Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

– Predsedniče, izvinite, trenutak… Sećate se?

– Ne. Žurim…

– Avion ostane bez pilota, onda vi sednete za volan…

– Sećam se. Putnici mi se još uvek zahvaljuju što sam ih spasio.

– Hteli smo da vam ponudimo naše usluge i za Sajmište.

– Kakve?

– Da snimamo sve sa 100 kamera. Kao najveću farmu u istoriji televizije!

– Na svetu najveću?

– Ni Kinezi nisu imali veću! 24 sata, tri meseca, bez prekida. 100 kamera.

– Dobro, ali ko će to da gleda?

– Svako ko ne može bez televizora, a to je pola Srbije. A drugo pola, kad im isključimo tviter, fejsbuk, N1, u šta će da gledaju?

– Pa sigurno neće u ljude u krevetima.

– Hoće, ako su njihova deca, i ako ih zainteresujemo. Mogu na primer da se klade. Ionako su kladionice zatvorene. Pola Srbije je ovisno o tiketima. Bolje nam deca računaju kvote nego kamate.

– Na šta da se klade?

– Na pacijente. Na primer, ko će prvi da umre.

– Neće niko, to je za zdrave bolnica.

– Dobro, onda ko će prvi da pokuša da pobegne.

– Ne može da pobegne. Biće svi vezani za krevete. Ne možete dovesti 3-4 hiljade ljudi na jedno mesto da biste ih izolovali, i onda ih pustiti da šetaju i prenose jedni na druge koješta.

– 24 sata vezani za krevete?

– Da. Ja sanjam o tome da me neko veže za krevet, da se malo odmorim. Ne znam kad sam zadnji put kasno legao da nisam rano ustao.

– A kako će da idu u WC?

– Nikako. Dobiće svi pelene za odrasle.

– Pelene?!

– Da. Ja sanjam o tome da nađem negde pelene moj broj, da ne trošim radno vreme na privatne potrebe. Obećali su mi Kinezi, videćemo… Kinezi nema šta nemaju.

– I ko će ljudima da menja pelene? Vojska? Sanitet?

– Sami. Imaće jednu ruku slobodnu.

– Pa eto, mogu gledaoci da se klade na to ko će najviše pelena da potroši za jedan dan.

– Ne mogu.

– Zašto?

– Zato što će svi da dobiju jedne dnevno.

– Dobro, onda možemo da merimo ko će najbrže jednom rukom da sam sebi promeni pelenu.

– To može.

– Kroz nekoliko dana sigurno će se izdvojiti najveštiji i najsposobniji. Njima možemo da osiguramo sponzore.

– Kakve sponzore?

– Pa proizvođače pelena. Ili vlažnih maramica za dezinfekciju. To je novac koji može da ide na poseban humanitarni račun, kojim vi možete da raspolažete mimo skupštine.

– Zašto bi se proizvođači vlažnih maramica za dezinfekciju tu reklamirali?

– Pa zato jer se koriste njihovi proizvodi.

– Ne koriste. Svako će dobiti rolnu sedmično, i ima da bude sretan.

– A novine?

– Kako će da ih drže jednom rukom?

– Pa onda knjige neke. Šta će kad potroše rolnu prije sedam dana?

– Ako lekarska komisija potvrdi da je potrošnja bila opravdana, dobiće još. Na recept.

– Eto, mogu gledaoci da se klade i i ko će prvi potrošiti rolnu!

– Mogu. A mogu i ko će najduže izdržati da ne jede.

– Nećete ih hraniti?

– Hoćemo, ali ako neće da se zamajavaju s pelenama, pametnije im je da ne jedu. Osim toga, kako će da jedu vojnički pasulj štapićima? Na karantin treba gledati kao na post, i odmah će biti lakše.

– Hoće li sveštenici imati pristup krevetima?

– Ako se nađe među sveštenstvom neko zdrav, hoće.  

– S kašičicom?

– A, to. Pregovaramo da bude plastična, jednokratna.

– Hoće li pacijenti smeti da razgovaraju jedni s drugima?

– Zašto?

– Pa zbog dramaturgije. Gde ste videli farmu bez dijaloga učesnika?

– Nismo planirali. Svako će morati da ima slušalice na ušima i da sluša specijalni program. Puštaćemo im vesti, obrazovni program, muziku…

– Koju muziku?

– Domaću. Ja ću im se obratiti svaki dan, u devet će slušati uspavanke, u pet ujutru sviraće truba.

– Odlično, onda možemo da snimamo kako na koga deluje koja muzika. To može da bude smešno! Nekome ko je doleteo s konzervatorija puštate Seku… Već je smešno!

– Da. Ja sanjam da slušam Seku umesto sebe. Ali sam sam kriv. Niko me nije terao da budem predsednik. Kao da je važna titula, kad ti je u grudima Srbija.

– Dakle, možemo da snimamo farmu?

– Može, to narod voli da gleda.

– Za emisiju bi bilo dobro da svi kreveti budu puni.

– A zašto mislite da neće?

– Pa ljudi kad su videli snimke, zgrozili su se. Kažu da bi pre umrli nego ležali na Sajmištu. Penzioneri u neboderima spavaju sa zaključanim kućnim i otvorenim balkonskim vratima.

– Pa cilj i jeste bio da se opamete. Kad smo im govorili da ovo nije nimalo smešan virus, da kad te ubode ovaj virus to nije kao da te komarac ubo, samo se počešeš i ideš dalje, oni su išli u šoping u Italiju. Kad smo im govorili da jedna može da zarazi pet miliona, šetkali su se naokolo. Evo do čega su nas doveli!

– Istina je, ovi novi snimci su lepši. Imaju sobe, imaju ormarići, ima stoni fudbal, ima bilijar…

– Ormarići su za ukras. Šta bi držali u ormarićima?

– Pa telefone, na primer.

– Jeste li videli negde utičnice pored ormarića? Gde će da pune telefone? Kako će da koriste telefon jednom rukom? Ja se jedva sa dve snalazim. Evo, imali smo večeru s prijateljima iz Kine, svi smo jeli štapićima, svi jednom rukom, samo ja s dve.

– Dobro, ali šta ćemo da radimo ako ne bude dovoljno pacijenata? Ako ste ih isprepadali koliko ste hteli?

– Biće uvek ove opozicije virusu na ulicama. Ima jedna ideja, navodno nije nova, da uzmemo kamione, one male hladnjače, i da savijemo auspuh u komoru. Da vidim jednog majčinog sina od tih pet miliona ko neće imati simptome za karantin posle dva kruga oko Banjice.

– Možda možemo da snimimo i novi izborni spot: vi za volanom jednog takvog kamiona?

– Ako posle ovoga bude izbora. Sanjam da ne moram više da se kandidujem, da ne trošimo džaba pare na izbore. Bolje da investiramo u sajmišta i hladnjače.

Peščanik.net, 28.03.2020.

KORONA