Chavela Vargas
Chavela Vargas

Pre nekoliko dana, 5. avgusta, umrla je u Kuernavaki u devedeset i trećoj godini Čavela Vargas, jedna od najpoznatijih latinoameričkih popularnih pevačica. Rođena u Kosta Riki, ali rano emigrantkinja u Meksiku, ona je za ceo španski govoreći svet predstavljala provokativno i neukrotivo drugo – sirotinju, zabranjene ljubavi, drugačiju seksualnost, ironičnu distancu prema crkvi, neregularnost: bila je “loša devojčica” kao i Grkinja Sotirija Belu, i imala je sličan, grub ili šaputav, svakako ne ni obrazovan ni muzički uglađen i stilizovan glas. Upravo zahvaljujući tome, mogla je da obnovi svoju pevačku karijeru u starosti, i da od devedesetih godina pa sve do smrti ne prestane da peva i nastupa. Njen glas je bio grublji, a teme provokativnije. Postala je čak lice smrti u filmu Frida režiserke Džuli Tejmor (2002), filmskoj biografiji Fride Kalo. Tu je pevala svoju slavnu pesmu La Llorona (žena koja jadikuje). U mladosti je nekoliko godna živela u kući Fride Kalo, za vreme drugoga braka sa Diegom Riverom, i slikarka joj je umrla na rukama. Priče o ljubavnoj vezi između dve žene zvuče uverljivo. Čavela Vargas je objavila svoju lezbijsku seksualnost u poznim godinama.

Čavela Vargas (umetničko i ponarođeno ime za Izabel) je karijeru započela pevajući na ulicama Meksiko Sitija. U tridesetim godinama je postala popularna, pre svega u umetničkim i intelektualnim krugovima. Nastupala je često u muškoj odeći, sa revolverom ili bičem, tekstove je često pevala u muškom rodu, ali njena popularnost je samo rasla, ne samo u Meksiku, već i u SAD. Sedamdesetih godina je iščezla, i to upravo u doba kada se pojavio meksički pokret za prava homoseksualaca, čija je ikona nesumnjivo bila; petnaest godina se borila sa alkoholizmom. Pojavila se ponovo tek u devedesetim godinama, i postala još popularnija nego ranije. Bila je muzička muza filmskog režisera Pedra Almodovara. Čaveline pesme se mogu čuti posvuda – posebno na skupovima indignadosa u Španiji. Starica sa hrapavim glasom i u crvenom ponču je ostala figura otpora.

Čavela Vargas je pevala muziku rančeras, seosku muziku, i to tip solo pesme praćen gitarom. Poznatiji tip ove muzike je veći, skoro uvek moblini orkestar, mariači, koji je označio prelaz u urbanu kulturu, posebno u dvadesetim i tridesetim godinama prošloga veka. Kada se 1929. završila meksička revolucija, započeta 1910, mnogi meksički umetnici našli su nakratko utočište u SAD, i po povratku su svoju zemlju i njen folklor počeli gledati novim očima. Bez svake sumnje, na novu meksičku vizualizaciju i pojmovanje Meksika je temeljno uticao Sergej Ejzenštain sa svojim filmom Viva Meksiko, snimanim 1930. i nikad završenim; no materijal je bio poznat. Jedna verzija se kao celovito delo pojavila 1979. Premda se revolucija završila uvođenjem jednopartijskog sistema, Meksiko je napredovao, a kultura se organizovala na osnovama istraživanja narodne tradicije i uglavnom leve misli. Film i popularna muzika, koja je upravo u filmu imala najvećeg promotora, postali su prepoznatljiv fenomen u svetskim okvirima. Veoma često, muzika i zvezde su se razmenjivali sa Holivudom: tako je Čavela Vargas pevala na venčanju Elizabet Tejlor i Majkla Toda. Na drugome kraju sveta, na Balkanu, odnosno u Jugoslaviji, fenomen meksičke muzike dobio je sasvim neslućene razmere: udaljavanje od sovjetskog i nesigurno prihvatanje zapadnih kulturnih proizvoda je proizvelo novu potražnju, a meksička muzika i film, tako duboko socijalno obeleženi, davali su jugoslovenskoj publici mešavinu strasti, tuge i muzike koji su savršeno odgovarali. Film Jedan dan života (Un dia de vida, režiser Emilio Fernandez, 1950), prikazivao se dve trećine godine u Zagrebu pred punom salom, a slično je bilo posvuda po Jugoslaviji. To je prvi igrani film kojeg se sećam – tačnije sećam se svoje majke i bake koje su neutešno šmrcale u bioskopu. Mislim da od toga doba teško podnosim muzičke filmove… I danas su odlomci iz ovog filma, čak i ceo film, na YouTube sa hrvatskim poreklom i titlovima. Emilio Fernadez, sa nadimkom El Indio, jedan od najvećih meksičkih režisera, bio je i scenarist ove veličanstvene melodrame. U kratkome boravku u Holivudu je označio pop-kulturu: poslužio je kao model za statuetu Oskara…

