Foto: Ivana Tutunović Karić
Foto: Ivana Tutunović Karić

Videli smo kako izgleda predizborni voz. Skoro je kao nov, a možda i jeste. Divan prizor, nešto je počelo da se kreće po našim prugama. Za većinu nas koji smo rođeni još u dubokom prošlom veku, voz je deo nostalgije. Kad su parnjače, recimo, zamenjene dizel lokomotivama. Kasnije su došli vozovi koji idu na struju. Pre toga šinobusi, limene samohotke za lokalne relacije.

Autor ovog teksta je u svoje vreme putovao „ćirom“ do Sarajeva, preko postaja koje su se zvale Ustiprača i Prača. Jedno parče te uske pruge još živi na Mokroj Gori, tamo gde po Šarganskoj osmici vrluda Kustin turistički voz.

Prizori iz voza su sasvim posebni, ni sa čim se ne mogu uporediti prostori koje vidimo iz kupea. Kraj putovanja je tek kad izađeš iz voza, ni iz čega drugog. Većina rođenih Beograđana je, kako tvrdi Radivoje Bojičić, u svoj rodni grad prvi put stigla vozom. Odatle se prema vrhu hodalo Balkanskom ulicom, najčuvenijom kapijom Beograda.

Nije poznato gde se Vladar ukrcava u izuzetno brze vozove. Srpska metropola nema železničku stanicu, voz bi mogao da krene sa bilo kog mesta. Evo, ovo je voz, kaže on nama, gledajte ljudi ono što još nije viđeno. Ide brzo, ne sme ni da se zaleti koliko bi mogao. Na liniji Beograd-Petrovaradin, ili Beograd-Inđija, postavljen je rekord: 201 kilometar na sat. Nikada u istoriji Srbije vozovi nisu išli tako. Ovaj je išao brzo vrlo kratko, postigne 200 kilometara na dva kilometra i odmah mora da koči. Ne smemo da ga pustimo da divlja, mogao bi da preskoči prugu koja može da ga izdrži, pa šta onda? Bio sam u kabini sa mašinovođom, čovek u najboljim godinama. Bio sam pored njega, ukazao mu na neke tajne vozovođenja i sigurnog kočenja, da ne prenagli. Povuče ga mašina, potera brže nego što se sme… Polako, ima vremena.

Pre nas nije ni bilo pruga. Ko putuje prema Nišu to najbolje zna. Prosek 30 na sat. Usputni bircuzi mogu da posluže kao vagon restorani. Znam ja, kaže Vladar, da je pruga prema Nišu kičma Srbije, ne učite vi mene. Ali, meni je put na sever ideja vodilja, tamo gde je Orban, tamo ide moj voz.

Imamo malo takvih pruga, dobro, samo jednu. Ni ona nije potpuno završena, tako je to sa brzim prugama, uvek im nešto fali. Do Novog Sada se putuje tričavih 25 minuta. Nema vremena ni za dobar govor naciji. Završićemo i trasu do Pančeva. Beograd-Pančevo 7 minuta, 300 na sat.

Zato je onaj brzi voz stajao kad sam se obraćao voljenom narodu sa tajnog mesta. Na to mesto smo stigli rekordnom brzinom.

Juče je ponovo isproban voz. Vladar je bio u društvu sa pouzdanim prijateljem, Gerhardom Šrederom.

Ovo je Gerhard, braćo i sestre, sa njim me vezuje čelično prijateljstvo. Evo prijatelju, ovo je voz koji sam preko tebe kupio svome narodu. Idemo malo do Rume, da se provozamo, da ti pokažem budući severozapadni krak: Novi Beograd – Tošin Bunar – Zemun – Zemunsko polje – Batajnica – Nova Pazova – Stara Pazova – Golubinci – Putinci – Kraljevci – Ruma. Pa posle Voganj – Martinci – Kukujevci – Šid. Znam trasu napamet, kao i sve drugo. Ali mi idemo samo da Rume, oko 40 na sat u proseku. Šteta za ovu mašinu, iz kože oće da iskoči. Dao sam uputstva vozovođi, da se ne zaleće i da pazi na trag kočenja. Nama je važna ta relacija zbog jedne divne pesme, zbog našeg folklora, prijatelju: Ajmo kume do te lepe Rume, lepa Ruma al još lepša kuma.

Mene optužuju iz neprijateljske NATO opozicije, dragi Gerharde, da sam te nazivao zločincem, da sam najavljivao novi Nirnberg za tebe, Klintona, Blera, Veslija, gospođu Olbrajt. Gde bih ja vas, svoje prijatelje i osvedočene prijatelje srpskog naroda? Uvek sam cenio to što ste uradili za nas! Medlin je odrasla u Beogradu, uvek može da se vrati u grad svoje mladosti, lično ću joj ga pokazati.

Ti si pravi vođa svog naroda, pod tobom je svuda prosperitet, ti si istinski lider Zapadnog Balkana, zapamti šta ti tvoj Šreder kaže. Lažu da sam ja zločinac i da si me ti tako zvao, hoće da nas zavade. Ali, neće moći! Treba da kupiš još skupih garnitura. Neka stoje, hleba i vodu ne traže, kako kažete vi, moji prijatelji Srbi. Pa kad se za 15 godina završi brza pruga do Ripnja, može da se krene i da se obaraju novi rekordi.

Moj dalji rođak Novica iz Donje Toponice kod Niša, javlja mi se onomad: ej brate, vadi me odavde. Vikaj speleolozi, koga znaš, samo nek me izvukuju.

Ama, gde si?

Došo sam u vaš izdrkani Beograd u nekakav Prokop stanuo voz, jebao me voz, petnajes sati se klackam. I pitujem jednoga, izgubljen, zamajan, sav uraso u mrsnu bradu: aman bale, kako be da izađem odavde.

Odavde se ne izlazi, reče mi taj.

Peščanik.net, 18.02.2022.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)