Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić + izložba u Negotinu IDEM I GLEDAM

Sudeći po kineskom kalendaru, sledi nam godina Majmuna. Sudeći po situaciji na terenu, sledi nam godina smrdibube. Još jedna.

Stručnjaci kažu da je uobičajena pojava da svake sezone nekog insekta bude mnogo više nego što je normalno. Pa jedne godine imamo najezdu bubamara, druge skakavaca, nekad se muve toliko namnože da su gore od komaraca, a ova godina je, eto, obeležena invazijom smrdibuba. Ima ih i sada kad je kalendarski već počela zima.

Smrdibube, iz nekog razloga poznate i kao smrdljivi martin, spadaju u štetočine. Štetu nanose tako što se hrane i tako što se brane.

Kada se hrane, isisaju ono najsočnije, pa iza njih ostaje samo usahlo i trulo. Kad se brane, štrcaju toksičan smrad koji se dugo pamti i teško uklanja. A brane se čak i kad ih niko ne napada. Ma čak i kad uopšte ne želite ni da im se približite, tim pre što unapred znate da će vas usmrdeti. Dovoljno je samo da se nađete u njihovoj blizini, da, na primer, spokojno idete svojim putem i gledate svoja posla, a da se smrdibubi pričini da idete njenim putem i gledate njena posla, pa da vas svejedno uštrca svojim smradom. Valjda preventivno. Ili jednostavno zato što joj je to u prirodi. Ili samo zato što joj se može.

I ne pomaže vam ni da se klonite prirode (ne smrdibubine, nego one prirode napolju) – smrdibube nadiru i u stanove. I, mada narodno verovanje kaže da ih ne treba izbacivati iz kuće jer ćete tako izbaciti i novac (jer bubamare donose goste, a smrdibube – pare) sasvim je moguće da je situacija drugačija – da smrdibuba vama donosi smrad, a nekom drugom pare.

Sa druge strane, ako je i izbacite, ne znači da se neće vraćati. Smrdibube su uporne ko stenice (što je valjda i logično pošto jesu iz familije stenica), svuda se zavlače i nikad ne znate gde ćete ih zateći. Zaskočiće vas sa novina, televizora, kompjutera… Nema gde neće da se pojavi i nema šta neće da usmrdi. A materija koju štrcaju i nije tako bezazlena: neki ljudi dobiju alergiju (što je dobro jer znači da organizam razvija odbrambenu reakciju), ali u velikoj količini zna i da otruje.

No, ma koliko da je smrad teško ukloniti (u reklami za skidanje fleka bi rekli da je ”uporan” mada ne znam zašto onda ne i ”bandoglav” ili ”nedokazan”?!) i bez obzira na to što ga mozak dobro upamti pa vam se još dugo pričinjava da ga osećate, nije sve baš tako strašno kao što izgleda. Pa čak i ako vam se neka smrdibuba zaleti u usta (a znaju to da urade jer ne pikiraju samo svetlo nego i zvuk, naročito reči). Jeste da to nije gastronomsko isustvo koje biste voleli da ponovite, ali gledajte to sa vedrije strane. One sa koje će izaći to što ste progutali.

Peščanik.net, 21.12.2015.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)