Foto: Predrag Trokicić u Beču
Foto: Predrag Trokicić u Beču

Veliki narativ Srbije u udžbeniku istorije Radoša Ljušića

Ovaj tekst napisan je pre četiri godine ali sam ga svojevrsnom autocenzurom zadržavao za sebe i nisam dozvoljavao da ugleda svetlost dana. S jedne strane obzir prema našoj hijerarhijski postavljenoj zajednici istoričara, s druge, “ušuškanost” u svojevrsnoj kulturi nezameranja (D. Kiš) učinili su da pomislim da je primerenije da ovaj tekst ne objavljujem. Ipak, za sve vreme trajanja ove prolongirane autocenzure nisam ostajao spokojan. Progonili su me demoni koje sam prepoznao baveći se analizom Ljušićevog udžbenika istorije za treći razred gimnazije opšteg i društveno-jezičkog smera (Beograd: Freska, 2013 u daljem tekstu: Udžbenik, 2013). Čvrsto uveren u neispravnost i neprimerenost sadržaja ovog udžbenika, a misleći u prvom redu na nepopravljivu štetu koju on iznova nanosi generacijama gimnazijalaca, mirne savesti predajem ovaj tekst na sud zainteresovanim savremenicima i publici.

Pomenuti udžbenik istorije autora Radoša Ljušića u upotrebi je od 2007. godine; prvobitno je bio izdanje Zavoda za udžbenike, zatim izdavačke kuće Freska. Iako se, kako je već uočeno, odlikuje etnocentričnim, jednostranim, neodmerenim, iracionalnim, a često i potpuno šovinističkim elaboracijama i opaskama na račun manjinskih i susednih naroda i pripadnika drugih veroispovesti ovaj udžbenik do sada nije bio podvrgnut sistematskoj kritici u okviru istorijske struke. Naime, kolege politikolozi su u zborniku koji je izdat 2015, već prepoznali i podvrgli analizi jezik etničkih uvreda i mitologizacije koji se nalazi u udžbeniku. Međutim, ni ovaj zbornik nije uzburkao duhove u našoj sredini, niti je mobilisao tzv. stručnu i naučnu javnost protiv ovog udžbenika. A trebalo je…

Već pomenuta kultura nezameranja svakako ima dosta udela u izostanku javne debate povodom udžbenika koji se već 10 godina nalazi u upotrebi u našim gimnazijama. U nastupajućim pasusima izložiću relevantne primere sadržaja ovog udžbenika koji će, nadam se pokrenuti diskusiju ili barem razmenu mišljenja među istoričarima. Analizirani su samo delovi udžbenika koji su posvećeni nacionalnoj istoriji. Pored razmatranja sadržaja koji su prisutni u udžbeniku smisleno je postaviti pitanje o kriterijumima selekcije činjenica, tj. razlozima izostavljanja sadržaja koji se nisu našli u njemu.

Srpski veliki narativ, koji prepoznajemo u apologetskoj i pseudoherojskoj intonaciji Ljušićevog udžbenika, podrazumeva najčešće takvu – selektivnu, nekritičku, pravolinijsku i zaslađenu priču o uzlaznom razvoju srpskih institucija, države i naroda. U sadržajima nastavnog programa i udžbenika istorije u Srbiji retko se nalaze ili gotovo da nema elemenata kritičkog odnosa prema razvoju nacionalnih institucija i nacionalnoj prošlosti uopšte. Ovo se naročito odnosi na oblasti iz istorije neuspele modernizacije društva, korupcije, diskriminacije žena i manjinskih grupa i kršenja humanitarnog prava od strane srpskih/jugoslovenskih vojnih formacija. Pomenute kategorije razvojnih problema i zločina često nisu ni pomenute, a kamoli detaljno analizirane u osnovnoškolskim i srednješkolskim udžbenicima. Ljušićev udžbenik u tom smislu nije izuzetak.

