Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

To što Tramp kaže je sve pogrešno. To nije kratka i jednostavna priča, ali je veoma važna jer su mnogi u zabludi oko toga šta se može štampanjem novca.

Uzmimo prvo tvrdnju da zemlja koja može da štampa novac ne može da bankrotira. Da li je tačno da Amerika može da štampa koliko hoće dolara i da vrati novac koji duguje poveriocima, posebno stranim na koje Tramp najviše i misli? Može. Može li da očekuje da će uslovi pod kojima će potom da pozajmljuje novac kod kuće ili u inostranstvu biti isti? Ne može. Zašto? Zato što bi dolar devalvirao ako bi tako bio vraćen dug strancima, tako da bi strani poverioci dobili manje, u sopstvenom novcu ili u, recimo, evrima jer bi njihovi kursevi apresirali u odnosu na dolar. Pa bi, sutra, eventualna pozajmica u inostranstvu bila skuplja za Ameriku.

Uzmimo potom da se štampa novac kako bi se namirili domaći kreditori. To bi u normalnim okolnostima podstaklo inflaciju pa bi kreditori realno dobili manje. Opet, to bi poskupelo eventualne buduće pozajmice američke države.

Znači li to da Amerika ne bi bankrotirala ako bi štampanjem novca vratila dugove? To je semantičko pitanje – kreditori bi svakako bili na gubitku, kao da je zemlja bankrotirala.

Tako da razlog što Amerika ne štampa novac da bi vraćala dugove jeste taj što su prednosti likvidnog i bezbednog sistema američkih državnih obveznica velike – velika je likvidnost i niske su realne kamate.

Uzmimo potom da li je to, štampanje novca, ono što sada FED (američka centralna banka) čini? Nije. Upravo je suprotno. Pojednostavljeno rečeno, FED se dodatno zadužuje kada sprovodi program kvantitativnog olakšanja (kupuje tuđe dugove), a ne vraća svoje dugove. Budući da je kamatna stopa praktično jednaka onoj koju FED plaća na rezerve komercijalnih banaka, to znači da između novca i državnih obveznica nema razlike, pa to izgleda kao da FED štampa novac, ali to će se promeniti kada kamatne stope nastave da se povećavaju. Tada bi dodatno štampanje novca zahtevalo prodaju državnih obveznica, dakle povećanje duga.

Uzmimo sada pitanje da li je Trampova tvrdnja realistična, sto će reći: je li to izvodivo? Odgovor je negativan. Ni Predsednik ni Kongres u Americi ne štampaju novac. Nema “države” koja štampa novac. To je u nadležnosti centralne banke. FED, pak, ima mandat da ne dozvoli ubrzanje inflacije i ne dozvoli preterani rast kamata, toliki rast koji bi stajao na putu punoj zaposlenosti. Tako da FED ne može da štampa novac da bi vratio dugove. Predsednik Tramp ne može to da mu naredi, a ne može ni Kongres, osim ako ne želi da promeni mandat centralnoj banci, što je malo verovatno upravo zbog prednosti koje donosi visoka bezbednost američkih državnih obveznica.

Ovde možda ima smisla ukazati na predloge onih koji bi da se praktično vrate na monetarističku politiku. Uzmimo da se javni dugovi finansiraju neposredno pozajmicama iz centralne banke sa nultom kamatnom stopom, to bi bila jedna verzija Fridmanovog monetarizma, gde bi, međutim, centralna banka bila obavezna da, kako bi Fridman rekao, jednostavno programira kompjuter da povećava količinu novca po stalnoj i nepromenljivoj stopi i zatvori FED. Ili da staranje o inflaciji i privrednoj stabilnosti uopšte prepusti ministarstvu finansija ili Kongresu. U ovom poslednjem slučaju, ljudi kao Fridman ili Bjukenan bi onda preporučivali ustavni amandman kojim se zabranjuje da budžet bude u deficitu.

