Titov default

Tito i Jovanka

Tito i Jovanka

Svako bavljenje historijskom ulogom Josipa Broza Tita ne može zaobići antifašistički ustanak 1941. i otpor staljinizmu koji je započeo 1948. Ipak, Četrdesetiprva i Četrdesetiosma ne daju odgovor na pitanje po čemu je Broz bio doista velik. Odluka o antifašističkom ustanku je bila hrabra, ali je bila i posljedica jedne strašne historijske situacije koja je nametala radikalne odluke. Valjalo je stati na stranu čovječanstva i civilizacije ili se predati nacističkom zločinu i ludilu. Utoliko 1941. izbora i nije bilo. Izbor nije postojao ni 1948. Zaboravlja se da je sukob inicirao Staljin. Titu nije preostalo ništa drugo nego da svoju državu, partiju i vlast očuva svim sredstvima i pod svaku cijenu, a nije bila riječ samo o vlasti nego, kao i 1941., o fizičkom opstanku. Utoliko su mitske 1941. i 1948. i manje zanimljive. Ovdje nas zanimaju Brozove odluke donijete u situacijama u kojima je postojala alternativa i koje su ujedno predstavljale radikalan politički i ideološki zaokret.

Prvi veliki zaokret zbio se početkom pedesetih godina uvođenjem samoupravljanja, uspostavom savezničkih odnosa sa Zapadom, liberalizacijom društvenog i kulturnog života i afirmacijom načela zakonitosti u pravnom poretku. Čovjek čija propaganda je Ameriku i Englesku optuživala za fašizam (!) i koji je 1946. nad Slovenijom obarao američke avione, a na austrijskoj i grčkoj granici gomilao trupe, 1953. je u Ulici Downing i Palači Buckingham primljen kao saveznik Slobodnog svijeta. Režim koji je 1945. uspostavljen kao surova partijska diktatura, pedesetih godina je smogao hrabrosti i mašte da raspravlja o preobrazbi partije iz svemoćnog vladajućeg aparata u moralni i intelektualni autoritet. Odustao je od megalomanske mitologije petogodišnjih planova i ozakonio samostalnost privrednih subjekata, a velikom piscu, s kojim je svojevremeno bio u sukobu, dozvolio je da demontira estetiku socijalističkog realizma.[1]

I nesvrstanost je bila svojevrsna intelektualna avantura. Proizišla je iz sposobnosti da se vlastita (mala) zemlja sagleda u globalnom kontekstu. Pluralnost nesvrstanosti, odnosno ideološka šarolikost nesvrstanih zemalja, bila je začudan iskorak iz komunističke dogme i pogled u neke nove vidike. Nesvrstanost je u ime svjetskog mira – kao najveće čovječanske vrednote – okupila države fascinantno raznolikih vrijednosnih sustava, od demokratske Indije, preko antikomunističke Indonezije i socijalističke Jugoslavije, do despotske Etiopije. Broz, koji je svoju političku karijeru započeo 1928. pred zagrebačkim sudom gdje je klicao svjetskoj revoluciji, a svoju vanjskopolitičku karijeru 1945. kao sovjetski satelit, spreman da maršira na Trst, Solun i Celovec, krajem pedesetih godina bio je priznati i iskreni borac za vrednote Ujedinjenih naroda, miroljubivu koegzistenciju različitih ideologija, protivnik nasilja u međunarodnim odnosima i pristaša nepovredivosti granica.

Drugi veliki zaokret zbio se sredinom šezdesetih godina kada je Privrednom reformom napušten državno-planski model, a Brionskim plenumom i centralizam. Ekstenzivna planska privreda i centralizam pogodovali su Titovoj vlasti. Tito je doktrinarno bio sklon sovjetskom privrednom modelu mada je u samoupravljanju njegov režim našao novi legitimitet. Nije bio protivnik centralizma, ni sa stanovišta doktrine, ni sa stanovišta praktične politike. U centralizmu je nakon rata vidio institucionalnu zapreku separatizmu i nacionalizmu, a sâm se nalazio na vrhu centralističke piramide. Međutim, konstelacija snaga bila je takva da je s vremenom centralizam počeo da pogoduje srpskom nacionalizmu pa time via facti i drugim nacionalizmima. U saveznoj administraciji, vojsci, policiji i partijskom aparatu stvorila se moćna koterija koja je potencijalno mogla ugroziti i Titovu moć, ali i državu čiji legitimitet je počivao na ravnopravnosti republika i nacija i na dokidanju hegemonizma.