Pogledajmo najpre kako se u Ljušićevom udžbeniku, koji je sav sazdan na kontrapunktu „mi-oni“, portretiše srpska etnička strana. U delovima udžbenika koji se odnose na ratne događaje (1804-15, 1876-78) srpski narod se prikazuje ili u patetičnom herojskom kontekstu ili u prenaglašenom kontekstu žrtve turskog nasilja. Na stranicama udžbenika smenjuju se dramatične i potresne slike nasilja učinjenog prema srpskom civilnom stanovništvu pred ustanak 1804. i nakon propasti ustanka 1813-14; između ostalog, arhaičnim izrazima apostrofira se nasilje prema srpskim ženama: „Srpsko selo izgubilo je mir, a srpski seljak obraz usled nasilja vršenog nad devojkama i ženama“ (str. 162).

Autor u isto vreme prećutkuje pogrome protiv muslimanskog gradskog stanovništva počinjene od strane srpskih ustanika u 1807. godini. Sistematsko ubijanje gradskog muslimanskog stanovništva u Srbiji u martu 1807. za profesora Ljušića svakako nije ni sporna ni nepoznata istorijska činjenica. On, uostalom, tu epizodu uzgredno pominje u svojoj knjizi o Karađorđu: „Kolonu Turaka (dvesta pedeset ljudi) kod Pašine česme napali su srpski odredi, i sve ih pobili (6. mart). Potom su pobijeni svi odrasli Turci u Beogradu i Šapcu, osim onih koji su se pokrstili… Vest o pokolju izazvala je u Stambolu lavinu mržnje“ (Radoš Ljušić, Vožd Karađorđe I, Smederevska Palanka: Invest Eksport, 1993, str. 202).

Za vreme ovog pogroma samo su oni muslimani koji su pokršteni mogli preživeti pokolj, a preživele turske žene su srpski ratnici i njihove starešine, po pravu jačeg, uzimali za žene ili roblje. Ljušić je u svojoj knjizi Ljubavi srpskih vladara i političara pisao o čitavom haremu koji je ustanički vojvoda Milenko Stojković napravio od ovih nesrećnih žena. Na jednom mestu Ljušić ove seksualne robinje eufemistički naziva „milosnicama“: „Do Porte je doprla vest da se ruski konzul [Rodofinikin] ponaša u Beogradu kao despot… Dali su mu najlepšu kuću u Beogradu, Kučuk Alijinu, odredili mu stražu i pratnju, obezbedili milosnice od zaostalih Turkinja“ (Radoš Ljušić, Vožd Karađorđe I, Smederevska Palanka: Invest Eksport, 1993, str. 244-5). Status žrtve priznaje se, dakle, samo srpskim ženama koja su, kao nejač, podvrgavane nasilju, dok se muslimanske žene predstavljaju kao milosnice ili gotovo kao žene lakog morala, onako kako su bile portretisane i u televizijskoj seriji Vuk Karadžić.

U petoj epizodi serijala, dve pokrštene Turkinje, raspremljene u postelji, dodiruju Mikija Manojlovića, televizijskog Vuka Karadžića, koji nerado i tek na nagovor pristaje da se upusti sa njima u odnos. Nedolični dijalog scenariste Milovana Vitezovića ide ovim redom:

Vuk: Ajde idite sad.
Turkinje: Ne teraj nas gospodaru. A kuda bismo, svi su nam pobijeni. Mi smo pokrštene. Služićemo te. Pokazaćemo se gospodaru.
Vuk: Jesam li vas? Obe?
Turkinje: Hoćeš li sad?
Vuk: Kako vam drago. Nijesam vas tjerao; nijeste mi žene…

Dakle, i u popularnoj i u istoriografskoj percepciji ovog istorijskog događaja, u srpskoj sredini ne samo što nema empatije ni razumevanja za sudbinu ovih žena, već se one dodatno ponižavaju kao svojevoljne naložnice. Ustanička nasilja i zlodela kojih je bilo u velikom broju, u Ljušićevom udžbeniku se prećutkuju, a od turskih zločina se prave krajnje iracionalne, sugestivne ilustracije poput one vezano za događaje nakon propasti Hadži-Prodanove bune 1814. godine: „Beograd je kao i godinu ranije bio ljudska kasapnica, gnezdo užasa i strahota, jedinstveno mesto u svetu gde su mučenici nabijeni na kolje razgovarali sa svojim ukućanima“ (Ljušić, Udžbenik, str. 176).

