Tako je Luiza Paserini, jedna od autorki velike izložbe o mitu o Evropi i njegovim oblicima u evropskim umetnostima u Firenci pre više od deset godina, opisala ovaj simbolični lik: fanciulla rapita. Da li njena sarkastična varijanta mita danas zahteva reviziju, i da li evropske stvarnosti nude mogućnosti novih simboličkih interpretacija? Osnovna mitološka priča je da je feničansku princezu Evropu oteo bog Zevs u obliku belog bika, odneo je na ostrvo Krit, gde je Evropa rodila četiri sina, važna osnivača legendarnih kraljevstva. Evropina majka i braća su krenula na Zapad u potrazi za svojom sestrom, i tom prilikom za (buduće) Evropljane izmislili alfabet, i takođe osnovali nekoliko važnih kraljevstava. Evropa je dala ime našem potkontinentu. Da li da se usudimo da o mitološkoj i društvenoj temi „silovane devojčice“ razmišljamo bar u šesnaest međunarodno proglašenih dana borbe protiv nasilja nad ženama koji su počeli 25. novembra, na svetski dan borbe protiv nasilja protiv žena?

Građanima država u EU, posebno onima koji predstavljaju većinu deprivilegovanih, u medjima ocrnjenih i ismevanih, osiromašenih, lišenih perspektive i nade, moralo je izgledati krajnje neobično što građani Ukrajine demonstriraju protiv vladine proruske i antievropske politike, i kako spominju svoj „san“ o ulasku u EU u nekoj boljoj budućnosti. Možda ne istim jezikom entuzijazma i vere u budućnost, ali izvesno kao o nužnosti ulaska u EU, razmišljaju građani zemalja u manje ili više kandidatskom položaju. Naravno da su ključne razlike između građana Turske, naročito onih pobunjenih, i njihovih želja za ljudskim pravima i na drugoj strani građana Škotske ili Katalonije, koji će morati da svoj položaj unutar i izvan EU promisle u potpuno novom kontekstu, ukoliko se osamostale. Pitanje je, isto tako, koliko građani nekih država kandidatkinja znaju u detaljima šta ih čeka u EU, i kako o EU osećaju građani onih država prema kojima su već primenjene sve mogućne nepravde i isključivanja na putu u EU – recimo Bosne i Hercegovine… U svemu tome, ona simbolička „silovana devojčica“ dobija mnogo više novih naracija, i sve su u velikoj meri zastrašujuće.

Krenimo od Ukrajine, i od „silovanih devojčica“ gornje društvene kore, potrošača luksuza koji nužno podrazumeva potrošnju tela devojčica. Reč je o velikoj radosti i sreći zapadnih agencija i njihovih agenata koji su u potrazi za novim licima i telima za manekenski posao. Nigde kao u Ukrajini (kažu) ne nalaze toliko lica koja su danas omiljena – sasvim mlada, bleda, izgladnela, sa ogromnim svetlim očima i skoro providnom belom kožom. Te devojčice se regrutuju kad imaju izmeđi dvanaest i četrnaest godina, ali nije rečeno da se granica godina neće još smanjiti. Granica „dozvoljenog“ u kilogramima je oko trideset-četrdeset. Slična merila važe i za druge buduće manekenke, rccimo iz Afrike, što je druga popularna grupa. Ne moramo detaljno ulaziti u načine života koji one preuzimaju: oni svakako uključuju visoke rizike manipulacije i kršenja ljudskih prava preko posrednika pre punoletsva, održavanja telesne težine drakonskim ili nedozvoljenim načinima, sve uz izuzetne prihode, neredovan radni raspored, sumnjive uslove rada, izloženost zloupotrebi i još mnogo štošta. Njihov radni vek se završava posle dvadesete godine. Posle toga, izbor načina preživljavanja je jako sužen, a dragoceno vreme za školovanje izgubljeno. Jedno od najpogubnijih dejstava je na najšire krugove devojčica koje ih uzimaju za uzor. Anoreksija, telesno samouništavanje, smanjivanje mentalnih sposobnosti, samo su neke od posledica. Jedna od novijih manija je tzv. thigh gap – razmak između mršavih butina mora biti petnaest santimetara, ukoliko je manji ili ga nedajbože nema, devojčica postaje predmet podsmeha i ponižavanja svojih parnjakinja. Kako god da okrenemo, nasilje je upisano u svaki od ovih postupaka i ponašanja.

