Soviet Union Cold War Propaganda Poster
Soviet Union Cold War Propaganda Poster

Kada sam pre pet meseci pisao o vodećoj ulozi medija u raspaljivanju rata s Ukrajinom, mnogima se to pokazalo kao moja, prilično nategnuta želja za iznalaženjem autentičnih paradoksa. A danas je to notorna činjenica, banalno opšte mesto. Iz slike sveta koju stvara ruska televizija, rat ističe prirodno kao reka Angara iz velikog Bajkala.

Ako u Ukrajini vlada fašizam, ako na njenom čelu stoji hunta, ako u njoj postoji partija s imenom Desni sektor koja pod rukovodstvom crnca iz NATO vrši genocid nad stanovništvom ruskog porekla, šta se još osim rata iz toga može izroditi?

Ostaje samo pitanje – zašto? Cela televizijska ekipa zna šta se u Ukrajini zapravo događa. Svaki montažer tačno zna koji će kadar, nekad davno snimljen u Siriji ili na Severnom Kavkazu, potom biti emitovan kao ratni izveštaj snimljen u Ukrajini. Svaki novinar i snimatelj zna kako su birani odgovarajući ljudi za intervjue s mesta događaja. Svi oni znaju da su „dobrovoljci“ u stvari teroristi koji otimaju taoce radi otkupa, koji pljačkaju i ubijaju između ostalih i mirno stanovništvo. Novinari ruskih medija odlično znaju koliki je broj ruskih građana među „dobrovoljcima“, kao i to koliki je broj onih naivnih koji su stigli u Ukrajinu podstakniti lažima koje ti isti novinari proizvode i šire.

Najprostiji odgovor je sledeći: zato što je to ono što treba glavnom gazdi. Takva je narudžbina. Odgovor je tačan, ali samo delimično. Da, Putinu je u Ukrajini zaista nužno potrebna vrsta Palestine. Njemu je ona nužna zato da bi sprečavala realizaciju scenarija „drugačije Rusije“, stvaranje nekakve „nove Rusije“ s evropskim vektorom razvoja, zemlje koja bi i njegove podanike mogla da dovede u iskušenje. Njemu je ona neophodna zato da bi se u Rusiji neprestano podgrevala atmosfera spoljne opasnosti. Neophodna i zato da bi to što oni u Kremlju među sobom nazivaju elitom, bilo konsolidovano i nacionalizovano, kao i zato da se među članovima te elite ne bi pojavila ni senka takozvanog razdora.

I to je sve tačno. No Putinu je neophodna Palestina kojom će on moći da upravlja, a ne pravi rat protiv zemlje sa 40 miliona stanovnika u centru Evrope. Rat u kojem se lako može uništiti protivnička armija, no rat koji nikako ne može doneti i pobedu. A velika većina ruskih medija baš takav rat svom snagom pošava da potpali. U dnevnom listu Vedemosti, Marina Železnova 27. juna navodi sledeće rezultate istraživanja javnog mnjenja koje je sproveo Levada-Centar: 40% ruskih građana smatra da je radi podrške ruskog življa na njenoj teritoriji, neophodno uvesti rusku armiju u Ukrajinu. To jest, odluka Putina da se odrekne prava na primenu vojne sile u Ukrajini, protivreči očekivanjima 40% građana Rusije.

Problem totalne dominacije „partije rata“ u ruskom etru, najjasnije je precizirao Jevgenij Primakov, gostujući u emisiji Mišljenja na kanalu Rusija-24: „Malo smo preterali prilikom izveštavanja o poslednjim događajima… Opšti ton je bio takav, kao da mi našu zemlju pripremamo za rat i ako ima nezadovoljnih, to je zato što su još uvek pod utiskom nedavno vođene propagande“. Završen citat.

A šta je razlog tog „preterivanja“? Lična krvožednost šefova televizijskih kanala? Trka za visok rejting preko krvi? Moćan uticaj vojnog i vojno-industrijskog lobija? Ne isključujući nijedan od navedenih faktora, mislim da je razlog u tome što mediji u potrazi za nadahnućem, kao i prilikom izbora svojih sagovornika unutar partije vlasti, redovno biraju one koji pripadaju „partiji rata“. I razloge za to ne treba tražiti u ličnom kvalitetu određenih ljudi, čak ni u okviru sfera njihovih ličnih interesa, već u onim objektivnim zakonitostima koje proističu iz međusobnog uticaja polja medija, s poljem ruske politike i specifičnim poljem rata.

