Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Dok je pažnja javnosti usmerena na uzroke i posledice nedavnih tragičnih događaja na Vračaru i u Mladenovcu, gotovo sasvim neprimećeno promiču joj neke druge stvari koje je zaslužuju.

U tom kontekstu vredi se osvrnuti na dva aktuelna slučaja u radu našeg pravosuđa. Slučaj dve zamenice višeg javnog tužioca u Beogradu koje su istraživale malverzacije u državnom preduzeću EPS i koje su se pobunile zato što im je samo dan posle hapšenja 6 osumnjičenih njihov pretpostavljeni, viši tužilac, oduzeo predmet, privukao je veliku pažnju javnosti. U medijima su iznete i sumnje da iza smene stoje nelegitimni interesi i nedopustiv uticaj na tužilaštvo, jer je najmarkantniji uhapšeni bio čovek firme Bauvezen koja je prepoznata kao „projekat vlasti“. U prilog tome su govorile frapantne činjenice da je ova kompanija sa državom sklopila najmanje 100 ugovora vrednih preko 130 miliona evra, iako je istovremeno dugovala ogromne iznose za porez i da su vlast, država i državne firme sa njom potpisale više novih ugovora čak i nakon što je došla u blokadu.

Sve to je izazvalo burnu reakciju javnosti, reagovala su i strukovna udruženja i mnogi advokati, čak su u nekoliko navrata organizovani i ulični građanski protesti. Slučaj je formalno ispitivao i poverenik za samostalnost Državnog veća tužilaca. On je u izveštaju naveo da se „na osnovu dobre prakse i profesionalnih standarda postupanja u rukovođenju javnim tužilaštvom, može zaključiti da nije preporučljiva promena zamenika javnog tužioca u bitnim predmetima“, posebno kada je „u toku preduzimanja dokaznih radnji koje su represivnog karaktera, uključujući i primenu mera lišenja slobode i policijskog zadržavanja“, ali je ipak konstatovao da se „ne radi o spoljnom uticaju“ već o „organizacionom pitanju za koje je nadležan viši javni tužilac“.

Iako je slučaj ostao bez pravog epiloga, inicijalno veliko interesovanje javnosti je nakon nedavnih tragičnih događaja gotovo sasvim splasnulo. A drugi slučaj, mada se takođe desio pre dve tragedije, nije ni na trenutak privukao sličnu pažnju iako je podjednako zaslužuje.

Početkom marta predsednik Višeg suda u Beogradu uputio je predsednici Visokog saveta sudstva (VSS), koja je i predsednica Vrhovnog kasacionog suda, zahtev da se sudiji koji je u tzv. Specijalnom sudu (zapravo specijalnom odeljenju za ratne zločine i organizovani kriminal Višeg suda u Beogradu) imao mandat do 30. aprila taj mandat produži.

Nikada se nije desilo da VSS ne prihvati ovakav predlog predsednika Višeg suda, pa je to trebalo da bude rutinska stvar. Ali ovoga puta predlog nije prihvaćen. Istina, nije formalno ni odbijen. Da li zbog zaborava ili nekog drugog samo njoj poznatog razloga, tek predsednica VSS-a ga skoro dva meseca uopšte nije stavila na dnevni red VSS-a, pa je mandat sudije istekom vremena automatski prestao.

Inače sudija je široj javnosti poznat pre svega kao predsednik sudskog veća u postupku koji je zanimljiv u globalnim razmerama – slučaju Šarić. Insistirajući na normalnom toku postupka Veće kojim je predsedavao odbilo je nekoliko zahteva odbrane za odlaganje zakazanih pretresa, a on je izrekao advokatima nekoliko novčanih kazni zbog pokušaja odugovlačenja postupka. Odbrana je zbog toga u nekoliko navrata tražila njegovo izuzeće, ali svi ti zahtevi su odbijeni kao neosnovani. Samo, nakon onog što (ni)je uradila predsednica VSS-a zahtevi za izuzeće praktično su usvojeni – u odbrani Šarića neprijatni sudija više neće postupati u Specijalnom sudu, a postupak protiv Šarića će, po ZKP-u, morati da krene iz početka.

Da li navedeno otvara pitanje mogućeg nelegitimnog spoljnog uticaja na tok sudskog postupka? Da li bi i u ovom slučaju nekakav poverenik za zaštitu nezavisnosti sudija mogao konstatovati da je reč o „organizacionom pitanju u okviru VSS-a za koje je nadležna predsednica VSS-a“ ili ne? Pitanje je, razume se, deplasirano, takvog poverenika nema, zaštita nezavisnosti sudstva i sudija je, bar po zakonu, zadatak upravo VSS-a i utoliko pre ekstravagantno (ne)postupanje VSS-a daje slučaju bukvalno bizarnu notu.

Neće samo postupak u slučaju Šarić morati da krene iz početka. Do zastoja u postupku moraće doći i u još nekih desetak drugih slučajeva u kojima je sudija bio predsednik Veća i u još desetak gde je bio samo član veća.

U kakvom i čijem je to interesu? To je pitanje na koje bi javnost morala imati prihvatljiv odgovor, a nema ga. Najviše što naša vlast u ovakvim situacijama nudi su ili cinično „pustimo institucije da rade svoj posao“ ili bezobrazno – pa šta?

Peščanik.net, 13.05.2023.

REFORMA PRAVOSUĐA