Iz svedočenja Momira Nikolića pred Haškim sudom. Bio je pomoćnik komandanta za bezbednost i obaveštajne poslove Bratunačke brigade VRS. Priznao je učešće u operaciji organizovanog ubijanja više od 7.000 Bošnjaka iz Srebrenice.
U okviru Sporazuma o izjašnjavanju o krivici Nikolić je pristao da svedoči u drugim postupcima pred Haškim sudom. Osuđen je na 20 godina zatvora. Od 1. jula 2014. Momir Nikolić je slobodan čovek. On je samo jedan od ratnih zločinaca kojeg preživeli genocida i rođaci ubijenih sreću na mestima na kojima su se ubistva dogodila.
Momir Nikolić je prisustvovao sastancima u hotelu Fontana na kojima se odlučivalo o sudbini muslimanskog stanovništva iz Srebrenice. Predložio je moguće lokacije za pritvor i pogubljenje. U mesecima koji su usledili on je „koordinirao napore na otkapanju i ponovnom zakapanju tijela Muslimana“.
Tužilac: Nećemo u to sad zalaziti, ali bih hteo da vam pročitam ovaj deo: „Pobedili smo, u Podrinju smo rat dobili, ali Muslimane nismo dotukli. Muslimane nismo dotukli, što moramo učiniti u narednom periodu. Moramo ostvariti konačni cilj, da Podrinje bude u celosti srpsko. Oko enklave Srebrenica nema povlačenja, već se mora ići naprijed. Neprijatelju treba zagorčavati život i činiti nemogućim privremeni opstanak u enklavi, da bi što prije organizovano masovno napustili enklavu, shvatajući da mu u njoj nema opstanka.“
Momir Nikolić: Sa vojničkog aspekta, taj dio: „Neprijatelju treba zagorčavati život i činiti nemogućim privremeni opstanak u enklavi“ – to je vojnički cilj i on za mene nije sporan. Međutim, sporan je naredni dio, a to je: stvaranje nepodnošljivih uslova, u smislu da se masovno napusti enklava. Da ne znam šta se dogodilo, onda bi to za mene, ovako, bio tako, jedna izrečena politička procjena ili ocjena, u informaciji ili stavu. Međutim, pošto ja znam šta se desilo 1995. godine, onda ovo se može dovesti u kontekst te 1995. godine, kada je uistinu cjelokupno muslimansko stanovništvo napustilo enklavu i enklava je ispražnjena.
Tužilac: Ovaj dokument od 12. jula 1995. godine, Drinski korpus, istureno komandno mesto, IKM, šalje ga potpukovnik Vujadin Popović, vrlo hitno. I onda se kaže Glavnom štabu: „Do sada evakuisano oko 5 hiljada žena i dece. Muškarce od 17-60 godina izdvajamo i ne transportujemo.“
Momir Nikolić: Najveći broj tih ljudi nije trebao biti izdvojen ni po jednom osnovu, ni po jednom vojničkom osnovu. Znači, da biste nekoga izdvojili, vi morate da posjedujete, ili da imate podatke da postoji osnovana sumnja da je on izvršio neko krivično djelo. Na način kako su oni izdvajani, znači nije vršena nikakva kontrola, nije vršena nikakva provjera, nisu imali, ono što ja znam, znači nisu imali nikakve dokaze protiv tih ljudi, a izdvojeni su. Sa sigurnošću mogu da tvrdim ovdje da svako onaj ko je učestvovao u bilo kom krivičnom djelu i ratnom zločinu, ili ubijanju srpskog stanovništva i paljenju imovine, da nije došao u Potočare.
Znači, u Potočare su došli, u to sam ubijeđen sto posto, u Potočare su došli oni ljudi koji su sigurni bili da nisu ništa uradili i da nemaju razloga da bježe preko šume, nego da su došli u Potočare i da zajedno sa svojim porodicama mogu biti bezbjedno evakuisani na slobodnu teritoriju, tamo gdje je dogovoreno.