U nastavnoj jedinici koja se bavi ratom 1876-78. nema niti pomena o proterivanju albanskog stanovništva iz Topličkog okruga i drugih prisajedinjenih oblasti. Ovaj događaj je kasnije imao ogroman demografski i politički značaj po prilike na Kosovu, gde su se ove izbeglice preselile. Etnički Albanci, naime, činili su pre rata apsolutnu većinu populacije na prostoru budućeg kuršumlijskog i prokupačkog sreza; oko 49.000 pripadnika ove zajednice, zajedno sa još oko 22.000 muslimana drugog etničkog porekla bili su proterani nakon konflikta ili su se povukli sa turskom vojskom za vreme vojnih operacija o čemu je pisao istoričar Miloš Jagodić. Pre Jagodićevog članka procenjivano je da je svega oko 30.000 etničkih Albanaca bilo proterano iz novooslobođenih krajeva.

Srpski istoričar Jovan Hadži-Vasiljević još je početkom prošlog veka podrobno opisao mehanizam prisile koji su srpske vlasti koristile kako bi bili proterani i delovi albanskog stanovništva koje se u prvi mah nije iselilo (J. H. Vasiljević, Arbanaska liga – Arnautska kongra i srpski narod u Turskom carstvu, 1878-1882, Beograd: Ratnik, 1909, str. 11-20).

Kod Vasiljevića nalazimo i rano sagledavanje negativnih posledica koje je ovo proterivanje imalo po sveukupne srpsko-albanske odnose i po status i položaj srpskog stanovništva na Kosovu i Metohiji. Priliv ogorčenih izbeglica-muhadžira iz Toplice na Kosovo, naime, znatno je pogoršao situaciju u kojoj je tamo živelo srpsko stanovništvo. U svom dopisu iz 1907, srpski konzul u Prištini, slavni pesnik Milan Rakić, citirao je navod jednog od svojih prethodnika Svetislava Simića iz 1898. U tom referatu “proterivanje Arnauta iz Srbije” navedeno je na trećem mestu među razlozima koji su onemogućavali uspostavljanje sporazuma sa kosovskim Albancima (Andrej Mitrović, Milan Rakić, Konzulska pisma, 1905-1911. Beograd: Prosveta, 1985, str. 95).

Nema sumnje da bi činjenice o proterivanju Albanaca iz Toplice i drugih novoprisajedinjenih krajeva 1878. trebalo uneti u udžbenike istorije kako bi kompleksna slika etnički motivisanog nasilja na Kosovu mogla da bude sagledana u širem kontekstu događaja. Unošenje ovog sadržaja donelo bi multiperspektivnost i jedan novi senzibilitet u razumevanju srpsko-albanskih odnosa koji su znatno složeniji od jednostranog koncepta viktimizacije srpske strane, kako to diktira već tradicionalni veliki narativ Srbije. Ljušićev udžbenik je, umesto takvog problematizovanja situacije, zaokupljen jedino teritorijalnim dobicima mlade srpske države. Tamne strane nacionalne istorije se zaobilaze tako da u udžbeniku nema, primera radi, ni pomena o istorijatu mukotrpne društvene emancipacije Jevreja u 19-ovekovnoj Srbiji, dovršene tek nakon Berlinskog Kongresa, koji je primorao vlasti u Srbiji da Jevrejima priznaju sva građanska prava.