Ruski mediji su tokom prošle nedelje imali najveće probleme sa izveštavanjem o mirnim inicijativama Porošenka, i sa izvesnim pacifističkim signalima koje je slao Putin. No medji su ostali nesalomivi. Nešto malo izmenjena realnost nije nimalo uticala na sliku koju su emitovali u javnost. I dalje su po stoti put pokazivali jedno te isto mrtvo telo, jedan te isti tenk koji luta po nekakvim pustim ulicama. Koncentracija reči „fašisti“, „banderovci“, „hunta“, „desnоsektorci“ (правосеки) u jedinici emisionog vremena ni za jotu se nije smanjila. Pošto nije opravdao ukazano mu poverenje, visoki zločinački rejting nacionaliste Jaroša je nešto opao, pa je tako u zvanje glavnog zločinca bio unapređen ukrajinski biznismen Igor Kolomojski.

Kao znak neviđene plemenitosti i čistih namera, svi federalni kanali su preneli vest o tome kako su „dobrovoljci“ oslobodili četvoricu zarobljenih posmatrača OEBS a potom, kao izuzetan gest dobre volje, izjavu premijera Donjecke republike Borodaja da se on, Borodaj, obavezuje da će u najskorije vreme iz zarobljeništva pustiti još četiri posmatrača ove mirovne organizacije. Istovremeno je pozvao misiju OEBS da šalje što više svojih posmatrača i da ih postavi na sve kritične tačke oružanog konflikta.

Nažalost, ruski novinari liderima Novorusije nikada ne postavljaju netaktična pitanja. A baš sam poželeo da čujem barem par onih najočiglednijih. Ne zato što me zanimaju odgovori, već zato da ta pitanja budu javno izgovorena. Prvo, zašto su posmatrače OEBS zarobljavali kao taoce? Drugo, ako pripadnici dobrovoljačkih odreda zarobljavaju posmatrače OEBS (i ne samo njih) u svojstvu taoca, da li oni sebe vide kao teroriste? I treće, da li poziv upućen misiji OEBS da šalju što više svojih posmatrača znači da „dobrovoljci“ pate od deficita taoca?

No avaj, nijedno od ovih pitanja nije postavljeno ni Borodaju, ni večitom gostu razgovornih televizijskih emisija Solovjova, Denisu Pušilinu, kao ni ostalim predstavnicima Novorusije koje ruska televizija nametljivo pokazuje ruskim građanima, navikavajući ih na to da su i ti ljudi sada deo ruske političke elite, i da i njih sada treba voleti i nagrađivati istovremeno sa tipičnim primercima vrste s imenom Jedinstvena Rusija, gospodinom Železnjakom i gospođom Mizulinom.

Pre nego što nastavim s komentarima, dužan sam da pred čitaoce iznesem jednu važnu napomenu. Rastući nesklad između toga šta pokazuje ruska televizija i onoga što se zapravo događa, između toga šta govore „eksperti“ u studiju i onoga što se realno događa van studija, neizbežno me je nateralo da promenim i metodologiju izlaganja, i sam žanr. Kada sam pre godinu dana na portalu Ježednevni žurnal započinjao projekat Medijafrenija, on se još nekako smeštao u žanr kritičkog osvrta na medije. A sada je taj žanr po svojoj metodologiji prinuđen da se približi zoosemiotici, disciplini koja opisuje biokomunikaciju životinja. Nemam ni najmanju nameru da vređam novinare i eksperte, ali moram da napomenem da je najbitnija razlika između jezika kojim se služe životinje i jezika kojim se koriste ljudi, odsustvo semiotičke funcije. Elementi ove funkcije, sami po sebi ne mogu da označavaju spoljne predmete. Oni uvek moraju da budu povezani s nekom konkretnom situacijom i da služe konkretnim ciljevima. Rusko novinarstvo se sve više pretvara u biokomunikaciju i otuda dolazi moja korekcija metode njegovog opisivanja.

Nakon ove napomene, pristupiću analizi emisije Nedeljno veče s Vladimirom Solovjovim od 29.06. u kojoj je vođena aktivna diskusija između deputata Vrhovne rade Ukrajine Nikolajem Levčenkom s jedne strane, i svim ostalim ekspertima, sa Solovjovim na čelu, s druge.