Tužilac: Šta se to dogodilo? Šta ste vi hteli time da kažete, kada ste rekli da znate šta se posle dogodilo tim muškarcima koji su bili izdvojeni?
Momir Nikolić: Znači, svi oni koji su pokušali da uđu u autobuse, bez obzira da li su bili vojno sposobni ili nisu, potrebno je bilo da budu muškarci i bili su izdvojeni. I naravno, ti izdvojeni muškarci, znači, nisu bili, nije bio niko drugi u Potočarima osim Muslimani. Gospodin Popović ih je nazvao balijama i rekao, kada sam ja pitao: „A šta će biti sa tim ljudima?“, on je rekao da balije treba sve pobiti.
Tužilac: Da li je bilo zatvorenika u Konjević polju, kada ste tamo videli generala Mladića?
Momir Nikolić: Da. U Konjević polju je bio nešto veći broj zatvorenika, odnosno ljudi koji su se predali ili su zarobljeni.
Tužilac: Jeste li videli da li je general Mladić na bilo koji način komunicirao sa zatvorenicima? Da li im je nešto rekao?
Momir Nikolić: Da, jeste. General Mladić, nakon što je izašao iz auta, nakon što sam mu ja predao raport, je prišao tim ljudima koji su bili na toj livadi, na raskrsnici u Konjević polju, i obratio im se riječima da – u tom smislu, ne citiram ga, ali u tom smislu – da se ništa ne brinu, da će biti sve u redu i da nema nikakvih problema za brigu. Znači, kad je završio razgovor sa njima i pošao prema mjestu tamo gdje mu je parkiran auto, pitao sam ga: „Gospodine generale, šta će biti sa ovim ljudima, stvarno?“ To je bilo moje pitanje, na što mi je general Mladić, znači, nije mi odgovorio ništa, jednostavno, pogledao me i jednostavno rukom pokazao ovako, evo, otprilike kako ja pokazujem, nasmijao se i otišao u auto. To je bila njegova reakcija, znači bez ikakvog komentara, bez diskusije, bez ičega. Nakon što je otišao gospodin, general Mladić, nastavio put, pripadnici policije su mi rekli da imaju važnog zarobljenika. Na moje pitanje ko je to, rekli su mi da je to Sinanović Rešid.
Tužilac: Tko je on bio prije rata, na kojem je položaju bio?
Momir Nikolić: Sinanović Rešid je između ostalog bio načelnik stanice javne bezbjednosti u Bratuncu, prije rata. Ja sam Sinanovića dovezao u Bratunac i lično sam ga predao Čelanović Zlatanu. To je ono lice o kojem sam vam govorio i svjedočio juče. Znači, pravnik koji je bio zadužen za ispitivanje ratnih zarobljenika. Čelanović Zlatan me je čak i istog dana kada sam ga ja doveo, ili možda sledećeg u jutarnjim satima, obavijestio da na osnovu onoga svega što on ima, na osnovu svih izjava, na osnovu onoga što je čuo od Sinanovića prilikom ispitivanja, da on smatra da nema osnova za njegovo zadržavanje, i da nema osnova za pokretanje krivičnog, odnosno podizanje ili pisanje krivične prijave protiv Sinanović Rašida.
Ono što ja znam je sledeće: da je 14. u jutarnjim satima u Zvorniku, kao i svi drugi, strijeljan, znači da je izveden na strijeljanje, da je u tom streljanju ranjen, i da je tako ranjen preplivao Drinu i našao se, odnosno došao do jedne kafane u jednoj opštini maloj, Banja Koviljača. Ljudi su ga prepoznali jer to, oni su u komšiluku i Sinanović je često išao na tom pravcu, prepoznali su ga i prebacili su ga u bolnicu. Znači, nakon smještaja u bolnicu, mislim da su ga kasnije prebacili u Loznicu, ali za to postoji kompletna dokumentacija koju su moji advokati predali tužilaštvu, jedna doktorica koja je radila u bolnici je bila njegova komšinica iz Bratunca – znači, kada je počeo rat, ona je iz bratunačkog doma zdravlja prešla u Loznicu i tamo je radila kao doktorica.
Ona ga je prepoznala, bili su na istom spratu, živjeli na istom… znači, vrata u vrata, znači na metar… prepoznala ga je, nazvala je stanicu javne bezbjednosti u Bratuncu, i prema mojim informacijama, policija, znači civilna policija ga je preuzela u Loznici, i ovo govorim samo na osnovu saznanja, na osnovu informacija, znači ne znam i nemam nijedan pouzdan podatak, znači ono što sam ja čuo, ta policija koja ga je preuzela ga je likvidirala na mostu, na prelazu između Zvornika i Srbije, u tom dijelu.
Tužilac: Nakon što ste predali gospodina Sinanovića Zlatanu Čelanoviću, otišli ste još jednom do Konjević polja, ako se ne varam?
Momir Nikolić: Mi smo u komandi Brigade imali nekoliko oklopnih transportera iz sastava holandskog bataljona. Mirko Janković ga je vozio, a Mile Petrović i ja smo, znači, ušli u taj transporter i zajedno sa Mirkom Jankovićem otišli na pravac Bratunac-Konjević polje.
Tužilac: Jesu li se vama predali neki Muslimani? To je pitanje.
Momir Nikolić: Na pravcu kretanja smo sustigli 6 Muslimana koji su se kretali prema Konjević polju. Znači, zaustavili smo transporter, znači zaustavili smo, i primili ih u transporter. Nisu pružali otpor, niti smo ih mi napadali, niti su oni pucali na nas niti mi na njih. Znači, oni su se kretali i mi smo ih jednostavno prihvatili u transporter, primili i odvezli do Konjević polja.
Tužilac: I što se onda dogodilo u Konjević polju?
Momir Nikolić: Stigavši u Konjević polje, Mirko Janković je parkirao transporter na jedno proširenje. Ja sam rekao Milu Petroviću: „Mile, molim te te ljude koji su u transporteru, odvedi ih tamo, zajedno sa tom grupom koja se već nalazi tu. I ja sam otišao, nakon što sam mu to rekao, otišao sam, na samoj raskrsnici, možda jedno 50-ak metara ima jedna spaljena kuća, i sjeo sam ispod jedne ploče. Nakon izvesnog vremena čuo sam rafal koji se čuo veoma blizu. Nakon tog rafala, možda nakon 5-6 minuta, pojavio se Mile Petrović, došao je tu i obraća se meni sledećim rečima: „Šefe, danas sam osvetio brata“. Ja ga pitam: „Šta si uradio?“ Kaže: „Pobio sam ih.“
Tužilac: Gospodine Nikolić, još uvijek govorimo o periodu napada na enklavu Srebrenica. Da li ste dobili informacije, u enklavi, o velikoj grupi Muslimana koji su se kretali u koloni iz Srebrenice prema Potočarima?
Momir Nikolić: Ja sam već imao izvještaje iz, u najvećoj mjeri, iz Drugog pešadijskog bataljona sa njihovih položaja, iz njihove komande, o kretanju velikog broja civila ka bazi UNPROFOR-a u Potočarima.
Tužilac: Da li je bilo vojno sposobnih muškaraca u toj koloni civila?
Momir Nikolić: Smatrali smo da će među tim, i da među tim civilima koji se kreću ima između hiljadu, hiljadu i po, dvije hiljade vojno sposobnih. Znači, razgovarao sam sa potpukovnikom Popovićem i pitao sam potpukovnika Popovića šta će se dalje dešavati. Rekao mi je da će se vršiti prebacivanje, evakuacija, operacija prebacivanja Muslimana, žena i djece, na slobodnu teritoriju, odnosno teritoriju pod kontrolom Muslimana, a da će vojno sposobni muškarci biti izdvojeni.
Dalje sam… znači razgovor je tekao otprilike ovako. Ja sam ga pitao: „Gospodine potpukovniče, šta će dalje biti, šta ćemo sa ovim izdvojenim muškarcima?“ On je u svom maniru rekao doslovice ovako, da balije treba sve pobiti. Ja nisam komentarisao, znači, njegov iskaz, niti to što je rekao. Nakon toga, naravno, vi znate šta se dogodilo. I kad sam došao u Potočare, kada je počela evakuacija, meni je tada apsolutno bilo jasno o čemu se radi, i ja sam to svjedočio, i sada, prvi put tada sam počeo da sumnjam i čini mi se da mi je prvi put tada bilo jasno da se priprema neko zlo vezano za te izdvojene ljude.
Nakon toga, u prisustvu i gospodina Kosorića, kad je on rekao da sve Muslimane treba pobiti, onda smo prodiskutovali o dva mjesta gdje te balije treba pobiti. Pomenuli smo ciglanu i rudnik Sase. Kad je u pitanju ciglana i rudnik Sase, odnosno ta moguća stratišta, ja sam dužan da vam kažem jednu informaciju, da sam naknadno ja saznao, znači naknadno, nakon svih dešavanja koja su bila, da su prije no što su uopšte izdvojeni muškarci, da je određen broj oficira išao na ciglanu, kontaktirao direktora i raspitivao se na ciglani o mjestu za moguću egzekuciju. Ono što ja znam, znači, nisu se dogodila ubistva niti na ciglani niti na području rudnika Sase.
Tužilac: Recite nam, šta ste vidjeli u Potočarima?
Momir Nikolić: U prvom konvoju su bili prisutni jedan broj muškaraca, žene i djeca zajedno. Nakon toga je počelo razdvajanje muškaraca… znači, prilikom odvajanja su ih maltretirali. Prvo su im oduzimali lične stvari, razne kese, vreće, torbe, i bacali na jedno mjesto, na jednu kamaru, gomilu. Zatim su im oduzimali prstenje, narukvice, lančiće i sve ono što su ti ljudi imali kao lične stvari. To su im oduzimali vojnici koji su bili na tom djelu gdje su ih razdvajali, i zatvarali su ih u kuće u neposrednoj blizini od tog mjesta, u kuće koje su bile namijenjene za pritvaranje, privremeno pritvaranje u Potočarima. Znači, sve to što sam rekao sam vidio svojim očima da se radi sa tim ljudima. Šta da vam… Mislim, jedno stravično stanje.
Tužilac: Kako ste vi lično reagovali na to? Da li ste pokušali da zaustavite to zlostavljanje, to premlaćivanje, oduzimanje imovine?
Momir Nikolić: Jednostavno, ja nisam pokušao, nisam ni smio, niti da im pomognem, ali ih nisam ni dirao, jednostavno, ja lično.
Tužilac: Rekli ste da ste otišli i sreli se sa pukovnikom Bearom u gradu. Recite nam šta se tada desilo.
Momir Nikolić: Pukovnik Beara i ja smo vrlo kratko, znači, razgovarali. Ja sam vam rekao otprilike suštinu toga. Tada, 13, ja sam već raspolagao informacijama, u stvari znao sam već tog 13. uveče šta će se desiti tim vojn… odnosno, tim ljudima koji su zarobljeni. I otprilike je to bila poruka generala, odnosno pukovnika Beare, da ti ljudi koji idu dole, da će oni biti pogubljeni na teritoriji opštine Zvornik. Ali to je već, ja mogu to da kažem, to je već tada bilo sve… odnosno, situacija je bila jasna oko njihove sudbine. U razgovoru sa Draganom Mirkovićem sam saznao da je te noći između… odnosno, 13. na 14, bilo ubistava u objektu, najviše, znači, u objektu hangar, i u objektu fiskulturne sale.
Pored tih ubistava, znači, ja znam i imao sam informaciju o izvođenjima pojedinaca i ubistvima koja su se dešavala iz osvete, znači, ciljano su ljudi, Srbi, koji su izgubili članove porodice, tražili poimenično one, ili iz familija, one Muslimane za koje su oni imali informacije da su izvršili ubistva njihovih članova porodice. I ta ubistva, ja sam imao i evidenciju ljudi koji… odnosno, lica koja su iz osveta određene Muslimane izvela iz kamiona, autobusa, i ubili ih.
Tužilac: A šta se posle toga dogodilo?
Momir Nikolić: Pukovnik Beara je tražio da ga odvedem do kancelarije SDS-a u Bratuncu. Tamo je već bio Miroslav Deronjić. Počeli su da razgovaraju i poćeli su se svađati. Znači, pukovnik Beara je rekao da on ima instrukcije od svog šefa šta to treba dalje raditi sa zarobljenicima, a Miroslav Deronjić se pozivao na instrukcije svog šefa, predsednika Karadžića, da on ima instrukcije od svog šefa, šta treba sa tim zarobljenicima. Miroslav Deronjić je insistirao i rekao da on ima instrukcije da svi zatvorenici koji se nalaze u Bratuncu, da se oni prebace u Zvornik. Prvo su se posvađali, suprotstavljali su mišljenje jedan drugom, a nakon toga su sjeli za sto, Miroslav je izvadio čašice i onda su popili, odnosno nasuo je nešto od pića, i sjeli su, i onda su normalno razgovarali.
Tada, ja sam to govorio u svim dosadašnjim svjedočenjima, znači 13. uveče, negdje oko 12 sati, ili između 12 i 12:30, kada se održavao taj sastanak, status ili sudbina zarobljenika je apsolutno bila sigurna, i niko više nije postavljao pitanje šta to treba uraditi sa zarobljenicima. Znači ono što sam ja čuo: otvoreno se razgovaralo o tome da će ti zarobljenici biti ubijeni. Samo je bilo pitanje da li te zarobljenike treba ubiti u Bratuncu, ili da li će se ti zarobljenici pobiti u Zvorniku. I oko toga je dilema, odnosno bila prepirka.
Tužilac: Šta je rekao Miroslav Deronjić? Kakva je on uputstva dobio od predsednika Karadžića u vezi sa zarobljenicima?
Momir Nikolić: Znači, on je rekao: „Ja imam instrukciju od predsednika Karadžića da zarobljenici koji se nalaze u Bratuncu trebaju da budu prebačeni u Zvornik“. I Deronjić je onda dalje rekao da on ne želi da se ubistva i ubijanje dogodi u Bratuncu i da je njemu problema dosta, i da on to ne želi.
Tužilac: Što nam možete reći o bilo kakvoj operaciji za koju vi znate da se leševi ubijenih Muslimana, ubijenih nakon pada Srebrenice, premjeste i pokopaju na neko drugo mjesto?
Momir Nikolić: Negdje u septembru mjesecu 1995. godine moju brigadu i mene je posjetio potpukovnik Vujadin Popović iz komande Drinskog korpusa i preneo mi naređenje, odnosno informaciju, da je od strane Glavnog štaba naređeno premještanje posmrtnih ostataka Muslimana koji su sahranjeni u grobnicama u Glogovoj, da se izvrši izmještanje iz te grobnice na druge lokacije na području opštine Srebrenica. Ta naredba je izvršena, operacija u mojoj brigadi se vodila pod nazivom asanacija. U svom startu, u početku ona je trebalo da bude tajna operacija. Ja sam to znao kao načelnik bezbjednosti.
Međutim, s obzirom na broj učesnika, ova operacija ni u jednom svom segmentu nije bila tajna. U samom početku, znači, to je bila namjera, ali ona nije, znači po mojoj ocjeni, nije imala karakter tajne operacije jer kasnije, svi su znali da se ta operacija izvela.
Snimak Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove iz Haga. Realizovano u saradnji sa Pro Peace (forumZFD).
Peščanik.net, 11.07.2025.
SREBRENICA