Uz nacional-romantičarske sentimente, jednostranost i etnocentričnost u pristupu događajima iz nacionalne istorije Ljušićev udžbenik se i na krajnje nedelikatan način izražava o katoličkoj crkvi i o muslimanskom stanovništvu u Srbiji. Pretke današnjih Bošnjaka muslimanske veroispovesti Ljušić rutinski kvalifikuje kao „konvertite“ ili „poturčenjake“ (termin koji ima u sebi pogrdnu konotaciju). Na jednom mestu u udžbeniku stoji: „Memoaristi s početka 19. veka beleže da su ti muslimani, poturčenjaci, bili gori i nesnosniji raji od Osmanlija, pravih Turaka”. Na drugom mestu u udžbeniku se hvali stav Srpske pravoslavne crkve „koja je, u najboljoj nameri, braneći pravoslavlje… imala negativan odnos prema preverenom delu svog naroda“ (Udžbenik, str. 259).

Privid objektivnosti u iznošenju etničkih diskvalifikacija u ovom udžbeniku postiže se i korišćenjem navoda iz onovremene publicistike. Upečatljiv primer predstavlja opširni citat preuzet iz putopisa koji je sredinom 19. veka pisao ruski slavista Aleksandar F. Giljferdin. U ovom citatu izložen je pojednostavljeni narativ o preveravanjima i na jednom mestu sabran je značajan deo etno-kulturnih stereotipa i degradirajućih karakterizacija vezanih za pokatoličavanje Srba, a naročito za njihovu konverziju u islam. Giljferdin nalazi da su bosanski Sloveni „primali islam iz materijalnih pobuda”, a da su kasnije postali preterano revnosni u novoj veri: „Renegat postaje nehotice fanatikom svoje nove religije samo da bi pred samim sobom opravdao svoje otpadništvo“ (Udžbenik, str. 246).

Srpski nacionalni identitet je jedina identitetska legitimacija za koju se zalaže Ljušićev udžbenik. Ovaj udžbenik nije udžbenik istorije Srbije, već istorije etičkih Srba. Čak i u domenu razumevanja etničkog identiteta Ljušićeve koncepcije su u najmanju ruku zastarele i prevaziđene. Ljušić je pristalica primordijalnog koncepta srpske nacije uz više ili manje očiglednu osudu i nipodaštavanje onih koji su navodnom verskom konverzijom, ili naknadnim razvojem nacionalne svesti postali Šokci-Hrvati, Muslimani-Bošnjaci ili Crnogorci. Za ove poslednje Ljušić generalizuje: “Crnogorci su deo srpskog naroda – etničko poreklo im je srpsko”. Autor ide i nekoliko koraka dalje i za jedan format udžbenika istorije krajnje neprimereno se bavi karakterologijom ovog naroda: “Pravoslavlje, Rusija i Srbija, tri su bitna činioca u povesti Crne Gore. Crnogorci su se kleli u sva tri, ali nikada iskreno, već prema potrebama“ (Udžbenik, str. 227).

Međuetnički odnosi se u ovom udžbeniku profilišu gotovo u celosti kroz konfliktne situacije ili kroz iskustvo etnički ili religijski motivisanog nasilja. Tako recimo, kada Ljušić piše o bosanskom begovatu, logika rezonovanja sračunata je da poentira ukazivanjem na konflikt: „Muslimanski patriotizam bio je ovde (u begovatu) najizraženiji. Iz tih razloga su muslimanski pohodi iz Bosanskog pašaluka na Srbiju bili najjači“ (Udžbenik, str. 243). Nije rečeno kada, pa je za pretpostaviti da se misli u vreme srpskih ustanaka. Ako je zaista tako onda moramo revidirati opšte poznatu činjenicu da su najjače turske vojske prema ustaničkoj Srbiji dolazile iz Rumelije, dakle iz pravca Niša, a ne Bosne; ili se ovde jednostavno radi o potrebi da se „Poturica“ kao navodni nacionalni otpadnik predstavi opasnijim od samog Turčina.

