Sreten Ugričić, spisatelj, filozof, astronom, konceptualni umjetnik, donedavno Direktor Narodne biblioteke Srbije prošloga je prosinca, na dan S. Nikole, imao književno veče u ciriškome kazalištu Neumarkt. Predstavio je svoj esej „Život je inozemstvo“ kojega je napisao za lajpciški Sajam knjiga. Predstavio, to zvuči suho, dosadno, ono što se stvarno zbilo bila je čista suprotnost tome. Bila je to duhovita večer. Ciriška je publika reagirala na neuobičajen način, živahno je sudjelovala, nije postala umorna, makar je veče na kraju trajalo dva i pol sata.

Nakon Sretenove posjete odmah sam se odlučila da realiziram novi ciklus priredaba pod imenom „Život je inozemstvo“. Pisala sam Sretenu, priopćila mu da ga, kao osobu koja je ciklusu darovala ime, pozivam kao prvoga gosta, ovaj put kako bih predstavila njegov roman Neznanom junaku (njemački prijevod An den unbekannten Helden, prevela Mascha Dabić, Dittrich Verlag Berlin 2011). Odgovorio mi je sljedećim mailom: „Od prije nekoliko dana pojavljujem se ovdje u svim medijima jer me vlada želi izbaciti iz biblioteke. Ministar policije (koji je u devedesetim bio jedan od najbližih pouzdanika Slobodana Miloševića) jučer je rekao jednome novinaru da me se mora odmah strpati u zatvor, jer sam podržao ubojstvo predsjednika Tadića. Što da kažem na to?“

Naravno, nisam shvatila ništa. Poslati odgovor, pitati, to je bilo nemogućno. Hektika i hitnost ovih nekoliko redaka odavale su da se Sreten mora brinuti o drugim stvarima a ne o meni, mojoj zabrinutosti, mome pitanju što se doista zbilo. Započela sam, kao mahnita, u internetu tragati za njegovim imenom i našla sam ga, u izobilju: nekoliko sati nakon Sretenovoga maila mogla sam na jednoj web-stranici pročitati da je u međuvremenu smijenjen s položaja direktora Narodne biblioteke. Ta je odluka donesena poslije hitne sjednice vlade, pisalo je. Da ministar kulture, jedini koji bi se možda zauzeo za Sretena, nije ni sudjelovao na sjednici doznala sam tek kasnije.

Kako je dakle došlo do toga da su otpustili Sretena koji je niz godina toliko uspješno vodio biblioteku da je za to vrijeme stekla međunarodni ugled? Da njegove suradnice i suradnici kažu da on ne samo što je inicirao tehničku obnovu, već i da je osobito inzistirao na suradnji i na dijalogu koje je poticao svim silama?

Povodom dvadesete godišnjice postojanja „Republike Srpske“, jednoga dijela Bosne i Hercegovine, devetog je siječnja u Banjoj Luci održana svečana priredba. U Banju su Luku došli politički predstavnici Srbije, predsjednik Boris Tadić, premijer Mirko Cvetković i ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić kako bi sudjelovali na priredbi. Veče prije proslave policija je u novinarskoj kabini sportske dvorane u kojoj se trebala održati priredba pronašla arsenal oružja, municije i eksploziva.

Crnogorski spisatelj Andrej Nikolaidis tom je prigodom u jednome online-magazinu napisao polemički komentar – moglo bi ga se nazvati i ironičnim, na ponekom mjestu čak i nepromišljenim. S obzirom na povijest nastanka „Republike Srpske“, koja počiva na ubojstvu i protjerivanju, Nikolaidis je postavio pitanje ne bi li se mogućnu eksploziju TNT-a moglo smatrati civilizacijskim iskorakom. Beogradski tisak, a prije svega vladi bliska Politika, citirao je upravo tu rečenicu iz Nikolaidisovog teksta i pri tom mogao sa sigurnošću računati da će javnost na nju reagirati s ogorčenjem, čak i histerično.

Nastupilo je upravo to što se moglo i očekivati, zapaljujući naslovi slijedili su jedan drugi, o Nikolaidisu se govorilo kao o teroristi. Kao reakciju na tu hajku Forum je pisaca sročio tekst u kojemu se pozivalo na zaštitu slobode mišljenja te samim time i na osobnu zaštitu Nikolaidisa.

„Fatva“ medija protiv Nikolaidisa mora se ukinuti, veli se tamo. Umjesto toga njegov tekst treba publicirati u cjelini kako bi čitatelji sami mogli steći uvid u njega”. Taj je poziv potpisao i Sreten Ugričić. Time je medijska hajka dobila novi cilj; tabloid Press donosi na naslovnoj strani: „To postoji samo u Srbiji: direktor Narodne biblioteke podržava ubojstvo predsjednika Tadića.“

Neposredno nakon toga slijedila je reakcija pojedinih članova srbijanske vlade: Sreten mora odmah biti smijenjen s funkcije. Ministru unutrašnjih poslova to nije bilo dovoljno. Tražio je da se Sretena strpa u zatvor jer podržava terorizam – Ivica Dačić koji je u posljednjim godinama Miloševićeve vladavine bio predsjednik Socijalističke partije, koji se nikada nije otvoreno i eksplicitno distancirao od odluka koje je politička elita Srbije donosila u to vrijeme ili na bilo koji drugi način preuzeo odgovornost.

Zašto, moglo bi se pitati, netko direktoru Narodne biblioteke pridaje toliko neprijazne pažnje? Sretena je Ugričića na mjesto direktora Narodne biblioteke prije deset godina postavio Zoran Đinđić. Ostao je, i poslije njegova ubojstva, u službi, modernizirao je biblioteku, učinio je uglednom, dobro posjećenom kulturnom institucijom. Stalno je bio progonjen, postojano. Zasigurno stoga što njegovi govori i književni tekstovi elektriziraju, što mu riječi zrače energijom – ono što je ciriška publika shvatila čim je osjetila njegovu prisutnost. Ovdje govori netko tko oštro misli, koji je kritčan prema svakom obliku moći, tko je sposoban da o stvarima razmišlja na nov način.

Sretenova je poetika obavezana dubokoj ljudskosti, i to tako što ljude dovodi do punoljetstva, do prava glasa. Da, naravno, to je velika opasnost za sve autoritarne, cinične glave koje zloupotrebljavaju riječi poput demokratije, ustava, slobode, tek da bi u istome potezu kao teroristu obilježili čovjeka kojim svojim radom, svojim razmišljanjem nije učinio ništa drugo nego se zalagao za slobodnu, otvorenu Srbiju.

U javnom govoru u Kulturnom centru Beograda Sreten Ugričić je nedavno rekao: „Upozorenje policiji od teroriste iz biblioteke: u Sali KCB podmetnuta je borba (ne bomba, nego borba). Ta bomba – pardon, borba – smo svi mi ovde prisutni. U toj borbi mi ćemo pobediti. Jer, znate: onaj ko nasrće pendrekom na pisce, unapred je poražen i biće omrznut, a onaj ko čita – pobeđuje!“

Za Sretena Ugričića, Melinda Nađ Abonji

 
Autorka je rođena 1968. u Jugoslaviji. Njezina je obitelj pripadala mađarskoj nacionalnoj manjini u Srbiji. Danas živi u Švicarskoj. Za roman Tauben fliegen auf (Golubovi polijeću) dobila je njemačku i švicarsku književnu nagradu.

Süddeutsche Zeitung, štampano izdanje, 31.01.2012.

Preveo Davor Beganović

Peščanik.net, 01.02.2012.