Tito je do 1966. sasvim komotno i sigurno vladao s osloncem na Rankovićeve pretorijance i nesrazmjernu zastupljenost etničkih Srba u vojsci, policiji i saveznoj administraciji, odnosno u partijskom i policijskom aparatu Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Planska privreda, s još uvijek strogo kontroliranim samoupravljanjem, bila je ekonomski i financijski oslonac Titove političke moći. Ipak, Tito je bio sposoban da shvati da su etatizam i centralizam, ekonomski i politički potrošeni i neodrživi, nadasve štetni. Kada je iniciraofederiranje federacije – izraz je Bakarićev, ali je odluka bila Titova – oslabio je i sopstvenu vlast. Idejom kolektivnog rukovođenja odustao je odprincipa vođe koji je imanentan komunističkim režimima i zamijenio ga depersonaliziranom ustavnom institucijom. Samo državnik je sposoban odreći se vlastite moći ili vlastite ideologije zarad nečega u čemu vidi opći interes.

Ti su zaokreti, preokreti i iskoraci blagotvorno utjecali na jugoslavensko društvo i svakodnevni život građana. Zemlju su reintegrirali u zapadnu kulturu, pridonijeli osjećaju slobode, oživjeli privredu i s Jugoslavije skinuli hipoteku srpske žandarske tvorevine.[2] Brionski plenum i, kasnije, Ustav iz 1974. otvorili su nesrpskim etničkim grupama priliku da Jugoslaviju počnu doživljavati kao svoju državu. Stvorene su pretpostavke da se – umjesto emotivnog, etničkog patriotizma južnoslavenskog bratstva i jedinstva – konstituira ustavni patriotizam jugoslavenskog zajedništva utemeljen na racionalnom interesu. Civilizirana država je tvorevina razuma, nipošto emotivni fetiš. Nacionalne manjine, koje su neposredno nakon Drugog svjetskog rata bile izložene brutalnostima i progonima, početkom sedamdesetih godina stekle su status narodnosti što je bio nespretan izraz, ali iza njega je stajala vizija Jugoslavije u kojoj se nijedna grupa neće osjećati kao manjina.[3]

Bili su to epohalni emancipacijski pothvati. Titova sposobnost da iskorači iz zadanih doktrinarnih i dnevnopolitičkih okvira stvorila je specifičnu kulturu napretka. Jugoslavija je od pedesetih do sedamdesetih godina bivala sve slobodnije i sve bogatije društvo, riječju: jugoslavenski građani živjeli su sve bolje.[4] Navikli su na promjene koje su donosile boljitak. Zato je stagnacija osamdesetih godina bila teška i razočaravajuća. Stvorila je vakuum koga je svaki opsjenar, pa čak i Slobodan Milošević, mogao iskoristiti. Vizija liberalno-demokratske Jugoslavije Ante Markovića je u svojoj hrabrosti i svojim potencijalima, nadasve u svojoj metodi imala nešto titoističko, ali bila je zakašnjela, preslaba da se suprotstavi i krizi i opsjeni.

Titova sposobnost za promjenu zadivljujuća je i utoliko što nije bio intelektualac sklon sumnji i što je pripadao ideologiji koja nije trpjela preispitivanje. Nije bio refleksivan. Bio je boljševik. Henry Kissinger navodno je rekao da čovjeka s onako ledenim očima ne bi htio za neprijatelja. Jugoslavija je nesumnjivo bila njegov talac, ali on je svoju moć upotrebljavao pažljivo.[5] Dinamično je tragao za optimalnim, obostrano korisnim društvenim ugovorom između vlasti i građana. Od jednog nedemokratskog režima više se nije ni moglo očekivati, a možda u historiji nije ni postojao nedemokratski režim koji je građanima pružio toliko sigurnosti i udobnosti.

Psihološki i psihoanalitički je zanimljivo je li iza tih preokreta stajala i neka intimna evolucija, neko bolno, ili manje bolno preispitivanje vlastitih postupaka i uvjerenja koje je Broz prikrivao svojom vedrom i šarmantnom pozom. Je li to bio proces ili trenutak? Prvo putovanje u London? Prvo putovanje u Indiju? Đilas, koji je imao i književnu intuiciju i intelektualnu radoznalost i priliku da ga promatra izbliza, u svojem Druženju s Titom neizravno priznaje da je Broz zapravo bio psihološki nedokučiv. Ispod koprene njegove poslovične srdačnosti krio se neprobojni zid. Srdačnost i šarm često su trikovi kojima se gradi distanca. Nemoguće je i pretpostaviti kakve intimne drame je proživljavao i je li ih uopće proživljavao. Druženje s Titom započinje s konstatacijom o političkom i vladarskom talentu kao jedinom, ali velikom Titovom talentu. Ne otvaram polemiku s tom, možda najboljom od svih Titovih biografija, ali upitno je da li se jedna komplikovana i slojevita ličnost može svesti na puki vladarski instinkt. Ili je bio samo hohštapler, kako kaže popularna i jeftina bulevarska dosjetka. No, i hohštapleri su – pogotovo hohštapleri – komplikovane, slojevite, nadasve zanimljive ličnosti. Koliko su Titove prekretničke odluke bile plod makijavelističke pragme, a koliko je na njih utjecalo kreativno promišljanje budućnosti? Možda ne bi bile prekretničke da su bile samo makijavelističke?

Kako bilo, Tito iz 1946. i Tito iz 1966. nije bio ista osoba. Riječ je sasvim različitim političko-psihološkim profilima. Čak i ako Tita promatramo samo kao pojedinca, kao psihološku jedinku, njegova evolucija od 1946. do 1966. je moralno i intelektualno spektakularna. Takva sposobnost za promjenu osobina je iznimnih ličnosti i vrlo je rijetka među političarima.

Valja razmotriti primjedbu da u donošenju svojih prevratničkih odluka Tito nije imao izbora i da su te odluke bile iznuđene, dakle da nisu proizišle iz neke naročite sposobnosti. Nećemo se zadovoljiti konstatacijom da je svaka politička odluka na stanovit način iznuđena, a kada ustvrdimo da svaka politička odluka ima alternativu treba podsjetiti da alternative ovise o naravi doktrine i režima. Je li postojala alternativa Križnom putu, Golom otoku, represiji, hapšenjima, političkim neslobodama i zastrašujućem kiču Štafete? Uvijek postoji alternativa gluposti i zlu, ali kada je jednom uspostavljen režim koji u represiji i kiču nije vidio nikakav problem, alternative užasima svode se na puku spekulaciju. (To ne umanjuje moralnu vrijednost i moralnu nuždu osude gluposti i zla). Drugim riječima, alternativa Križnom putu, Golom otoku i zatvaranju Milovana Đilasa, Mihajla Mihajlova, Vlade Gotovca i Lazara Stojanovića postojala je samo onoliko koliko je uopće postojala alternativa Titovom režimu. No, ovdje se ne bavimo Titovim odlukama koje su bile u skladu s defaultom režima nego onima koje su značile nesumnjivu reviziju tog defaulta. Jesu li dakle Titove revizionističke odluke bile iznuđene?

Točno je da se oslonac na Zapad početkom pedesetih godina logično nametao sâm po sebi i da je situacija u zemlji bila toliko teška da je režim morao posegnuti za nekim legitimacijskim osloncem poput samoupravljanja i ublažavanja represije. Tipični krvoločni diktator bi reagirao drugačije. Poveo bi zemlju u samoubilačku izolaciju i intenzivirao teror što su i učinili Enver Hoxha, Nicolae Ceauşescu, Kim Il Sung, pa i Slobodan Milošević. Tito je u donošenju odluka imao na umu i interese i potrebe građana koji su početkom pedesetih godina živjeli u siromaštvu i strahu. Nije htio vladati siromašnim i uplašenim mnoštvom.[6] U konačnici je nebitno je li se pritom rukovodio vladarskom taštinom ili osjećajem odgovornosti. U svakom slučaju važan izvor i oslonac njegove moći bila je podrška građana. Jasno da je Titova briga za njihove interese imala jasne i uske granice. Zaboga, čovjek je bio komunist a ne liberalni demokrat! Ipak, interes građana nije nemilosrdno ignorirao poput drugih komunista ili autokrata. Imao je sluha za legitimitet. Kao komunist, Tito je učinio najviše što je mogao u okviru svojih doktrinarnih i pragmatskih determinanti, ako ne i više od toga. Tvrditi, u tom kontekstu, da je liberalna demokracija superiorna nad komunizmom jalovo je, ne samo zato što je notorno, nego i zato što otežava spoznaju Titovog vremena, historijskih okolnosti i historijskih zadanosti.

Moralno je neupitno da je svako nasilje nedopustivo, kao i svako zadiranje države u ljudsku sudbinu koje se ne temelji na civiliziranom zakonu i vladavini prava. Ta neupitnost nije prepreka da se neke Titove sposobnosti i neki učinci njegove politike pozitivno revaloriziraju. Bilo bi intelektualno isuviše komotno, pa i politikantski, preko njegove ličnosti i historijske uloge lapidarno preći spužvom i reći da je bio komunistički diktator. To znamo. Izazov se krije u pitanju hoće li Tito ući u historiju kao komunistički diktator ili zbog onih njegovih odluka i postupaka koje su predstavljale otklon od komunističke diktature?