Levčenko je bio jedini čovek u studiju koji se izjasnio za mirno rešenje konflikta u Ukrajini, jedini koji se zalagao za pregovore. Na samom početku je rekao da je on, Levčenko, rodom iz Donjecka i da je osim toga još i Rus. Ova izjava je kod Konstantina Dolgova, kooptiranog predsednika Narodnog fronta Novorusije, izazvala ozbiljan napad nekontrolisane mržnje. Pokušao je da zabrani Levčenku da sebe naziva Doncem i da uopšte, bilo šta govori na ruskom kanalu. Trud voditelja Solovjova je na nekoliko minuta uspešno umirio Dolgova, i Levčenko je na brzinu saopštio svoj plan za mirno rešenje konflikta u Ukrajini. Suština njegovog plana je da svi, odmah, traba da se razoružaju, da se zakonom zabrani radikalna retorika, da se promeni ustav i da se, takođe zakonom, fiksira vanblokovski status Ukrajine. Levčenko se inače odlikuje glasom koji se prilično teško da nadvikati, no pred kraj njegovog izlaganja su skoro svi u glas počeli da viču, i Solovjov je energično reagovao predajući reč Vjačeslavu Nikonovu. Poznati politikolog je izjavio da je plan Levčenka neostvariv jer je u Ukrajini na vlasti fašizam. Ovu svoju očiglednu istinu on je potkrepio time što je parola „Slava Ukrajini! Herojima slava!“ potpuno identična s jednom drugom poznatom parolom „Hajl Hitler! Zig hajl!“ Meni se u početku činilo da se ova druga parola prevodi nešto drugačije, no uzevši u obzir davne porodične veze politikologa sa rukovodiocima nemačkog rajha, odlučio sam da mu poverujem.

Nikonov je potom nastavio svoje izlaganje putem zgodnih analogija i objasnio prisutnima i čitavom televizijskom auditorijumu da je to što se danas događa u Ukrajini u dlaku isto onome što se događalo u ratu za američku nezavisnost. Novorusija je isto što i Amerika, koja se nekada protiv Engleske borila za svoju nezavisnost. I zato je Ukrajina, kao jedninstvena država osuđena na propast. Na tom mestu je deputat Levčenko pokušao da nagovori Nikonova da sačuva jedinstvo Ukrajine, ali Nikonov je bio neumoljiv. Tvrdim glasom je rekao da „nikakvog dogovaranja neće biti, a da će Ukrajina biti pretvorena u jedan veliki rov okružen bodljikavom žicom“.

I dok sam sebi pokušavao da predstavim na kom delu ili kojoj strani rova tu bodljikavu žicu treba postaviti, Nikonov je napravio fatalnu grešku. Iz nekog, samo njemu poznatog razloga, rekao je da oligarh Ahmetov svoje pare čuva u Ženevi. Deputat Levčenko, koji je do tog trenutka bio veoma ljubazan i krotak, u tren oka se pretvorio u razjarenog tigra. On se prosto bacio na Nikonova i od njega izričito zahtevao da ne trtlja gluposti o stvarima o kojima ništa ne zna. Sav novac Ahmetova je namenjen stanovništvu Donbasa. Služi za otvaranje novih radnih mesta i svu ostalu privrednu aktivnost. Ispostavilo se da Ahmetov nije samo ukrajinski patriota, ljubimac Donbasa i najveći prijatelj radničke klase, več i najbolji drug deputata Levčenka, te je zato, u prisustvu deputata prilično opasno govoriti loše o Ahmatovu.

Međutim, Konstantin Dolgov, „narodni frontovac“ Novorusije, s prezirom je ignorisao ovu opasnost i deputatu saopštio da će narod uskoro obesiti njegovog druga Ahmetova a njega, deputata Levčenka, rastrgnuti na komade.

Kada su shvatili kakva je zla sudbina zadesila mladog deputata, politikolog Sergej Markov i voditelj Solovjov se sažališe i unisono počeše da ga nagovaraju da pređe na stranu dobra. „Stanite na stranu naroda!“ – uzvikivao je Solovjov. I dok se Levčenko kolebao (očigledno da mu je drugovanje s Ahmatovim bilo vrlo dragoceno), u razgovor se naglo umešao zlopamtivi „narodni frontovac“ Dolgov i pakosno mu poručio da ga narod sigurno neće prihvatiti, tako da mu kazna ne gine.

Tada se izjasnio i drugi kooptirani predsednik Narodnog fronta Novorusije Vladimir Rogov, ali je njegov pristup optuženom bio mnogo humaniji. On je deputatu Levčenku, koji se jadan naprasno našao na ivici mučeničke smrti, predložio da ode u manastir.

