bodljikava žica
Foto: Peščanik

Gazda se vratio iz Crne Gore. Nisu mu dali da govori na sahrani Amfilohija Radovića sa kojim je gajio uzajamnu mržnju. A on je i te kako imao šta da kaže svome narodu i dodatno objasni kako valja tugovati za pastirom koji ga je u svoje vreme proglasio izdajnikom i neznalicom.

Video je da na nekim mestima glupa nadmenost ne pomaže. Bio je na samoj margini velike patetične sahrane koju bi svakako obeležio svojom besmislenom tiradom i besramnom hipokrizijom. O mrtvima se uglavnom govori sve najbolje, ma kako bile teške reči koje je pokojnik izgovorio za života o prvom i najgrđem licu Srbije. Ali to lice je naviklo da jedino za mrtve donekle bira reči. Crna Gora je ekološka država, bar zbog toga mu tamo nije bilo mesto, zato je morao da ćuti. Ni ovde ni tamo, on nema svoj narod, to da neko bude njegov, jeste poniženje bez oporavka.

U Crnoj Gori Vučić je obrukao Srbiju, kaže Siniša Kovačević. Da nije, to više ne bi bio on. To je učinio na više načina, u svakom pogledu i na svakom mestu gde je bio.

U Srbiji ga je ponovo sačekala smrt. Na pandemiju je pristao kao neizbežnu saputnicu, on je sa njom rezignirani jahač apokalipse, i neće zatvarati ništa. Kafane moraju da rade, Srbije bez birtija nema svoju istoriju niti budućnost. Lično je probudio pacove u galeriji Beograda na vodi.

U Krušiku je u nekontrolisanoj eksploziji na opitnom poligonu poginuo inženjer Miroslav Jovanović, otac troje dece. Koliko se zna, Jovanović je sa svojim kolegom radio na inoviranom ili novom protivoklopnom projektilu. Opitni poligoni su inače mesta za posebno delikatne pristupe predmetu radnje, jer se bez izuzetka rukuje sa vrlo opasnim sredstvima. Jovanović nije prva, a svakako ni poslednja žrtva haotičnog nemara, posustale vojne industrije i opasnih mutivoda u njoj. Bilo je tamo i masovnih pogibija zbog premora materijala i ljudi, loše organizacije, stare tehnologije. Ništa se u takvom poslu ne dešava igrom slučaja ili samo po sebi.

Ne verujem da će istraga Ministarstva odbrane učiniti ovu tragediju bar malo jasnijom. U stvari, istragu je već okončao Vrhovni osobno, i on je odmah proglasio žrtvu za krivca. Evo šta je rekao: „Na maljutku je trebalo povezati žice. Očigledno su žice bile pogrešno privezane. Dobićemo ceo izveštaj. To su stvari koje se dešavaju u fabrikama oružja, uvek će se dešavati…“

Šta sve sadrže četiri navedene rečenice? Čemu nas uči prvi vojskovođa Srbije i neuporedivi ekspert za pogibije svake vrste? Prvo, on zna šta je maljutka, što je ohrabrujuće. To je inače sredstvo za protivoklopnu borbu, sovjetskog porekla. Stari model je bio vođen tankom sajlom (mikro kablom) i džojstikom u rukama operatora na lanseru.

Ali, maljutka je u svom izvornom obliku beznadežno zastarela, mada joj je domet 3.000 metara, i probija oklop do 480 mm. Šta se sa njom tamo radilo, ako je ona i tako arhaična, celovit i bezbedan sistem?

Vrhovni kaže da je na maljutki trebalo povezati nekakve žice. Ali žice su, kaže on, bile pogrešno povezane.

Vojskovođa nije mogao da čeka da bilo ko pre njega govori o nesreći. Direktor fabrike, nadležno ministarstvo, na primer, načelnik artiljerijsko-raketnih jedinica, pirotehničari. Eksperti koji se bave rizičnim opitima. Električar koji zna šta sve mogu žice bez izolacije.

Dijagnoza sa žicama je dokaz da ovde postoji opasna inverzija nadležnosti, koja će nas svakako voditi do velikih katastrofa. Pogrešno povezane žice na maljutki, to je skoro savršen naziv za komediju o tragičnom sveznanju, u kojoj jedino onaj koji nema pojma ni o čemu objašnjava sve.

Ali na pogrešno povezanim žicama se ne završava još jedna etapa misaonog paradoksa prve glave Srbije. On predviđa budućnost, sa žicama ili bez njih, pesimista je i baš ga briga: to su stvari koje se dešavaju u fabrikama oružja, i uvek će se dešavati!

Ama, ko ti je to rekao? Na primer, u 20 gigantskih fabrika, koje su masovno proizvodile oružje i municiju za velike armije u Drugom svetskom ratu, nije se dogodio nijedan veći incident. Među stotinama hiljada projektila.

Ono jest, tada još nisu postojale maljutke sa žicama koje je trebalo povezati na jedini mogući način. Vladalac je presudio: nema drugog krivca osim onoga koji je poginuo svojom greškom. Fabrike su to, gine se, dešava se i uvek će se dešavati.

Crnogorci su uspeli da ga ne slušaju tako što su mu zabranili da govori. A kod nas se takva logoreična, zlokobna nesreća događa više puta u toku dana. I čini se da nam spasa nema.

Peščanik.net, 03.11.2020.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)