Na istoj stranici udžbenika gde se objašnjavaju anti-srpske pobude bosanskog begovata nalazi se i osvrt na albansku represiju, a u kontekstu objašnjavanja teškog položaja srpskog stanovništva u tzv. Staroj Srbiji. Za protagoniste represije Ljušić koristi za Albance uvredljivi izraz „šiptarski feudalci“. S jedne strane postavljajući agresivni bosanski begovat, s druge šiptarske zulumćare, Ljušić je označio granice srpske etničke teritorije imaginarnim šančevima koje podiže prema neprijateljskim identitetima. U tom kontekstu treba dodati da u čitavom udžbeniku nema nijedne afirmativne konstatacije u odnosu na susedne narode ili etničke i religijske manjine. Kada su Mađari u pitanju, mali prilog o nacionalnoj igri čardaš predstavlja jedini podatak koji nije imao neku negativnu konotaciju (Udžbenik, str. 89).

Neke opservacije vezane za Muslimane-Bošnjake su bez ikakve potrebe stavljene u udžbenik, čini se tek da se kaže nešto negativno, pritom iz najnepristojnijeg repertoara međuetničkih stereotipa na Balkanu: „O Turcima je u svesti balkanskih naroda ostala negativna predstava, uz retke izuzetke, a još gora o svojim sunarodnicima koji su primili islam, i kao konvertiti morali da dokazuju svoju pravovernost“ (str. 268). U kontekstu krhkih međuetničkih odnosa post-Miloševićevske Srbije neprihvatljivo je da se ovakve uvredljive opservacije koje raspiruju mržnju i netrpeljivost mogu naći u zvaničnom i od strane ministra prosvete odobrenom udžbeniku namenjenom adolescentima. Pri tome, uopšte nije retoričko pitanje: šta je uopšte svest „naroda“? Do kada je ta „negativna predstava“ trajala u „svesti naroda“? Da li traje i danas i ako traje – da li je to stanje „normalizovano“ i legitimisano Ljušićevom interpretacijom prošlosti?

Ljušićev udžbenik, iako štampan u zemlji koja je zvanično zemlja-kandidat za članstvo u EU pokazuje očigledno podozrenje prema procesu evropskih integracija. Štaviše, u udžbeniku se predočava jedna potpuno lična, reklo bi se intimna Ljušićeva teorija zavere u kojoj su EU i katoličanstvo upregnuti protiv suverenosti balkanskih država: „Čak i u globalistički uređenoj Evropi, pre svega, u Rimokatoličkoj crkvi, ako i nema velikih pobornika privrženih ideji o samostalnim balkanskim državama, nema ni velikih zagovornika o Turskoj kao delu porodice evropskih naroda (EU). Ta podeljena mišljenja čine da se Balkan oseća kmetom Evrope“ (str. 270). Ako nekome nije jasno šta tačno znači Ljušićev globalizam, pojam je u udžbeniku definisan kao „posmatranje i preovladavanje celine“ (Udžbenik, str. 265), šta god to u ovom slučaju značilo ili moglo značiti.

U svetu modernih ideologija, Ljušić lakim potezom pera uspostavlja jedan bipolarni sistem u kojem su supretstavljene ideologije onoga što on naziva globalizmom i uz koji stoje negativne konotacije i takozvanog „ponositog tradicionalizma“ koji je istaknut u afirmativnom kontekstu. Verovatno već zbunjeni gimnazijalac u pomenutoj opservaciji dobija i jednu malu nedelikatnu opasku na račun Bugara i njihovih državotvornih sposobnosti: „Grci, Bugari i Srbi borili su se za obnovu svojih srednjevekovnih carstava, pri čemu su Grci i Srbi bili uporniji od Bugara. Dugo se za ovu pojavu koristio pojam – ponosni tradicionalizam [?], danas usled prevlasti globalizma, osporavan“ (Udžbenik, str. 265).

Ljušićev udžbenik bez potrebne distance i nekritički a zapravo potpuno afirmativno govori o srpskom nacionalizmu i tzv. kosovskom zavetu. U patosu patetike on piše da je „vidovdanska etika, neograničena vremenom i prostorom utkala u svest srpskog naroda jednu od bitnijih karakternih crta – rodoljublje“ (str. 264). Da ne bi bilo zabune oko pojmova, Ljušićev udžbenik nacionalizam definiše kao „kult prema sopstvenom narodu i državi“ (str. 259).

