Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Žbiri iz mraka vladaju Srbijom! To bi mogao da bude radni naslov manifesta o praćenju i prisluškivanju, uobičajenom špijunskom trendu i kafanskoj temi u svakoj raspaloj državi.

Šta je to toliko uzbudljivo u saznanju ili neznanju da neko tajno sluša i beleži naše razgovore? Oni su inače, po svojoj formi i biti nevažni, nezavisno od nivoa na kome se vode. Što višu poziciju zauzima lice pod merama, utoliko je sadržaj njegovog opštenja izvan javne sfere besmisleniji.

Mnogi je mučenik, želeći da izađe iz svoje pogubne čamotinje i učini sebe važnijim nego što će ikada biti, proneo glas čaršijom da ga prisluškuju. Opasan je po državu jer ima oštar jezik, svakome on kaže šta misli. I tačno čuje pucketanje u slušalici kad izgovara opake reči, zna da je njegov dosije prepun slobodnih misli koje mogu da ga satru. I satiru ga naravno, ali on ne može protiv sebe, i ide do kraja, kao što je uvek išao.

Njegova gordost što je na izmaštanoj listi subverzivnih prerasta u opsesiju, pa mu pripovedanje o tome, kojim bez prekida muči i bližnje i daljnje, postaje jedino zanimanje.

Sve ovo naravno nije prolog za tezu da prisluškivanja nema. Ili da česti primeri zadiranja u privatnost, ili u opasne političke ili mafijaške zavere uvek imaju zakonsko pokriće. To je već naivna zabluda, kao što je zabluda da u tome postoji sistem. Na primedbu da tajne službe u Srbiji još nose pečat osnivača Čeke Feliksa Đeržinskog, to jest da u sebi čuvaju endemski staljinizam, jedan šef BIA-e (iz predgašićevske ere) je rekao autoru ovog teksta: Uh, to bi bio kompliment! Mi nismo staljinisti, mi smo nesposobni.

To duhovito priznanje o stanju stvari u nečemu što je nepoznato bilo je samo replika za ličnu upotrebu, ali je vreme arhiviranja davno isteklo. Čovek već godinama nije u toj močvari, ali je na vreme razumeo da nadzakonska pozicija takozvanih tajnih službi nije u istinskoj moći, nego u iluziji da ta moć postoji. Bez misterije sagrađene na zabludi o svemoći Službe ne bi postojala ni paralelna država, sa svojom političkom policijom.

Ovde je paralelna država realna a legitimna je fikcija, uz niz apsurdnih preplitanja stvarnosti i nadripolitičke opsene. Sve se teže snalazimo u takvoj sklepotini, čiji se rugobni i opasno dezorijentisani arhitekta lažno predstavlja kao ozbiljan pregalac, nameran da se i dalje bavi poslom rušenja svega što vredi.

Iznenada mu je palo na pamet da ga neko možda prisluškuje. Skoro četvrt veka razni doušnici, željni njegovih važnih tajni ne daju mu da živi kao sav normalan svet, i izvode ga iz takta u kome i nije bio.

Njemu su tek onomad otkrili tajne kako su otkrivane tajne o njemu. Svi oni koji su ga prisluškivali takođe su prisluškivani. Sve tajne o sebi uglavnom je znao.Sve što je saznao otkrio je Sarapi, svom omiljenom terapeutu, obliku života idealnom za saopštavanje bilo čega. Oni su već nekoliko godina Stanlio i Olio srpske tragike, nerazdvojni pajaci u roze varijeteu. Visoki tragikomičar je saopštio i podatke koji su nosili oznaku „državna tajna“, objasnivši kasnije da je po svom odobrenju otkrio i ono što se inače ne sme, ali on sme. I tako je čitavu aferu odmah učinio besmislenom.

Da li su tajne o tobožnjem predsedniku iz vremena kada to nije bio štetile njegovom ugledu i političkoj karijeri? Ma ne, naprotiv! On je rastao dok je sve propadalo, njegova je prisluškivana biografija homogena crna mrlja: praćenje jednog uspona, čudovišne neoradikalske infekcije u osvajanju Srbije. I ostvarivanje srpskog košmara, sedmogodišnjeg nacionalnog mamurluka i ravnodušnosti pred licem razaranja.

Služba koja je formirana da čuva državu bavi se pre svega sobom. Države postoje pa nestaju, smanjuju se i ostaju bez granica i raspadaju se. Ali službe opstaju nezavisno od nestajanja onog što čuvaju. U stanju su da prežive sve raspade, upravo zbog nemoći da rade ono zbog čega postoje.

To bi značilo da Bata Gašić prisluškuje i Vučića. Verovatno i sasvim logično. Nije za paralelu, ali Leka Ranković je navodno špijunirao Tita i Jovanku u spavaćoj sobi. Voleo je da čuje krike i šaputanja, ali i delikatne tajne koje se saopštavaju samo posle strastvene ljubavne epizode.

Ranković je pao, uz ostalo i zbog svoje suvišne radoznalosti, a Bata se i dalje drži. On zna da ne sme da čačka mečku, ali ko bi odoleo? Vučić ne spava i nema sa kim bilo šta da deli. Sve njegove tajne su javne, on ih sa radošću ili besom saopštava neprekidno. Ali, njegova posluga ga ipak vidi kao žrtvu, živi obelisk koji odoleva najezdi opasnih špijuna sa svih strana. No njihov posao je uzaludan: ništa gore ne može da se otkrije od onoga što vidimo pred sobom.

Vučiću je navodno ugrožena porodica, koja živi skromno. Sin Danilo je samo fizički radnik, zarađuje 500 evra mesečno. Andrej je samo službenik u kovnici novca. Uočeni su i pohapšeni ljudi koji mu prate decu i prete im.

Mit o asketizmu i ugroženosti idealna je platforma za amnestiju porodice od bilo čega što je bilo i što sledi. I najava represije za sve što bi moglo da ugrozi mafijašku državu, nervozne donove i dona svih donova.

Možda na taj način valja razumeti akutnu maniju gonjenja vladajuće gomile povodom prisluškivanja. To više nije samo stereotip o balkanskom špijunu, koji je na večnoj straži i u svemu i svakome vidi zlo i zaveru.

Ovde je na delu trijumfalno no nehotično otkrivanje tajne o nečemu što se inače ne može sakriti. Car je go, ružan, nesposoban i opasan po sebe i sve oko sebe.

Za to što vidimo pred sobom nije potrebno praćenje i prisluškivanje.

Ali urgentna služba za takve slučajeve morala bi da rešava najteži slučaj.

Peščanik.net, 06.08.2019.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)