Centralizam i planska privreda bili su sredinom šezdesetih godina potpuno potrošeni modeli. To je bilo bjelodano već 1962. na čuvenoj sjednici Izvršnog komiteta. Ako Tita promatramo isključivo kao neprikosnovenog samodršca, lako ćemo zaključiti da mu iskoraci u decentralizaciju i tržišnu privredu uopće nisu bili potrebni. Historija je puna diktatora i političara koji su do kraja, do ubojstva i samoubojstva, ustrajavali na potrošenim i neodrživim političkim i ekonomskim modelima. Tito je prihvaćao izazove. Da je bio neodgovoran i beskrupulozan s lakoćom je mogao nastaviti vladati s osloncem na Rankovića i njegovu policijsko-partijsku koteriju, a u Dobrici Ćosiću imao bi odanu, najodaniju dvorsku ludu.

Alternative su dakle postojale ali Tito se odlučio za napredak i razvoj.[7] Svakim svojim iskorakom umanjio je opseg i doseg svoje moći i svaki njegov iskorak je jugoslavenskim građanima donio boljitak. Zapravo je Titov komunistički režim u Jugoslaviji stvorio građansko društvo, preciznije: stvorio je građane. Ono malo kućevlasnika u Zagrebu koji su konverzirali na njemačkom i ono malo beogradskih veletrgovaca koji su konverzirali na francuskom, bili su isuviše tanak, isuviše provincijalan sloj da bi ih se moglo nazvati građanskom klasom. Temelji građanskog društva u Jugoslaviji udareni su tek šezdesetih godina kada je dovršena urbanizacija i industrijalizacija i kada je počela masovna kupovina sapuna, kalodonta, strojeva za rublje, televizora i automobila, kada su počela putovanja u inozemstvo i kada je, zahvaljujući široko dostupnom obrazovanju, znatan broj ljudi počeo da razmišlja. Jugoslavija više nije bila zemlja Križnog puta i Golog otoka na čijem čelu je bio beskompromisni boljševički avanturist nego relevantna alternativa blokovskoj podjeli i ideologiji blokova, kako sovjetskom totalitarizmu tako i zapadnoj potrošačkoj civilizaciji.

Neke iskorake Tito je kasnije ublažio ili omalovažio. Udaljio se od Zapada, ali je pazio da se ne pomiri s Istokom na način koji bi bio nepovratan i fatalan. Sedamdesetih godina poništio je dostignućajugoslavenskog proljeća koje je započelo 1965. i 1966. Možda i nije imao drugog izbora? Možda je to bila cijena kojom je spriječio sovjetsku invaziju i krvoproliće? To više nisu bile pedesete godine i Zapad zbog Jugoslavije ne bi riskirao svjetski rat nego bi se radije, ako bude stani-pani, na štetu Jugoslavije dogovorio s Moskvom. Tito je zaključio je da je bolje da se s Moskvom dogovara sâm. Valter je poznavao Ruse i plašio se Rusa, nezavisno od svoje nesumnjive emotivne vezanosti za iluzije Velikog Oktobra. Rusija je za njega bila ogroman psihološki teret i izvor ambivalentnih patnji, s jedne strane, i velikog straha, s druge strane. Uravnoteženom i suptilnom politikom ustupaka i otpora Sovjete je držao na distanci, ali je uprkos tome ta supersila samim svojim postojanjem određivala gornju granicu preko koje se u demokratizaciji Jugoslavije nije smjelo ići. Radikalna demokratizacija Jugoslavije bi sve do 1985. značila opasan i neizvjestan poremećaj evropske ravnoteže snaga. Na to se danas zaboravlja, kao što se zaboravlja u kojoj mjeri je Hladni rat određivao i planetarni politički pejzaž i političku – ne samo političku – svakodnevicu.

Unutrašnja politika svih tvorevina na jugoslavenskom prostoru, od 1878., kada su uspostavljene prve države, do danas bila je, na ovaj ili onaj način, determinirana vanjskopolitičkim pritiskom. Sve su ovdašnje državne tvorevine, pa i ona najjača – Titova Jugoslavija – bile isuviše slabe da bi bile nezavisne. Tito je toga bio svjestan, slabost je realno sagledavao i njome se nosio odgovorno i promišljeno. Ekvilibrirao je između Washingtona i Moskve ne bi li iz njihovih pritisaka izvukao najveću korist ili najmanju štetu, ne samo za svoju vlast nego i za građane. Crvena armija, koja je često bila na bivaku ispred jugoslavenskih granica, nikada ih nije prešla. Umjesto nje stizali su filmovi, gramofonske ploče i knjige sa Zapada. I danas od vanjskopolitičke slabosti jugoslavenskih država-nasljednica njihovi građani imaju koristi. Ta je slabost ponajbolje jamstvo da će se lokalne vladajuće elite ponašati kako-tako podnošljivo.

Titovi iskoraci i njegova sposobnost da razmišlja otvorenim umom i njegova elastična percepcija stvarnosti, usporedivi su s Tajnim referatom Hruščova na Dvadesetom kongresu KPSS-a, De Gaulleovim odustankom od Alžira, Istočnom politikom Willyja Brandta ili Nixonovom normalizacijom odnosa s NR Kinom.

Svi političari u državama-nasljednicama Jugoslavije pokazali su se nemaštoviti i nesposobni za državničke pothvate takve magnitude. Insistiranjem na potrošenom i neodrživom, građane svojih država dovodili su i doveli u užasne situacije, upravo onakve koje nameću hitan i radikalan odustanak od vladajuće doktrine, mitologije i metode. Vrhunac njihove političke vještine svodi se na samodopadnu prepredenost jer su nesposobni da shvate kako je prepredenost samo naličje naivnosti.

Onoliko koliko su države-nasljednice taoci nacionalizma toliko su i taoci političkog amaterizma. Zato Hrvatska i Srbija još uvijek čekaju spas iz moralnog i mentalnog zatočeništva u koje ih je dovela nacionalistička i državotvorna mitologija. Zato je Bosna i Hercegovina talac i Srbije i Hrvatske. Treba li čekati neku karizmatičnu, vizionarsku gromadu koja će hrabro iskoračiti iz te ustajale vode? Nipošto. Dovoljni su savjesni, pošteni i odgovorni birokrati odani zakonu i zdravom razumu. Primjerice, ljudi koji će, za početak, u dvojbi između Evrope i Kosova izabrati ono što je bliže, trajnije i važnije za Srbiju. Izabrat će Kosovo. Tako što će ga svečano priznati kao nezavisnu državu u granicama nekadašnje pokrajine. Sposobnost za poimanje stvarnosti je prioritet spram koga je Evropska Unija doista puka efemerida.

Peščanik.net, 30.08.2011.

TEMA – JUGOSLAVIJA

———–    

  1. Zakon o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva iz 1950. kojim je nominalno uvedeno samoupravljanje bio je tek početak demontaže administrativnog upravljanja privredom. Realno računovodstvo i stvarnu samostalnost privredni subjekti dobit će tek Privrednom reformom iz 1965. Ustav iz 1974. i Zakon o udruženom radu iz 1976. bili su u tom smislu korak unatrag.
  2. Ta je fraza pretjerana možda i za Kraljevinu, kamoli za Republiku, ali percepcija je u politici važnija od stvarnosti. Značajan broj ljudi je Jugoslaviju doista doživljavao kao “srpsku žandarsku tvorevinu”.
  3. O tome opširno Dejan Jović u mnogim svojim radovima.
  4. Je li se napredak temeljio na zaduživanju ili je imao realnu ekonomsku osnovu? Na to pitanje odgovor može dati samo još uvijek nenapisana, sintetična historija jugoslavenske ekonomije.
  5. Latinka Perović se prisjeća: “Činjenica je da je on okupljao ljude od integriteta, činjenica je da je moglo da mu se kaže, mislim da je to nesumnjivo bio snažan autoritet i lična vlast, međutim, kad pomislim na to kolikom je on moći raspolagao, mislim da sam to i napisala u Zatvaranjukruga, on je tom moći relativno pažljivo ekonomisao”. (Olivera Milosavljević, Činjenice i tumačenja,Dva razgovora sa Latinkom Perović, Biblioteka Svedočanstva Br. 37, izdanje Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2010, str. 71).
  6. U svoje vrijeme Slobodan Milošević će reći da “strah kuću čuva”. (35. sjednica VSO od 13. aprila 1995., str. 26).
  7. Srpski nacionalisti uvjereni su da je decentralizacija iz druge polovine šezdesetih godina označila početak kraja Jugoslavije. Ta laž, ta zabluda i ta nesposobnost da se pojmi suština Jugoslavije zaslužuju poseban osvrt.