Kakvu poruku adolescent u trećem razredu gimnazije dobija iz ovakvog udžbenika? U njegov pogled na svet usađuje se podozrenje prema katolicima, muslimanima i EU. U jednom društvu koje pokušava da započne process otvaranja poglavlja u pristupanju EU, preporuka udžbenika tom gimnazijalcu je vraćanje nacionalizmu i “ponosnom tradicionalizmu” koje treba protivstaviti globalističkoj Evropi. Njegov jezički aparat „obogaćuje“ se šovinističkim kvalifikacijama, a u njegovu svest o prošlosti utiskuju se pojednostavljeni narativi i selektivne slike prošlosti u kojoj su Srbi uvek bili pravednici, žrtve ili heroji, a drugi narodi uvek i samo zločinci i silovatelji.

Već deset generacija gimnazijalaca se u ovom udžbeniku susreću sa potpuno anahronim uvredljivim opaskama na račun karaktera i morala susednih naroda i pripadnika etničkih i konfesionalnih manjina. Za brzu edukaciju u domenu većine ovih opštih mesta i negativnih stereotipa adolescent nije morao uzimati Ljušićev udžbenik u ruke. Sve je to lako dostupno u primitivnom kolokvijalnom koloritu naše sredine. Već je neko prokmentarisao kako nam za tu vrstu edukacije nisu potrebni doktorati, katedre i udžbenici.

Boraveći ove godine u svojstvu naučnog saradnika u Slovačkoj upoznao sam se sa širokom javnom debatom koju je izazvalo 1995. pojavljivanje kontroverznog nastavnog priručnika autora Milana Đurice (Milan S. Ďurica, Dejiny Slovenska a Slovákov. Košice: PRESSKO, 1995; drugo izdanje: Ibid, Bratislava: Slovenské pedagogické nakladateľstvo, 1996). Pored nedelikatnog odnosa prema manjinama i značajnog osporavanja činjenica o Holokaustu, problem sa ovim udžbenikom je bio pokušaj aktivne rehabilitacije režima i ličnosti slovačkog kolaboracioniste Jožefa Tise. Mobilizacija istaknutih javnih ličnosti liberalne i leve provenijencije i institucija (političke partije, Akademija nauka, Ministarstvo prosvete) doveli su u pitanje akreditaciju pomenutog priručnika koji je 1997. bio povučen iz nastavne upotrebe. Podrška udžbeniku dolazila je samo od uticajnih članova Matice slovenske i iz redova ultra-desnih političkih partija. Zašto u našoj sredini, po pravilu, ne dolazi do javne debate takvog intenziteta kao što je to bio slučaj u Slovačkoj?

Jedno od objašnjenja ponudio je Martin Pekar, upravnik odeljenja za istoriju na košickom univerzitetu „Pavle Šafarik“. On, naime, smatra da sloboda akademskih diskusija u Slovačkoj ima veze sa postojanjem velikog broja samostalnih regionalnih i institucionalnih centara koji imaju relativnu nezavisnost kako u pogledu finansiranja, tako i u pogledu uvođenja pojedinaca u naučna zvanja. U srpskoj istoriografskoj sredini stvari i dalje funkcionišu po principu starešinstva i po već pomenutom modelu nezameranja autoritetima. Da li će tzv. stručna i naučna javnost, predstavnici Nacionalnih veća nacionalnih manjina i zvaničnici Ministarstva prosvete ostati i dalje nezainteresovani za ovaj slučaj?

Internet bilten Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD), 19.09.2017.

Peščanik.net, 25.09.2017.

Srodni linkovi:

Marija Branković: Etos konflikta vs. autošovinizam – lažna dilema?

Aleksandar R. Miletić – Drugi odgovor Čedomiru Antiću: o pravu na uvrede

Srđan Milošević – O nastavi istorije, politici, Evropskoj uniji i poganom jeziku

Aleksandar R. Miletić – Odgovor Čedomiru Antiću

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU