Foto: Peščanik

Foto: Peščanik

Specijalni rat koji su vlast i njoj podatni mediji objavili prošle nedelje, ove nedelje je eskalirao i preneo se sa domaćeg na fudbalski teren. Umesto protestima, vestima o neispravnoj česmovači i nestalom novinaru, specijalni rat se sada vodio – pantomimom. Ova diverzija pokazivanja dvoglavog orla (albanskog ne našeg) koju su izvela dva švajcarska fudbalera kosovskog porekla bila je toliko delotvorna da ne samo što sudija nije dosudio penal – nego ni nacija nije obratila pažnju na drugu utakmicu. Onu koja se vodila za pregovaračkim stolom u Briselu.

Srećom pa predsednik države, koji sve nas inače huška na rat, ima sasvim mirnodopske manire kad gostuje na tuđem terenu. On koji je fudbalsku reprezentaciju ispratio kao da ih ispraća u vojsku i zakleo ih da moraju pobediti Švajcarsku (i to ne zbog plasmana nego zbog dva pomenuta fudbalera), imao je mnogo blaži start kad je došao u situaciju da i sam zaigra protiv kosovskog predsednika. U prvom javljanju po završetku razgovora više je komentarisao lošu igru naših ranijih reprezentacija političara i loše namere opozicije (”kibiceri“) nego što je govorio o rezultatu svoje utakmice. Dobro, jeste pominjao (imaginarni i irelevantan za pregovore) najveći rast u region, ali o političkom dogovoru nismo saznali ništa. Osim da će nam se predsednik države obratiti – televizijskom emisijom. U kojoj, kako je izričito naglasio, neće biti postavljanja pitanja.

Šta bi u tom očito dramatično zamišljenom obraćanju kameri predsednik države mogao da poruči naciji? Naročito sad pošto joj je već poručio da nikada nije bila tužnija nego posle izgubljene utakmice sa Švajcarskom. Da je možda ipak bila tužnija kad je bila pljačkana, slana u ratove, ponižavana praznim radnjama i još ispraznijim milijardama za koje ni novine nisu mogle da se kupe? Ili da je tužnija kad je obespravljena pred pravim a ne fudbalskim sudijama? I da je tužnija što je predsednik države u svakom javnom obraćanju prigodno uvredi (u Lidlu češće mere temperaturu jabukama nego Srbi svojoj deci, na primer)?

Ne, naravno da predsednik države neće ništa od toga reći naciji. Jer, carska se ne poriče. Pre će biti da će joj reći da se ne opušta, štaviše – da se stavi u borbenu glupost jer specijalni rat još traje. Ne, ne taj specijalni rat koji se svakodnevno odvija na ulicama, to je rat kriminalnih bandi koji ne opterećuje ovu vlast. Ne ni taj specijalni rat za dominaciju nad Kosovom, to su ionako izgubile one vlasti od petog oktobra pa ni skupštinske fotelje ne mogu da se povrate a kamoli Kosovo.

Specijalni rat bukti na društvenim mrežama. Falange udaraju na predsednikovu porodicu: žandarmi su oslobođeni za prebijanje brata, a sin je optužen za prebivanje sa osuđenim kriminalcima iako je leteo ekonomskom klasom (?) i sam platio avionsku kartu (?). A takve važne stvari moraju biti predočene naciji.

Peščanik.net, 25.06.2018.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)