Uzmimo, konačno, da li se Trampova tvrdnja odnosi i na druge zemlje koje imaju svoj novac? Odgovor je negativan. Amerika bi mogla da rizikuje kurs i inflaciju, mada ne i poverenje, jer opasnost od hiperinflacije nije velika (mada inflaciju koja je viđena sedamdesetih godina prošloga veka nije bilo lako obuzdati, i stabilizacija cena je bila skupa, izraženo u izgubljenoj proizvodnji i dohotku, što je relevantno iskustvo za ovakve predloge o štampanju novca). Problem, međutim, recimo, Narodne banke Srbije jeste što bi se štampanjem novca relativno brzo potrošile devizne rezerve. Tako da bi bilo potrebno, kao devedesetih godina prošloga veka, ograničiti ili čak zabraniti konverziju dinara u strani novac. To bi onda omogućilo državi da plaća štamparijom novca i oporezuje inflacijom. Opet, semantičko je pitanje kako bi to moglo da se ne nazove bankrotstvom.

E sada, da li su zemlje koje su mogle da štampaju sopstveni novac svejedno bankrotirale u bukvalnom smislu, naprosto rekavši poveriocima da im neće vratiti novac ili će im vratiti samo deo duga? Jesu. Recimo, Rusija 1998. Pre nje Jugoslavija početkom osamdesetih godina i potom krajem iste decenije prošloga veka. Pa potom Argentina. I naravno Srbija, početkom devedesetih godina prošloga veka i konačno početkom ovoga veka. I zapravo lista je dugačka i ne odnosi se samo na strana dugovanja, već i na domaća. Za ovo poslednje, opet, Srbija što prema deviznim štedišama, što prema dinarskim kreditorima rekordnom hiperinflacijom. To je i inače veoma dobro istražena oblast.

Znači li, uz put, da je količina dinara u opticaju dovoljna ili bi mogla da bude veća? Ili, drukčije postavljeno pitanje, da li je monetarna politika Narodne banke Srbije suviše restriktivna? Ako se uzme količina dinara u odnosu na devizne rezerve, dinara je malo. Evropska centralna banka, a i MMF, predlažu dinarizaciju, dakle povećano korišćenje dinara i shodno tome povećanje količine dinara (recimo u odnosu na devizne rezerve ili u odnosu na nacionalni dohodak). Prednost bi bila prelazak na pravi režim ciljane inflacije, za razliku od sadašnjeg gde kamatna stopa zavisi u velikoj meri od stabilnosti kursa, a on opet od priliva stranog novca. No, režim ciljane inflacije je zapravo suprotan onom u kome se monetarni ciljevi ostvaruju štampanjem novca, to jest kontrolom količine novca.

U tom kontekstu, koliko vrede predlozi o „helikopterskom novcu“? Oni, ti predlozi, polaze od pretpostavke da novca nema dovoljno, usled čega ne da inflacija nije problem, već je to deflacija. Fridman je, u okolnostima kada je količina novca manja od optimalne, savetovao da se naprosto štampa novac, da se, figurativno rečeno, baci iz helikoptera. Jer, nedovoljna količina novca predstavlja realan trošak, kao što je realan trošak i prevelika količina novca. U prvom slučaju, privredna aktivnost, pa tako i zaposlenost i dohoci, su manji, dok se u drugom slučaju troše realna sredstva da bi se izbegli gubici koje nosi inflacija. Da bi se ovo videlo, potrebno je razlikovati dohodak od novca. Dohodak je naknada za rad ili kapital (ili je renta), koja se ostvaruje u novcu, ali sam novac nije dohodak. Što znači da se dohoci ne mogu povećati povećanjem količine novca. Ovo je lako videti ako se uoči da su ukupni dohoci jednaki ukupnoj proizvodnji, a štampanjem novca se ne povećava proizvodnja. No, ako ga je malo, troškovi proizvodnje su veći, što je realan trošak, a ako ga je previše, troškovi očuvanja dohotka su veći, što je takođe realan trošak. Trenutno, u Americi, problem nije u tome što novca nema dovoljno, nego što se ne troši već se štedi. U Srbiji, opet, količina novca bi mogla biti veća, ali problem je što se ne ulaže, pa stoga nema ni zaposlenosti niti dohodaka, a ne to što nema dovoljno novca.

