Foto: Dušan Milovanović
Foto: Dušan Milovanović

Dobar vam dan želim svima. Evo nas ponovo u Sarajevu, malo je prošlo od našeg poslednjeg boravka ovde, a mi smo opet došli: kao da postoji neka magija Sarajeva, neki nalog povratka Sarajevu. Pre neki dan, usred noći, čuo sam gde kažem: Hoću kući, i evo, ne ustežem se da to otkrijem ovde, u Sarajevu. Ne verujem da bih na drugom mestu to mogao da učinim. Jer ovo Sarajevo je grad naših velikih priznanja, i grad naših velikih ispovesti. Prestonica naše istine. I ono će to još zadugo biti.

Ali, kojoj kući? Nemam kuću. Moja kuća nije moja kuća. Kad su me, svojevremeno, moji drugovi iz Amsterdama, izbeglice iz Sarajeva, upitali pristajem li da budem član ex-yu-PEN-a, koji su upravo organizovali pristao sam lako: pa ja, zaista, jesam emigrant. Ja sam tuđ u tuđem svetu. Kako mogu da kažem da je ovaj svet, koji još uvek odbija da se suoči sa zločinstvom koje je iz njega poteklo, i koji svaki poziv na to suočavanje drži za izdaju, u najboljem slučaju za mazohizam – kako mogu da kažem da je taj svet moj svet? Tuđ ovome svetu, ja prihvatam tu tuđost. Ja je čak negujem, podržavam je, razvijam, evo i u ovom trenutku, dok vam ovo govorim, savršeno svestan svega što ovakvom govoru sledi. Pretpostavljam smrt, pa čak i egzistenciju (ono, dakle, što je još gore) starog, prokletog psa životu ratnohuškačkog intelektualnog ološa: za zločine nad ljudima drugih nacija, ali i za zločin nad sopstvenom nacijom, za desetine hiljade mrtvih i raseljenih Srba, ubeđen sam, odgovaraće ta gospoda srpskom narodu, i to u času njegovoga suočavanja sa samim sobom. Čekam taj čas. Verujem u njega. Do tog časa, kako mogu da kažem da je taj svet moj svet?

Ali, kako onda mogu bilo šta da kažem? Kako uopšte mogu da govorim? Odavno naslutio sam da govor podrazumeva nekakav pristanak na svet, da pretpostavlja taj pristanak: da bih govorio, svet ipak mora za mene da bude moj svet, bez obzira kakva zla ja video u njemu, bez obzira koju silu negacije da on pokreće u meni. Govor podrazumeva svet, onako kako podrazumeva druge, koji mi govore, kojima govorim, govor konstituiše druge, govor konstituiše svet.

Tuđinstvo u svetu jeste i tuđinstvo u govoru. Apsolutno nepristajanje na svet znači apsolutno nepristajanje na govor. U trenucima trijumfovanja zla, kao što su oni u kojima je razaran ovaj grad, ta tuđost jeste najveća: ne samo što čovek tada zanemi, kao što se obično kaže, jer ne može da dođe do reči, nego se on i okreće protiv govora: ne bi da govori, nego bi da zaurla. Ne bi da bude čovek dakle, nego životinja: urlikom bi da pobegne u životinjstvo, u ne-svest, u apsolutni zaborav i samozaborav.

To je očajanje, strašni majstor Očajanje, koji bi čoveka da pretvori u životinju, ali (žurim se da kažem) očajanje bez koga danas čoveštva nema. Negde sam rekao, u doba dok ste vi ovde, u Sarajevu, pod najužasnijom, pod najsramnijom opsadom ove epohe, odolevali agoniji ljudskosti (a da vam nismo mogli da pomognemo – iako se sve češće pitam: nismo mogli ili nismo smeli?) – rekao sam: čovek koji danas ne očajava nije čovek. I sad nastavljam, dalje: čovek koji, pod trijumfom zla, ne poželi reči da zameni urlikom zveri, na smrt ranjene, taj nije čovek.

Nema danas ljudskosti bez očajavanja. Nema danas govora bez dubokoga njegovog iskušavanja jecajem i urlikom.

Priznajem i to: da sam se tokom mog prošlog boravka u Sarajevu, posle svake reči koju bih izgovorio, osećao loše, veoma loše: kao da sam nešto sakrio svojim govorom. Kao da sam nešto izneverio. Kao da sam se pogrešno, ili čak lažno, predstavljao.

Sad pomišljam da to nije posledica uobičajenog mimohoda bića i jezika, nego da je to životinja moje ljudskosti, velika divna strašna životinja očajavanja, tražila svoje pravo. Pomišljam da je to sama suštastvena ljudskost tražila od mene da zaurlam, a ne da govorim. I da me je samo žudnja za kućom uspevala da natera da, uprkos provokaciji na urlik, povezujem reči u rečenice, da artikulišem plač, da očovečujem životinju ranjene ljudskosti, pa makar da i tim govorom, tim pokušajem govora, i ja dajem svoj doprinos ogromnom sramnom verbalnom đubrištu što leži na toj ranjenoj ljudskosti.

Očigledno, ja govorim: pokušavam da govorim, da se vratim kući. I ja sam izbeglica, eto: pokušavam da kažem, u noći koja ne prestaje: Hoću kući.

Sarajevo – da li je Sarajevo ta kuća? Ili, možda nema više Sarajeva, nema više kuće? Da li egzodus Srba iz Sarajeva jeste već mogućni egzodus Sarajeva iz Sarajeva?

Ako u Sarajevu nema kuće za mene, onda je nema ni u Beogradu, nema je ni u Zagrebu. Beograd može da bude Beograd, i Zagreb može da bude Zagreb, samo ako se Sarajevo zaista vrati Sarajevu: ako ponovo bude ono što je bilo, pre fašističkog ludila: veliki grad svih. Ovde se rešava sudbina svih nas. Hvala vam.

Riječ na Četvrtoj skupštini građana srpske nacionalnosti BiH, u Sarajevu, 22. juna 1997. Prvi put objavljeno u listu Oslobođenje, 23. juna 1997.

Peščanik.net, 04.11.2011.

SARAJEVO