Natpis: Thanks! I hate it.
Foto: Peščanik

Postoji li uopšte granica mržnje prema Vučiću? Sve je beskonačno, moglo bi se reći, u nekim okolnostima ljubav ima granice a mržnja ne. Pitanje postavljeno kao poimanje emocije prema tiraninu verovatno nije potrebno. Osećanja su (još uvek) izvan kontrole, a objekat navodne mržnje, očajnički željan da ga vole, isturio je ispred sebe ženski odred branilaca njegove etičke i estetske izuzetnosti.

Karikatura se ne može opisati, bolje je da pogledate ako već niste. Nastala je posle zastrašujućeg premlaćivanja i mučenja u Novom Sadu, i takve scene, naravno, nisu moguće bez simboličkog ili realnog prisustva vlasti i opskurne kreature na njenom čelu.

Corax i Petričić u stvari čine veliku uslugu ovdašnjem fireru. U njihovom iščitavanju njegovog nepodnošljivog lika, ta je pojava neuporedivo ljudskija nego u stvarnosti. Izuzetak je donekle predmetna karikatura, koja je i po likovnom rešenju i umetničkoj simbolici slika vampirske bestijalnosti i dometa nasilja pod svevlašću onoga koji jedino nasiljem čuva tu svevlast.

Taj Kontić je svakako izaslanik ove vlasti, čista slika sirove snage bez uma, koju je odgajila vlast bez uma. I on je zadužen da uteruje strah, samim svojim postojanjem. Mučenje je poruka za sve i nastavak terora u velikim palankama Srbije: evo, ovako to mi radimo!

U pokušaju da se očuvaju bar komadići pocepane i potpuno crne biografije Vladaoca, čuvari njegovih ljudskih restlova posežu za formulacijama koje su im misaono dostupne. I naravno da je to javni krah odbrane onoga što se braniti ne može, a i ne sme.

Izvesna Vladanka Malović, zadužena za javni lik svog šefa – koji je taj deo sebe pretvorio u kroki tragikomičnog strašila, upućuje karikaturistu kod psihijatra, ne želeći da vidi ono što joj je pred nosom: da su za vodećeg bolesnika hitno potrebni svi konzilijumi. No, dobro, neka to bude njena naopaka dijagnoza-bumerang, omaška nastala u obrnutoj projekciji prepoznavanja teških simptoma.

Ali, u drugom delu izjave, uz uvrede majstoru (da mu mržnja izjeda mozak) i neizbežnu upotrebu Đilasa, Malović lagodno podleže čarima ambicioznog misaonog sloma i teške nesposobnosti da nacilja ono što želi. Kaže da je Corax „rob velikog zla!“.

I to je potpuno tačno. Ne samo on, svi smo robovi tog velikog zla, svako se bori protiv njega ili pristaje i uživa pod njim kao Malović. Ali veliki majstor je to zlo pokazao u svoj njegovoj ružnoći i potencijalima da izraste u monstruma za čije će upokojenje valjati glogov kolac i beli luk.

Oglasila se i bela ministarka Zorana Mihajlović, odgovorivši na pitanje postavljeno na početku ovog teksta. Rekla je otprilike da mržnja prema Vučiću nema granice!

To je patetični izliv podaničke revnosti i sve je to kod ministarke za koju još ne znamo kako izgleda prilično neiskreno. Zašto bi neko uopšte mrzeo Vučića? Mržnja je osećanje pristajanja na nekoga, odluka da neuporedivu rugobnost pripustiš u svoj život, to je ljudska emocija koja Zoraninoj ljubavi ne pripada.

Za Vučića ovde nema ni ljubavi ni mržnje, on lično mrzi i one koji ga vole, njegovi kapitalni kvarovi lišili su ga elementarnog ljudskog opštenja. Posebno prema onima koji mu služe. Vučić nije zlo sam po sebi, on je njegova sublimacija i esencija. Zlo se ne mrzi nego otklanja, valja biti sabran i miran pred njim da bi mu se stalo za vrat.

Možda je Zorana mislila da ima sve više kategoričnog nepristajanja na njega i prepoznavanje njegove vladavine kao serije sumanutih nasilnih ispada. Pa je probala da svoju odanost kroz prepoznavanje rastuće mržnje iskaže kao preporuku na maratonskom putu prema novoj vladi.

Mnogi iz SNS-a dobro znaju da im je car nesposoban, načet i bitno oštećen, ali ga merkaju: ko će prvi da baci kamen. Računaju hoće li oni takvi opstati bez njega ovakvog.

Verovatno neće, a to je Corax i nacrtao: lešina se raspada, ali nam još pije krv na slamku.

Peščanik.net, 18.09.2020.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)