nemoralnijem od njenog, dilemu kome pripada i ideju da se odatle izvuče. Ali, one nisu ljudi nižeg reda.

Čime se bavi kolonija nepismenih tabloidnih najamnika, koja svakoga dana malteriše u sveca svog posrnulog i rasklaćenog vođu, koji se već suočava sa ličnim raspadom? Oni su dužni da proizvode neverovatne laži, prljave skandale i oblikuju podzemni svet, nastao ukrštanjem idile i katastrofe. Sjajno nam ide, ali nam preti uništenje. Teza i antiteza koje samo zajedno čuvaju ovu malignu vlast. Sve svoje snage vođa troši raspet između uznesenja i nestanka. Ništa nam nije potrebno od sjebanog života, dovoljno je što smo opstali.

Ljudi koji svakodnevno izgovaraju ili pišu fanatične ode stvoru koji je ovde izgradio impresivni ambis, morali bi to da vide i da znaju. Ostalo im je bar neko rudimentarno osetilo u progresivnom procesu odumiranja svega što ih je nekada činilo ljudima.

Ali svaki se pokušaj zapažanja hada gasi plaćanjem podatnosti i pristajanjem na sve: bez otpora, uz oproštaj sa sobom nekadašnjim; u dobrovoljnom zagađivanju sopstvenih ostataka, u skarednom opštenju sa nečastivim; u konačnom nestajanju u zagrljaju odurnog ništavila i ničega na dnu provalije, najznačajnijeg vođinog dela.

I da se samo još malo pozabavimo Sergejevom eksplozijom, i pitanjem presudnim za poimanje čaršijskog licemerja: je li sve ovo navedeno u prethodna dva pasusa, prostitucija?

Naravno da nije, nego nešto mnogo gore.

Prostitucija je ipak častan i pošten posao.

Peščanik.net, 18.10.2019.

Srodni link: Svetlana Lukić – Borča i zamka za genocid


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)