Foto: Kristijan Balan, #1od5miliona
Foto: Kristijan Balan, #1od5miliona

Kad je ono Bujošević izabran za generala glomazne državne televizije, javnog servisa to jest, tabloidi režima su ga istog časa temeljito ofarbali. Navodno je na to mesto, nepoznatim putevima došao iz protivničkog tabora. I tada je postao Žuti Bujke. Sve do danas, iako mu je ta farba davno otpala. Ima onih koji mu još tepaju, sećajući se valjda svih njegovih pojavnih oblika.

Ali godine su prošle, generalni je menjao polikolor na sebi, znajući da mu pristaje bilo koja nijansa bilo kakve boje. Postajući ostarela fasada, sklona ljuspanju, Bujošević je osigurao starost, poručujući sa mnogo zvukova svojim poslodavcima, nešto poput onog golmana Stojkovića: oprostite mi moju ružnu prošlost, ovo sada, to sam ja. Zasad.

U svakom slučaju, prošlost je neugodan svedok, a sadašnjost prilično smrdljiva. Gosti servisa su brižljivo izabrani, ali problem nastaje kad je izbor mali i jadan. Bar dva puta sedmično, tamo se olakšavaju Vesić ili Krle. Ili neko još gadniji. To su ljudi koje ne treba pozivati u program. Oni se pozivaju sami, uloga urednika pa i direktora svodi se na poziciju baba sere: skloniš se negde dok se u tvojoj kući odvijaju te nepodnošljive smrdljive senzacije. I samo dodaš papir.

Jedino je u takvom estetskom ambijentu moguće održavanje gipsanog kulta ličnosti. Tamo gde ima bar malo uma, dobrog ukusa i mirisa, uzdizanje do obožavanja jednog nitkova bilo bi nezamislivo. Naravno da Bujošević u tome nije sam, niti su sve zaumne ideje njegove. Našao se u najgore vreme na najboljem mestu, i iz toga je za sebe dobio najviše što se može dobiti. Želeo je da bude tamo, i izabran je kao u Politici: bez programske ideje i nasuprot volji zaposlenih.

Pokazalo se da mu ništa od toga nije bilo potrebno, ali je zajedno sa Upravnim odborom i svim redakcijama ustrojio stroge logorske principe: nema drugačijeg stava od onoga koji godi Vučiću; nema dobre informacije bez Vučića; ni u kakvim okolnostima o Vučiću se ne može govoriti u negativnoj konotaciji; informacije o uspesima Srbije i Vučića saopštavaju se tonom umerene, ali jasne egzaltacije, posebno o njegovim uspesima u borbi za očuvanje Kosova; nije dopušteno informisanje o Vučićevoj porodici, ili kompromitujuće afere u kojima su učesnici njegovi najbliži saradnici; u svakoj situaciji gde je to moguće isticati posebne osobine Vučića, koje svakodnevno pokazuje u vođenju države; sve što se može smatrati uspehom u bilo kojoj oblasti, njegovo je; mora se učiniti sve da bude voljen; nisu dopuštene šale, ironične ili satirične opaske na račun Vučiča; opozicija se prikazuje isključivo u negativnom kontekstu, potencira se njena ekskluzivna odgovornost za sve što ne funkcioniše u državi i društvu.

Uz ova pravila ponašanja, koja već godinama važe, RTS prestaje da bude servis građana i postaje igračka u rukama ludaka i lažova, željnog timarenja, tetošenja i neprekidne pažnje.

Mogao je Bujošević da se izvuče iz toga pre nekoliko meseci, ali u to doba on je već bio temeljno i nepovratno izbačen iz etičkog balansa, ostavljen na milost ljudima gorim od sebe – ako je u takvom balansu ikada i bio – čeznući da tu milost svakako dobije. Bio je do guše u smradu i to je počelo da mu godi, pa mu je dopušteno da uprkos godinama svoj mandat izgura do kraja.

Servis je postao javna kuća zadužena za jednu te istu vest, orvelijanska tvrđava koja nam utuvljuje u bezvoljne tikve kako nas negde bez naše volje vodi, ali nas vodi sigurno, samoizabrano vrhovno biće, koje u svom mahnitom poslu ne pokazuje znake posustajanja, umora ili kajanja. I to bi moglo da traje beskrajno. Njega javno oblikuju tačno onako kako želi da bude oblikovan sam, uveren da mu najbolje priliči to što javno pokazuje.

Problem se javlja kada javno lice vođe postane različito od željenog, pa umesto apolonski zavodljivog firera vidimo Kvazimoda ili odbeglog člana porodice Adams. Sa slikom i ogledalom se ne može izboriti niko i slika koju vidimo kazuje nam da je Bujketova misija, bar u maskiranju budale u cara sasvim propala.

No, bilo bi sasvim naopako smatrati Bujoševića istinskim gazdom servisa. Na mestu gde jeste, on se nalazi negde na donjem kraju sive zone istinskog programskog i korporativnog odlučivanja. Ta izdašno plaćena lična nemoć ga ne amnestira, tačno je znao u šta se upušta i šta će morati da čini.

Tako da ovo i nije tekst samo o informativnoj moći i javnom nasilju koje otuda dolazi, nego i o boji i njenom značenju, kako je u uvodu nagovešteno. Žuti Bujke je izgubio osnovnu tabloidnu fasadu nastalu na insinuaciji o pripadanju, pa je kao takav nekim čudom i ko zna čijom voljom zalutao u protivnički gang.

Pokazalo se, rekosmo već, da je čovek ipak bezbojan i da je prijemčiv za nove opite. Evo, u prošlu subotu su vrata servisa ofarbana u roze, pa je taj mural u tešku konsternaciju metnuo vladajuće čuvare javnog bojadisanja. Moguće je da farbadžije odgovaraju za svoje delo, ako ne dokažu šta su hteli. A hteli su da kažu da između Pinka i servisa razlike nema, da ovde već živi Pink Panter – Nebojša Stefanović, kao inspektor Kluzo, genijalni milicajac koji štiti mračne očeve poslove hapšenjem onih koji ga u tome ometaju. Monti Pajton je sa svojim cirkusom sleteo na Vesićevu kaldrmu, sa idejom da baš na tom mestu uradi nešto za srpsko ministarstvo bezveznog hodanja i besmislenog postojanja, novi resor u vladi za Gorana Vesića.

Tih čudesa ipak na javnom servisu nema.

Slutim da su farbari porte RTS-a hteli da kažu kako su i Pink i servis simboli neprekidne i svakovrsne travestije vladara i njegove posluge. I da u tom biseksualnom informativnom sistemu razlike među emiterima ne postoje, pa ih treba ujednačiti po sklonostima i neodoljivom međusobnom erotskom magnetizmu, koji može biti samo roze. I u zajedničkoj opsednutosti istim agresivnim klipanom, jedinstvenim predmetom njihove skoro čulne čežnje.

Kad je Boško provalio u RTS, tamo je ušao i Pink, da umesto domaćina izveštava o upadu, pa je i ta presudna penetracija dovela do simboličkog jedinstvenog ružičastog barjaka. U takvom konzumiranom braku i mlada i mladoženja nose klot roze, mada bi Bujošević, kao odlazeći stari svat, mogao da obuče bilo šta, crnje od crnjeg.

Peščanik.net, 15.10.2019.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)