U nižem društvenom registru potrošačkih potreba i komoditeta, Ukrajinke su među najčešće regrutovanim prostitutkama za evropsko i svetsko tržište, ili naprosto žrtve trgovine belim robljem. „Silovana devojčica“ tako postaje narativni model za dobar deo stanovništva cele jedne mnogoljudne i perspektivno evropske države… Porast seksualnog ropstva sasvim mladih devojaka zabeležen je u Bosni, u Italiji, na drugim mestima unutar EU i oko rubova srećne zajednice, čiji su mediji skočili na slučaj male „bele Romkinje“ u Grčkoj.

Od te tačke, može se skliznuti u neplodno jadikovanje o neverovatnom licemerju savremenog patrijarhalnog društva, ili u plitke stereotipe o prostituciji, ili u neprohodno polje cenzura svih vrsta. Možda je bolje potražiti koliko-toliko svetli primer, i u tome smislu međunarodni dogovor o „šesnaest dana“, sa svim varijanatama, obećava. On se povezuje sa strašnim događajem na Politehnici u kanadskom gradu Montrealu, šestog decembra 1989. Student za koga je docnije utvrđeno da ga je otac u detinjstvu zloupotrebljavao, došao je naoružan na univerzitet, odvojio u prvoj učionici žene od muškaraca, i pobio sve žene, objašnjavajući kako mu je feminizam zagorčao život. Pucao je na ukupno 28 osoba, ubijeno je 14 žena i 4 muškarca, ostali su ranjeni. Ubica je zatim izvršio samoubistvo. U nađenom oproštajnom pismu navodi listu feministkinja koje treba ubiti, i svoje ubeđenje da su one krive za manje-više sve probleme savremenog sveta, i njegove lične. Ovaj strašni događaj imao je duboke posledice u kanadskoj unutarnjoj politici i običajima: promenjeni su zakoni o posedovanju oružja, promenjena su pravila ponašanja policije u kriznim slučajevima. Dve godine docnije, 1991, nastao je politički pokret „Bela traka“ – WRC (White Ribbon Campaign) u kojem su pre svega muškarci aktivisti: kao znak nose belu traku, potvrdu da neće dignuti ruku na ženu ili dete, i da će se boriti protiv svih vidova rodno određenog nasilja. Pokret se raširio po celome svetu. Kanadski primer pokazuje da je nužno organizovati aktivizam oko posebne zaštite i posebnih zahteva, koji nisu nužno zasnovani na apstraktnoj jednakosti. Nažalost, politika roda u institucijama EU sledi model podjednakog postupka, koji ima samo delimično opravdanje, dok je veći deo problema oko roda nastao i nastaje upravo oko mehanizama popravljanja posledica nejednakosti: to nužno podrazumeva afirmativnu akciju, davanja više onima koji su imali manje.

„Silovana devojčica“ je simbolička naracija koja je itekako prisutna, čak i tamo gde se ne pominje. Dobar primer je referendum o (isključivo dvopolnom) braku koji će se dogoditi u Hrvatskoj: nijedna važna politička partija ga ne prisvaja, neke nevidljive sile ga sprovode, i ima sve mogućnosti da uspe, kao klasičan primer nasilja većine nad manjinom. U Sloveniji smo uspešno sproveli i taj primer kršenja ljudskih prava… Jedna od društvenih grupa koje će sigurno trpeti posledice ovakvog zakona jesu mlade i najmlađe žene, jer će se proširiti polje nasilja i eksploatacije nad njima. Nikada ranije, posebno u opštoj situaciji grubog smanjivanja životnih mogućnosti, nije bilo tako potrebno sprečavati grubu ruku onoga što ograničeni um proglašava demokratijom.

Peščanik.net, 30.11.2013.

FEMINIZAM

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)