Nastavak u Jugoslaviji je poznat: meksička muzika je sve do sedamdesetih bila najpopularniji žanr. Makedonska grupa Manjifiko je čak zabavljala Tita na dočecima Nove godine, a prvi VIS-ovi nisu oklevali da u svoj repertoar uključe i ovu muziku.

Čavela Vargas je nesumnjivo proizvod kulture koja je umela da osmisli revoluciju, folklor, i holivudske tehnike sticanja popularnosti – istovremeno. Kao redak istorijski svedok toga doba, ona je mogla da prenese svu višeznačnost opredeljenja za “narodno” posle revolucije, i da pri tome ne izgubi ni socijalnu notu, ni otpor drugačijih. Njena iskustva sa intelektualcima i umetnicima tridesetih, četrdesetih i pedesetih godina nije imao niko, ona je jedina znala celu priču. Njeno pojavljivanje posle petnaest godina pauze u potpuno drugačijem društvenom i kulturnom kontekstu dokazuje da su promene donele dosta istih problema, i to u većim količinama, i njeno pevanje je bilo potrebnije nego ikada ranije. Dovoljno je setiti se 1968. u Meksiko Sitiju, studentskog pokreta i pokolja, i Olimpijskih igara na kojima su crni sportisti digli stisnutu pesnicu dok je, njima u čast, odjekivala američka himna. Danas pevanje Čavele Vargas daje sjajan primer o razumevanju narodskog, koje inače često zbunjuje Evropljane – sem Mediteranaca. Ljubav za najjednostavnije, za “siromašni stil”, za jasne i razumljive vrednosti života, za mala uživanja i za svest uvek otvorenu prema nepravdi i društvenim problemima nije lako objasniti, još manje izgraditi kao sistem. Lationoamerički i mediteranski svet dele u tome pogledu mnogo zajedničkih osobina, i relativno lako se “prepoznaju”. Evropska ljubav prema takvome stilu života i navikama ponekad ima shizofrene odlike: njih još i danas čitamo u stereotipima koji se u metastazama šire po evropskim medijima kada je tema kriza.

Čavelu Vargas sam počela da tražim u devedesetim godinama, i nije bilo lako naći njene CD-ove. Prošle godine sam ugledala jedan njen CD u samousluzi Špar negde u Alentežu, u istočnoj Portugaliji. Posegla sam za njim, baš kao i neka žena sa druge strane korpe. Sreli su nam se pogledi, zajedno sa rukama. Osmehnula mi se, i upitala odakle sam – mnogo Portugalaca govori engleski. Kada sam joj rekla, nasmejala se još šire, i rekla mi: “Onda je vama Čavela potrebnija nego meni, ja ću je lako naći”. To nije bilo sve: otišla je do kase, nešto razgovarala sa prodavačicom, i zatim mi je ova donela iz magacina sve CD Čavele Vargas koje su imali i spremali za rasprodaju sa popustom.

I šta je to što je meni “potrebnije” u delu pevačice koja se smrću samo preselila u besmrtnost? Upravo drska realnost gledanja na svet bez cenzure, veselje i tuga koji se jedno drugoga ne stide, ali se često jedno drugome podsmevaju, otvorenost za drugo, prepoznavanje zaboravljenog i potisnutog, praznik ni iz čega, žalost nad svim. Čavela Vargas, svaki put kada zapeva, menja položaj kontinenata, tera ih da se sudaraju, a nas da skačemo sa jednog na drugi, srećni zbog razlika.

Peščanik.net, 12.08.2012.

FEMINIZAM

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)