Izgleda da je deputatu Levčenku ovo pomoglo da se malo oporavi od šoka izazvanog iznenadnom pretnjom smrću, te su on i dvojica „narodnih frontovaca“ tada uspešno izveli čuveni dijalog Panikovskog i Šure Balaganova iz „Zlatnog teleta“ Iljfa i Petrova. Da, dragi čitaoci, baš onaj gde junaci ovog romana međusobno razmenjuju iste replike „A ko si pa ti?!“ Ovde se mora istaći da je status deputata Vrhovne rade Ukrajine, Nikolaja Levčenka, više-manje jasan. A ko su zapravo ta dvojica koji se predstavljaju kao Dolgov i Rogov do samog kraja je ostalo nejasno. I bez obzira na njihovo neprekidno prisustvo na svim federalnim kanalima, mi i dalje ne znamo šta je taj Narodni front, koje su njegove funkcije, čija punomoćja poseduje ta društvena struktura i koga ona zapravo predstavlja.

I uprkos krajnjoj neopredeljenosti svog statusa, a možda baš zahvaljujući tome, Dolgovu je pošlo za rukom da sveruskom auditorijumu uputi rekordni broj senzacionalnih saopštenja. Recimo, glavni zadatak Kolomojskog (setimo se da je to onaj što je nedavno na zločinačkoj rejting listi medija pretekao Jaroša) jeste da digne u vazduh ukrajinski gasovod i tako Evropu liši ruskog gasa. Naravno, time bi se tržište definitivno raščistilo i istovremeno stvorilo mesto za uvoz američkog gasa. Ili na primer, onog trenutka kada Novorusija zakuca na granicu Poljske, a Kijev, naravno, uđe u sastav Novorusije, mir i sveopšti procvat zapljusnuće Evropu. Ove vizionarske replike su me podsetile na izjave još jednog istaknutog lidera Novorusije, kozaka s nadimkom Babaj. On je Obamu plašio time da ako do trenutka kada kozaci uđu u Kijev, Obama ne odvede sve svoje crnce iz Ukrajine, da će ga on i njegovi kozaci stići, i da će se tamo, u mestu prijave boravka, razračunati s njim.

Za kraj diskusije, Solovjov je dao reč Karenu Šahnazarovu koji je nastupio u već uobičajenoj ulozi gurua ili, ako vam je više po volji, primabalerine solovjovljevog spektakla.

Šahnazarov je objasnio da je to što se danas događa u Ukrajini najteži poraz Rusije od 1991., da je sve to smislila i sprovela Amerika, pri čemu je maestro prosto ushićen veštinom kojom su to oni izveli. Nas guraju sve dublje u Aziju, požalio se Šahnazarov, i tužno konstatovao da se to događa već 300 godina, da Evropljani još od davnih vremena Petra Velikog koji nam je probio prozor u Evropu, uporno pokušavaju da taj prozor ekserima zakuju. No bez obzira na sve, poznati režiser je ipak pun razumevanja, jer kada bi se ogromna Rusija našla u Evropi, ona bi neizbežno postala najdominantnija evropska država što, po mišljenju Šahnazarova, i plaši sirote Evropljane.

Istina, ja sam pomislio da Evropljani zakivaju prozor sa svoje strane ne zbog ogromnih dimenzija Rusije, već zbog baš te imperijalističke logike koju je demonstrirao maestro. On misli da u bilo kom savezu neko uvek mora da bude glavni, a da se neki drugi tom glavnom moraju potčinjavati, dok se osnovna i najprivlačnija ideja ujedinjene Evrope sastoji baš u tome da su bez obzira na veličinu, brojnost i ekonomsku moć, sve zemlje i narodi jednaki.

A sada, koristeći izloženi materijal, pokušajmo da odgovorimo na pitanje zašto Solovjov, njegov cehovski kolega Kiseljov i ostali voditelji i novinari „preteruju“, zašto pripremaju zemlju za rat i zašto u suštini stvaraju solidnu bazu nezadovoljstva prema svom gazdi, političkom patronu i glavnom poslodavcu.

Koristeći kriterijum stepena ratobornosti, podelimo sve pomenute eksperte u tri grupe.

U prvu grupu spadaju „golubovi“, to jest oni koji izbegavaju da Ukrajince nazivaju fašistima (ili barem ne čine to u svakoj svojoj rečenici) i koji čvrsto brane poziciju mirnog rešavanja konflikta. U našem slučaju su to Primakov, deputat Levčenko i donekle Šahnazarov.

Drugu grupu čine „jastrebovi“. Njoj pripadaju dvojica kooptiranih predsednika Narodnog fronta Novorusije, Rogov i Dolgov i njih obojicu karakteriše visok stepen agresivnosti prema Ukrajini. Osim toga, oni se iz petnih žila trude da Rusiju uvuku u pravi rat, u totalni rat sa Ukrajinom.

