Foto: Miodrag Ćakić
Foto: Miodrag Ćakić

Svi koji su dobili pismo od predsednika Republike, u kojem im je zahvalio što su mu, premda nevoljno, pomogli da izbavi Srbiju, proglašeni su sinoć zaštićenom vrstom i nepoželjni su bilo gde izvan svoje stambene jedinice, ili avlije, ako je imaju.

Predsednica Vlade koja nema ni onaj brojač kakav imaju stjuardese ustanovila je ličnim očevidom da su naši najstariji građani prvog vanrednog dana preplavili prestonicu i prepunili gradske autobuse, nismo znali koliko sme da nas bude na ulici, ne zna niko ni koliko nas je bilo, ali smo očito daleko premašili gustinu koju je premijerka digitalno zamislila u svojoj glavi; naša drskost, zašto ne reći bezobrazluk i izazivanje, razgnevili su predsednicu Vlade koja ceo dan preti da će, ako nastavimo onako kako smo počeli, licima starijim od 65 godina biti zabranjeno da se ukažu na ulici.

Svečano otvaranje Vanrednog stanja mi smo upropastili, lov na nas počinje odmah, a novčana kazna stupa na snagu, globa je odmerena shodno primanjima budućih kažnjenika, i za prvi prestup je 150 hiljada dinara, premijerka nije rekla hoće li kazna eksponencijalno rasti ako se prestup ponovi, ili će hrišćanski pratiti krivulju porasta broja obolelih, ali će zacelo biti stroža ako se nasilnik nakon jedne kazne ne urazumi. Takođe nije rekla hoće li ulovljeni penzioner moći da se provuče sa prepolovljenom svotom ako njegovi pravni naslednici ili vladini dobrovoljci budu u roku od nedelju dana platili njegovu kaznu; nije pomenula nikakav poček, plaćanje na čekove, beskamatni kredit, ili naprosto odbijanje od penzije.

Uzmimo moj slučaj. Mirovina mi je 27.000. Kad budem uhvaćen izvan svoje stamb. jedinice kod mene neće biti nađeno 150.000 dinara gotovine. Kazna mi, to je rečeno, ne može biti zamenjena zatvorom, jer bih tamo mogao zaraziti ljude ni krive ni dužne (meni), što znači da bi na mene morao biti primenjen zakon kao na nekog nesavesnog ili odveć siromašnog – za šta je sam kriv – dužnika; kad neko odbija da plaća alimentaciju država mu novac uzima od plate, ali mislim da mu ne uzima celu platu, valjda se ni za izlazak van kuće prestupniku ne uzima cela penzija, nego možda trećina, neka bude baš tako, pošto je moja penzija, gle, baš deljiva sa tri. Odbijaće mi se 9.000 dinara mesečno, što znači da ću ako sutra padnem kaznu otplatiti za šesnaest i po meseci: otkupiću se 29. jula 2021. oko šest uveče, ako me dotad ne odnese virus, starost – ko je ne zna skupo bi je platio – ili neka druga bolest čije simptome još ne prepoznajem.

Kao primerak ugrožene vrste biću iz svog prirodnog okruženja – a to je noću čitava jedna gradska četvrt: jednočasovne šetnje pomažu mi možda i više nego lekovi koje pijem zbog mog nesavršenog krvotoka – premešten u laboratorijske uslove. Ne sluteći da će se na Srbiju obrušiti ničim izazvani virus, svoje sam marširanje samoinicijativno bio udesio tako da mi usput ne bude nikakav kafić, ni dragstor, godinama prolazim manje više istom trasom na kojoj ne susretnem i ne dodirnem nikog, ni u koga se ne zakašljem i niko ne kine meni u bradu i brkove. Možda su me snimile nečije kamere u Interbrigada kako šetam za život, nijednom me, doduše, nije obišla svečana kolona sa crnim staklima, pa me premijerka nije mogla videti da šetam, kao što je sada svojim očima videla i prebrojala bezobrazne starce dok teraju inat rođenoj državi i igraju mračni srpski rulet, inače bih na osnovu minulog rada (devet godina) zahtevao da mi se izda ausvajz, specijalna propusnica za izlazak iz zgrade i dozvola da se od pola dvanaest noću do pola jedan smem šetati sa maskom na licu i rukavicama, uz svečanu obavezu da ne zastajkujem nigde. Napominjem da nijednom nisam pljunuo na trotoar niti na kolovoz od septembra 1971. do danas, niti sam bacio ikakav otpadak u bioskopu, na ulici, ili u parku. Nepušač sam, pa nijedan moj pikavac nisu vozila Gradske čistoće odnela na Adu Huju.

Pristajem da na rukavu nosim traku u boji koju Vlada odredi, na osnovu koje će se videti da imam ausvajz, unatoč tomu što sam stariji od 65 godina, za kretanje određenim delom grada u odobrenom vremenskom razdoblju.

Neko će mi reći da šetam po stanu, kao što je lavu možda rečeno da slobodno hoda po kavezu, ali i zatvorenici smeju da se kreću po ćeliji, pa ipak ih uprava izvodi u šetnju, da postignu u hodanju neki ritam, da udahnu malo vazduha koji je prijatniji od onog u ćeliji, i da vide neba malo više nego što vide kroz rešetke, ako uopšte imaju samicu sa pogledom. Moglo bi im se reći: neka šeta svako tamo gde spava i gde vrši nuždu: ako robijaš napravi 166 krugova po ćeliji, prevalio je kilometar, malo li je? Ako mu se, pak, zavrti u glavi, njegova stvar, ipak je tu na izdržavanju kazne.

Kao i ja.

Baš sam nezahvalan, država me zatvara za moje dobro, voli me lično predsednik Republike i hoće da mi svojeručno dostavlja provijant (ali se nije testirao na virus, ne uzimam ništa), a ja bih baš da idem napolje!

Ali ako smo već toliko neblagodarni, ako reskiramo da nas vojni sud osudi za sabotažu, ako treba da nas vijaju stotine vojnika, policajaca i komunalaca, zar ne bi bilo jednostavnije da nas, kao što naučnici čine sa primercima zaštićene vrste, Vlada čipuje, i da preko GPS-a prati naše protivzakonito kretanje.

Peščanik.net, 18.03.2020.

KORONA