Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

To što nam predsednik Srbije nije ispričao kako je jednog dana rešio njegov tata za rođendan da mu kupi brata pa tražio, znate već sve gde, ali rekoše mu nema, samo znači da nam još uvek nije ispričao, a ne i da neće. Jer svi već znamo koliko uživa kad o sebi ispreda urbane legende. Šeta on tako gradom, naiđe na dva narkomana, prebije ih, uđe u kafanu, naruči sebi čaj od kamilice (kamilica vam je, deco, dete od kamile) jer nisu imali Kolu zero koju jedino još pije, vidi sede dva čoveka, priđe treći i tutne im pare da uplate za stranku, bože moj, ništa strašno ko ni u Jovanjici, krene kući, usput pazari respiratore na polucrno, isto ništa strašno, pročita par hiljada strana o genocidu pred nespavanje pa porani da brani Srbiju.

Jedino sad, kad se na severu Kosova desila pucnjava sa smrtnim ishodima, kao da je nekako omlitavio. On, od urbanih legendi satkan, živa legenda direktnih obraćanja, onaj koji pred nama svakom suprotstavljenom političaru iza leđa hrabro podvikne sve šta mu misli, on koji je koliko prekjuče izgrdio belosvetske lidere u Ujedinjenim nacijama i koji se izrugao američkom ambasadoru tako što mu je, kao svog ličnog izaslanika na svečanosti, poturio američkim sankcijama izopštenog BIA direktora (ili se kaže bio direktor?) – sada ima samo to – da mlako kaže kako mogu sve da nas pobiju ali nećemo priznati Kosovo?!

Pa čekajte, mogu sve da nas pobiju i bez njega na mestu predsednika, čemu će nam onda on? Zašto smo morali da bez zvaničnih vesti čekamo 20 sati da bi saznali samo da mogu sve da nas pobiju i da on tu ništa ne može da učini?

Zato bi možda prava pitanja u anketama koje će biti sve učestalije trebalo da budu: koliko bolje živite od toga što predsednik Srbije može najduže da ne piški; jesu li vam deca srećna što ne idu na more jer predsednik Srbije mrzi da se na plaži okreće ko jaje na oko; šta ćete lakše da svarite, to da je on odbio šniclu sa kancelarkom ili da je vama dobar i parizer mada bi prasetina ipak bolje legla…?

Pitanja o Kosovu i EU su ionako izlišna jer smo se od obe destinacije toliko udaljili da nam više dođu ko mitološka bića nego kao politički pojmovi. Zašto bi se onda opozicija izjašnjavala o njima i po tome određivala kolone kad niti ima više šta da se ne da na Kosovu, niti idemo ka Evropskoj uniji. Posebno je jadno taj navodni put porediti sa Crnom Gorom, pa tamo se kriminalci bar toliko plaše suda da kopaju tunel ne bi li iz depoa ukrali dokaze koji ih terete, ovde to za kriminalce obavi sama država, ne moraju ni ruke da uprljaju.

Peščanik.net, 25.09.2023.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)