Instalacija čovek na žici, Berlin

Foto: Dejan Ilić

U nekim drugim vremenima i u nekim drugim, srećnim zemljama ta tema bi punila stranice novina; ovako, u konkurenciji sa (najavljenim) presecanjem kosovskog čvora, gotovo da je spala na nivo letne razbibrige. Pa bi s obzirom na to mogla biti i preskočena. Ipak, ne bi to bilo fer prema čitaocima, a moglo bi se protumačiti i kao potcenjivanje napora predsednika Aleksandra Vučića. Jer naravno, ko drugi zaokuplja (gotovo) svu pažnju medija – o njemu se (i) ovde radi. Nekako je, naime, sasvim nepravedno nezapaženo prošla vest, tačnije jedna izjava aktuelnog šefa srpske države. „Srbija je po privrednom rastu u prvom polugodištu ove godine među tri vodeće zemlje u Evropi. Ne u regionu, na Balkanu, nego u Evropi“, rekao je s ponosom negde početkom ovog meseca (4. avgusta – da budemo sasvim precizni) Vučić, a onda i slavodobitno upitao: „i – šta ćemo sad sa tim što su govorili da lažemo“.

Zbilja – šta ćemo? Najpre naravno da konstatujemo da Vučićeva izjava, kao i obično, nije sasvim jasna i precizna, da se ne zna tačno ni na šta ni na koga se odnosi. A zatim i važnije, ako idući za onim čime raspolažemo i služeći se onom narodnom „glupi pamte, pametni zapisuju“, malo prelistamo dokumentaciju, klupko će početi da se odmotava. Lako ćemo naime utvrditi da se Vučićevo pitanje-optužba (u drugom delu navedene rečenice) odnosi na „daleku“ pretprošlu godinu. Ove godine Vučić nijednom nije obećao da će Srbija biti među prve tri zemlje u Evropi u bilo čemu, ni u vaterpolu, a kamoli po visini privrednog rasta. Ali jeste – 2016. Još tada je negde u januaru kao predsednik Vlade Vučić rekao, citiramo: „ove godine će Srbija biti među prve tri države u Evropi po rastu bruto domaćeg proizvoda“; i još je, da bi valjda pojačao uverljivost svojih reči, dodao: „i niko ne može da me demantuje, jer je reč o merljivim stvarima“. Nažalost, čim su stigli podaci stigao je i demanti: Srbija ne da nije bila lider, nego se nalazila na repu regiona. O Evropi da i ne govorimo.

Ali ni tada, da ne bude zabune, niko predsedniku Vučiću nije rekao da laže; samo su iznošeni podaci srpske i evropske statistike. Dakle, ako je neko lagao, to svakako nisu bili oni koji su prosto iznosili brojeve i ukazivali na činjenice. Jedna od tih činjenica pak opominje da danas nema mesta nikakvoj euforiji. Jer je ovogodišnji, istina vrlo dobar privredni rast posledica jako niske „baze“, odnosno vrlo niskog rasta (1,9 odsto) prošle godine. Kada je Srbija opet bila među najgorima, ne samo u regionu nego i u celoj jugoistočnoj Evropi (iza nje se našla samo Makedonija). I što je možda još važnije, prognoze govore da šestomesečni tempo neće biti zadržan do kraja godine, nego će stopa rasta bruto domaćeg proizvoda pasti sa sadašnjih 4,5 na 3,5, u najboljem slučaju na 4 odsto. A Srbiji treba, da i na to podsetimo, bar 5-6 odsto da bi počela da sustiže ne samo zemlje zapadne Evrope, nego i istočne, one ispred kojih je nekad daleko bila.

Peščanik.net, 16.08.2018.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)