Tako da Tramp zapravo kaže sledeće: Mi ćemo strancima vratiti manje nego što im dugujemo, ali to nećemo zvati bankrotstvom jer ćemo to učiniti tako što ćemo štampati novac, a ono što nećemo vratiti uložićemo kod kuće. Pretpostavka je da to neće povećati kamatnu stopu. No, kada bi tako bilo, dakle kada kamatna stopa ne bi porasla, dovoljno je naprosto štampati novac i uložiti ga gde se već želi, nije potrebno zakidati stranim poveriocima. Što je isto kao i dodatno se zadužiti, jer je trenutno kamatna stopa praktično jednaka nuli. No, Tramp zapravo hoće da strancima vrati manje nego sto im Amerika duguje, pa da oni praktično finansiraju i ulaganja u Americi i niže poreze za preduzetnike i korporacije.

Zašto? Pored očiglednog razloga, da se naprosto zakine na obavezama prema poveriocima, navodi se i rizik da bi strani poverioci mogli da reše da konvertuju dolarske dugove u, recimo, dugove u evrima ili u nekom drugom novcu. No, ako bi oni to uradili, to bi bilo praktično isto kao kada bi američka država otkupila te dugove, što je ono što Tramp i predlaže da se uradi štampanjem novca. Dolar bi devalvirao, poverioci bi bili na gubitku, dok bi se američki izvoz povećao. Uz to, poverenje bi izgubili poverioci, a ne dužnik, jer bi to bio spekulativni napad na dolar. Ovo nezavisno od činjenice što nema dovoljne ponude državnih obveznica u drugom novcu, svakako ih nema u evrima. To što nema dovoljno bezbednih državnih obveznica, u koje bi i stranci mogli da ulažu, bio bi argument za dodatno štampanje američkih državnih obveznica, a ne za štampanje dolara. Tako da je reč o pretnji koja nema smisla, sa strane poverioca. Sasvim drukčije stoje stvari ukoliko do bekstva iz dolara dođe usled gubitka poverenja u američke državne obveznice, recimo zbog najave da će se dodatno štampati novac kako bi se one obezvredile, što je ono što Tramp predlaže.

To je izgleda kako je on finansirao svoje poslove. Proglasio bi bankrotstvo na tekući posao, smanjio kreditne obaveze, a onda bi iz zadržane dobiti ili iz novog kredita finansirao novi projekat. On bi tako da kineskim parama finansira američku infrastrukturu, ne dodatnim zaduživanjem, već tako sto im neće vratiti postojeći dug. Prednost koju on vidi kada je reč o državi, a ne o privatnom ulaganju, jeste da ga to što će Kinezima vratiti manje nego što im duguje neće sprečiti da investira, jer ne mora da pozajmljuje budući da može da štampa novac. A kako ne misli da Amerika treba uopšte da uvozi, ili da ulaže u druge zemlje, kurs dolara i tako ne bi bio važan.

Peščanik.net, 14.05.2016.

Srodni linkovi:

New Statesman – Uloga Rusije u američkim izborima

Robert Reich – Da li je Hillary shvatila?

Adam Gopnik – Iskreno o Trumpu

Vladimir Gligorov – Trampova dilema

In These Times – Tajna istorija superdelegata

Inside Story – Dugi put do biračkog mesta

Naomi Klein – Hilari Klinton i klimatske promene

Slavoj Žižek – Donald Tramp ili nepodnošljiva lakoća vulgarnosti

Paul Krugman – Prevaranti

The Guardian – Game over za Sandersa

TRAMPOZOIK

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija