Đukanovićev koalicioni partner (SDP) mjesecima šalje signale koje neki tumače kao znak da bi ova partija možda i raskinula profitabilni politički brak. Ovaj terenski rad je bio priprema za susret bivšeg lidera SDP-a i njegovog nasljednika. Zakopali su ratne sjekire i organizovali sjednik o budućnosti tzv. državotvornog pokreta. Potom su parapolitičke i nevladine strukture počele da hvale ,,novi” model spasenja Crne Gore.

U nadi da će dugogodišnji saučesnik u pljački i kriminalizaciji Crne Gore napuštiti isplativu koaliciju,zagovornici SDP-spasenja oglašavaju da je koordinisano djelovanje opozicije jedini način da se ,,osvoji sloboda” za Crnu Goru. Juriš na slobodu bi započeo tako što bi SDP okupio opoziciju, grudima zatvorio prozore neprijateljskih bunkera, i u ‘bolju budućnost’ poveo tzv. državotvorni pokret.

Ovakav fokus nastoji s političke scene pobrisati postojeću opoziciju. Partije koje se ne uklapaju u uski državotvorni šinjel su tretirane kao ,,pokojnici”, promašene investicije i politički akteri kojima nedostaje vizija i hrabrost da djeluju u ,,pravom” smjeru. Crna Gora se opet dijeli na patriote i izdajnike!

Projekcija ,,boljeg sjutra” neodoljivo podsjeća na scenario za slet povodom Dana mladosti: dok se horizont crveni i zlati od crnogorskih zastava, državotvorci, kao nekada pioniri, s osmijehom na licu tijelima ispisuju parole o slobodi, jednakosti i pravdi u njihovoj suncem obasjanoj divljoj ljepotici. U zanosu samo-kandidovanja za prvake u osvajanju slobode, državotvorni lavovi i njihovi NVO sekundanti poručuju da bi taj pokret ipak trebao biti ,,neopterećen liderstvom!?” Kao i dosadašnja DPS-SDP ekonomska, finansijska, antikorupcijska, izborna, zakonodavna i investiciona obećanja, i ovaj pokret se građanima lažno predstavlja kao umjeren i širok okvir djelovanja koji prevazilazi partijske granice. Sve, po starom običaju, započinje lažima!

U ,,novoj” priči, SDP je garant promjena u Crnoj Gori, ili kako to lokalni tranzitolozi kažu: stožer državotvornog bloka/pokreta. Štaviše, SDP je centar tog stožera! Terminologija (stožer; blok) naglašava monolitnost, uniformnost, i statičnost. To je povratak apsolutizmu čistog, i čini jednu od karakeristika etničkog nacionalizma. Metafora o stožeru i guvnu je agrarna i nacional-patriotska, pa fino ide uz bok sa sjednikom kao modelom komunikacije koji je odnedavno uspostavio lider SDP-a. Ostaje nepoznanica kako da stožer i blok pomirimo s multikulturalizmom, pluralizmom, otvorenošću, mobilnošću i integracionim procesima!?

SDP-a se diže na platformu reformatora i prikazuje kao jedino rješenja koje bi, možda, i Brisel prihvatio?! U ovoj tački se ogleda još jedna laž takozvane nove naracije: sadašnji SDP ima malo dodirnih tačaka sa antiratnom i reformskom partijom koja je ranih 1990-ih nosila to ime. Današnja SDP je samo skica bivšeg lica (hvala Dušku Radoviću) antiratne i reformski orijentisane partije. Sadašnja SDP je, ako ćemo pravo, jedini ,,pokojnik” na crnogorskoj političkoj sceni koji je odavno potrošio sve političke kredite.

Uvođenje ,,nove” naracije o političkoj budućnosti Crne Gore koja u svom centru ima gospodina Ranka Krivokapića, i SDP me podsjetila na priču o jednom ranijem političkom zagrljaju. Poslije neočekivanih rezultata glasanja na davnošnjem kongresu SDP-a po odlasku dotadašnjeg lidera, govorilo se da je, uprkos postignutom dogovoru, stari i ugledni član SDP-a, i moj nekadašnji prijatelj Dragiša Burzan, prećutan kao da nije ni bio tu, a novi lider izabran u zadnjem trenutku zato što ga je ,,Milo prigrlio!”

Ne znam koliko u tome ima istine, ali je indikativno da je i tada, kao i u mnogim kasnijim pričama, Milo Đukanović imao ulogu majstora–lutkara u crnogorskom političkom pozorištu. Iako se najnovija predstava o spasenju Crne Gore javno projektuje iz tačaka koje ne izgledaju bliske Đukanoviću, sklon sam da vjerujem da on ima glavnu ulogu i u ovoj produkciji političkog vršaja.

Valja se sjetiti da se nakon prvog zagrljaja, DPS-SDP stvar morala ozvaničiti da mladenci ne bi živjeli u grijehu, pa je uslijedio brak iz računa. Tada je započelo domazetstvo u kojem je manji partner, uz obilatu nadoknadu zadržao svoje prezime, pa njime i njegovim odjekom iz devedesetih ‘čojkovao’ po Crnoj Gori kad god je to zatrebalo DPS-u, ili kada je trebalo izmisliti nove unutrašnje neprijatelje. Kao i svaki brak bez ljubavi, i ova duga veza Mila i Ranka je nesrećna jer je proizvod interesa dva partnera. Crnogorska familija koja je nastala bezljubavnim brakom DPS-SDP je takođe nesrećna, ali na sebi svojstven način. Ta svojstvenost se ogleda u činjenici da je bračna disharmonija prenešena s partija i partijskih elita na građane Crne Gore, pa oni plaćaju ceh supružničkim hirovima i bahanalijama.

Oba partnera su od početka svoju saradnju prodavali javnosti kao spasonosnu državotvornu formulu koja će Crnu Goru otrgnuti iz ralja mnogobrojnih neprijatelja. Jedan je njome legitimisao svoju prljavu ratno-huškačko-pljačkašku prošlost i osiguravao kontrolu nad Crnom Gorom. Drugi je uživao u darežljivom krilu vlasti dok je, poput Dorijana Greja, sve manje ličio na sopstveni portret iz mladosti. ,,Nova” naracija, naravno, ćuti o ulozi koju SDP igra u procesu očuvanja vlasti DPS-a, o sve dubljoj kriminalizaciji crnogorskog društva i kreiranju autoritarnog modela vladavine.

Vjerujem da je oživljavanje državotvorne priče ponavljanje predreferendumske DPS taktike dijeljenja Crne Gore. Dopuštam da je za mnoge uticajne građane Crne Gore, promovisanje SDP-a kao spasioca, u stvari, biranje manjeg zla. Možda premetanje Ranka Krivokapića u crnogorskog Vučića njima nudi određenu sigurnost i bezbjednost investicija. Ali ako je tako, bojim se da će Crna Gora okončati u još jednom nesretnom braku, gdje će njeni građani iznova tegliti breme tuđeg nepočinstva.

 
Monitor, 06.12.2013.

Peščanik.net, 14.12.2013.