Treću grupu ćemo nazvati „okoreli putinovci“. U nju je uključena većina ruskih političkih eksperata, od Nikonova do Markova, koji neprestano izgovaraju mantre o ukrajinskom fašizmu i ograničavaju se samo na pozivima za dobrovoljačku pomoć Novorusiji.

Sama činjenica da se ovi ljudi nalaze u studiju ruske televizije može da znači samo jedno: svi oni, kako Rusi tako i stranci, pripadaju takozvanoj putinskoj većini. Koji to faktor predodređuje njihove različite pozicije u odnosu na rat?

Osnovna promenljiva koja određuje u koju od navedenih grupa će ovi ljudi biti svrstani jeste veličina njihovog političkog, finansijskog ili društvenog kapitala. Nešto kao težinske kategorije u boksu. U grupu „golubova“ ulaze „politički teškaš“ Primakov, zatim „društveno-kulturni teškaš“ Šahnazarov i na kraju Levčenko, kome težinska kategorija deputatskog statusa zavisi od konkretne blizine Ahmetova.

Dvojica novoruskih „jastrebova“, jezikom savremene fizike rečeno, imaju nultu masu mirovanja, to jest njihova se politička težina da osetiti tek u trenutku kad u nekom od studija ruske televizije izgovore nekakvu strašnu rečenicu na račun Kijeva. Van ruskih studija, oni praktično ne postoje. Van zidova televizije, njihova politička masa je jednaka nuli.

A težina većine ruskih eksperata i kremaljskih politikologa kao što su Nikonov i Markov, može se izraziti kao stoprocentna derivacija funkcije podčinjenosti Kremlju, to jest ona bezuslovno postoji, no ona predstavlja veličinu koja je načelno promenljiva.

Krajem prošlog veka, francuska sociološkinja Žizel Sapiro je vršeći analizu francuske literarne sredine iz vremena hitlerovske okupacije, uočila i objavila jednu zanimljivu zakonomernost: pisci koji su imali profesionalnu težinu, to jest bili uvažavani ne od publike, već od svojih kolega, sabraće po peru, bili su više skloni pokretu otpora. I obratno, pisci koji su težili komercijalnom uspehu i bavili se pisanjem beletrisitke, bili su više skloni saradnji sa nacistima. I što je još zanimljivije, pokazalo se da su navedeni odnosi direktno proporcionalni.

Pjer Burdje, naučni rukovodilac Žizel Sapiro, nazvao je ovu zavisnost – zakon Ždanova. Odabrao je ime Staljinovog dželata literature i filozofije, ime čoveka koji je odlično znao kako se lako savijaju oni osrednji i kako je ponekad nemoguće slomiti prave majstore.

Među političarima Rusije skoro da više i nema „teškaša“ a ono malo „poluteškaša“ što je još ostalo, budući da se teško s njima može manipulisati, neuporedivo ređe pozivaju na televiziju. Isti slučaj je i sa ljudima koji u svojoj sredini imaju društvenu i profesionalnu težinu, i na račun čega oni poseduju relativno visok stepen autonomnosti. Na primer, teško je čak i zamisliti da Sergej Jurski ili Ljudmila Ulickaja budu gosti u studiju Solovjova. Solovjov će se u njihovom društvu osećati krajnje nelagodno i zato ih on po svoj prilici nikada neće ni pozvati.

A političare, ili eksperte, koji imaju neznatan politički i društveni ugled, redovno pozivaju u program i oni kao po pravilu, u želji da na sebe skrenu pažnju javnosti i političke elite, taj svoj nedostatak kompenzuju ekstravagantnim izjavama i hipertrofiranom agresivnošću. Zastrašujuće palacanje jezikom i što pogrdnije psovke upućene Ukrajini, danas je najpogodniji način za realizaciju ovih ciljeva.

Tako princip političke komplementarnosti spojen sa zakonom Ždanova pretvara našu televiziju u mašinu za proizvodnju rata, a televizijske nameštenike primorava na „preterivanje“, katkad čak i na štetu svog glavnog poslodavca.

Logika „preterivanja“, odnosno unutarnja logika degradacije, stvorila je od ruskih medija najopasniju instituciju u zemlji. Očigledan primer smrtne opasnosti pokazao nam je NTV kanal u svojoj emisiji Vanredno stanje od 29. juna. Bivši osuđenik, gledajući pravo u kameru, s tipično gangsterskom intonacijom hladnokrvno obećava novinarki Olgi Romanovoj da će je „pocepati“. Pitam se da li je ovo dno, ili ruska televizija može da potone i dublje od ovoga?

Ежедневный Журнал, 01.07.2014.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 09.07.2014.

UKRAJINA