Foto: Carlo Allegri, Reuters
Foto: Carlo Allegri, Reuters

Nacionalna alijansa za lokalni ekonomski razvoj (NALED) proglasila je reformatore za 2013. godinu – priznanje je dodeljeno u četvrtak 26. decembra u 16,30 sati ministru privrede Saši Raduloviću (u kategoriji ”ministar”) i direktoru Poreske uprave Ivanu Simiču (u kategoriji ”rukovodilac regulatornog tela”). U obrazloženju nagrade, NALED je naveo da je Saša Radulović ”zaslužan za pokretanje izmena četiri sistemska zakona koji treba značajno da olakšaju uslove poslovanja a da je njegovo Ministarstvo kreiralo nove zakone o privatizaciji i stečaju i aktivno učestvovalo u izmenama Zakona o radu i Zakona o planiranju i izgradnji presudno važnih za brže privlačenje investicija i za rešavanje sudbine preduzeća u restrukturiranju i stečaju”. Za Ivana Simiča kaže se da je ”pokrenuo vitalne projekte i inicijative kako bi obezbedio lakši administrativni postupak prijave poreza, vidljivost u radu Poreske uprave i ambijent za dalje reforme poreskog sistema, inicirao projekte objedinjavanja naplate poreza i doprinosa, on line prijavu PDV-a i poreza na imovinu i započeo pripreme za unapređenje sistema fiskalizacije”.

Samo dva sata posle dodele nagrade, grupa sindikalista i ekstremnih levičara izviždala je i umalo izbacila Sašu Radulovića sa tribine na Pravnom fakultetu protestujući protiv reformi koje on kao ministar pokušava da sprovede. Tribina na Pravnom delić je neviđene hajke kojoj je izložen Saša Radulović (i njegova porodica) od trenutka kada je izgovorio samo ”r” od reformi. ”Ako preživi Radulović, neće Srbija”, zlokobni je refren koji koriste protivnici reformi kako bi zaustavili ministra u nameri da reformiše ambijent za poslovanje.

A posle 16 sati sledećeg dana (petak 27. decembar), drugi reformator godine, Ivan Simič podneo je ostavku na mesto direktora Poreske uprave. Simič je postao ”sumnjivo lice” kad je izašao u javnost s podatkom da građani, preduzetnici i kompanije duguju na ime poreza šest milijardi evra a postao je trn u oku političkih miljenika (pojedinaca, preduzetnika i firmi) onog trenutka kad je najavio i počeo da sprovodi praksu nulte poreske tolerancije.

U kakvom li su to stanju reforme, društvo i država kad je dvojicu refomatora zadesila ovak’a sudbina? Ko se to u Srbiji okomio na reformatore? Koja to koalicija tako tvrdokorno traži od Vlade da abortira tek začete reforme? Da li je restauracija pobedila pre nego što je reformacija i počela?

Od odgovora na neka od ovih pitanja zavisi sudbina građana i države. Ne treba podsećati da je pre deset godina ta Srbija koja se danas protivi reformama ubila reformatora koji je ozbiljno zasekao u trulo tkivo države i društva – Zorana Đinđića, prvog demokratski izabranog premijera. Tada uspostavljena restauracija Vojislava Koštunice vratila je Srbiju deset godina unazad, koštala je dvadeset izgubljenih godina i stvorila neke anomije (nasilje, netoleranciju, retradicionalizaciju) od kojih društvo danas ozbiljno boluje.

Poslednja dva meseca protekle godine obeležila je grčevita borba antireformskog bloka da očuva status kvo, da se u Srbiji ništa ne menja i da se ekonomska politika nastavi po starom. Za kratko vreme oko antireformske platforme okupila se grupa ”raznobojnih” protivnika, stiče se utisak kao da se digla ”kuka i motika” protiv neke boleštine i pošasti koja preti da hara državom.

Ko se to uplašio reformi?

Rentijeri, odnosno klijentela. Oni se boje da će im reforme oduzeti nasleđenu rentu i stečena prava. Rentijera, odnosno klijentele ima danas u raznim društvenim grupama i slojevima a rođeni su davno kao paraziti u socijalizmu, odrastali pod okriljem populizma i školovali se uz državni intervencionizam.

Najreprezentativniji primerak srpskog rentijera/klijenta je onaj deo radničke klase koji je intravenozno konektovan na državu kao poslodavca – u svemu je zaštićen od vremena Josipa Broza i samoupravljanja do današnjih zagovornika očuvanja propalih preduzeća u restrukturiranju. Pre neki dan Politika je objavila tekst o jednom takvom preduzeću koji na uverljiv način odslikava rentijersko/klijentelističko ”stanje duha” u kome se kaže da ta firma (Budimka) ima sjajnu budućnost, ali samo ako joj – država pomogne. Deo te rentijersko/klijentelističke radničke klase i kad ne radi (recimo) deset godina – uredno dobija platu od države. Neko će da kaže da je mala, ali suština je da je ona – nezarađena. A ako bi rentijer radnik eventualno dobio otkaz u propaloj firmi, država je po zakonu dužna da mu obezbedi i otpremninu. Tako otpremnina dođe kao nagrada onome ko je deset godina bio privilegovan da ništa ne radi a da dobija platu. I zato odjednom ima toliko protivnika novog Zakona o radu koji traže da se stari Zakon ne menja i da otpremnine ostanu kao i do sada.

Isti je slučaj i sa ”radničkom klasom” u državnoj upravi, takozvanom administracijom. To je još ”tvrđe” rentijersko/klijentelističko udruženje sa dobro organizovanim lobijem u obliku državnog SS (Saveza samostalnih) sindikata – ta klijentela brani zagarantovano radno mesto, sigurnu platu i ne previše zalaganja na radnom mestu. U slučaju otkaza (jer ih je previše), činovnici prete da će tražiti tako velike otpremnine da će ugroziti budžet. Da li, međutim, otpremnine zaslužuju rentijeri “radnici” koji su 15 ili 20 godina uživali neviđene privilegije – dobili su preko partijskih veza posao u državnoj administraciji i uredno primali plate koje su u vreme ekonomske krize 30 odsto veće od plata koje primaju radnici zaposleni kod privatnika?

Posebni rentijeri/klijentela su državna preduzeća. EPS, Železnica, bivši Jat, Galenika… prave ogromne troškove i zanemarljive prihode, odnosno imaju ogromne gubitke koji se desetinama godina pokrivaju iz budžeta. Radnička klasa-klijentela mnogo voli da radi u takvim preduzećima-klijenteli jer se posao dobro plaća (zato su i visoki troškovi), a malo se radi (zato i nema prihoda na tržištu).

Tu radničku klasu štite i nastoje da sačuvaju neke od sindikalnih centrala/rentijera. Vrlo često ispod te navodne klasne brige krije se lični rentijerski interes sindikalnih funkcionera. Ne treba ići daleko pa se u to uveriti – svaki radnik bilo kog privrednog društva u okviru Elektroprivrede Srbije potvrdiće da njegov “sindikalac” živi k’o “bubreg u loju” – nikad nije na radnom mestu, stalno je po sastancima, prima basnoslovno veliku platu za srpske prilike i vozi se službenim automobilom (obično je to audi ili mercedes) generalnog direktora.

Kao deo dobro organizovanog antireformskog udruženja, uz neke od sindikalnih centrala nametnule su se i pojedine partije. Pre svih, interesno političko-penzionersko udruženje porodice Krkobabić (PUPS) a zatim i Socijalistička partija Srbije. Ta politička udruženja stvorila su ozbiljne finansijske obaveze prema svojoj klijenteli koja sada ne želi da se odrekne stečenih renti u privredi, državnoj administraciji, javnim preduzećima, upravnim odborima, Univerzitetu, klinikama i domovima zdravlja, školama… Novozaposleni u proteklih godinu i po dana “preko veze” kontrolor pošiljki u Pošti, ložač u elektrani, referent u osiguravajućem društvu, čuvar u fabrici lekova, čistačica u osnovnoj školi… svi su oni rentijeri koji očekuju da im njihove partije sačuvaju radna mesta i obezbede plate. Renta je ključni interes stotina hiljada ljudi u Srbiji u vreme ekonomske krize koja traje najmanje 25 godina.

Među rentijere mogu da se ubroje policajci, oficiri, popovi (”dajemo im tolike pare, a oni nas pljuju”, imaju običaj da kažu srpski političari), lekari, profesori i nastavnici…

Lokalne samouprave takođe su jedna vrsta rentijera i taj klijentelizam duboko je ukorenjen u sistemu državnog uređenja Srbije. Sem časnih izuzetaka, u Srbiji gotovo da ne postoji opština čije je rukovodstvo sposobno da osmisli način kako da samostalno zaradi novac za opštinski budžet. Najjednostavniji model je – novim taksama ojaditi preduzetnike (i uništiti svaku pomisao na bavljenje biznisom), a najčešći model je – tražiti novac od centralne države.

Srbija se ni posle raspada Jugoslavije nije izvukla iz nakaradnog sistema karakterističnog po neverovatnom stepenu preraspodele dohotka (rente) i po nedostatku strukturnih reformi privrede koji je više od pedeset godina građen na potpuno pogrešnim podsticajima. Sistem je godinama usavršavan, formirana je i dobro razvijena klijentelistička mreža – mnogo je onih koji traže usluge da bi bili lojalni. Usluge su, naravno, uvek u domenu preraspodele rente, a nikada u domenu stvaranja nove vrednosti.

Tako je Srbija godinama sve manje proizvodila, ali to se nije previše osetilo na životnom standardu.

Kako je to moguće?

Jednostavno, nastavljena je praksa zaduživanja u inostranstvu. S vremena na vreme u medijima se (obično u Politici) pojavljuju ”mudra” pitanja (na primer) ko je pokrao 73 milijarde evra koje su ušle u Srbiju posle demokratskih promena. I obično u autorskim tekstovima neko od rentijera/profesora insinuira kako su ”te pare pokrali političari”. Možda su nešto i pokrali. Ali, najveća odgovornost političara je što su taj novac ubacili u klijentelističku mrežu koja je ”pojela” najveći deo bespovratne pomoći i kredita koji su za 15 godina ušli u Srbiju:

– dve-tri milijarde evra godišnje na pokrivanje gubitaka državnih preduzeća

– milijarda-milijarda i po na plate radnika u firmama u restrukturiranju

– pola milijarde godišnje na višak zaposlenih u javnoj upravi

– 100-200 miliona na nereformisano zdravstvo i školstvo

– milijarda-dve za troškove lokalnih samouprava

– milijarda i po za Nacionalni investicioni plan

– …

Rentijeri smatraju da njih i dalje treba plaćati jer su oni politička baza vlasti.

Nažalost, tako misli deo političara.

Šta to znači? Pa uglavnom pogoršanje privrednog ambijenta – novo zaduživanje države i uvođenje novih poreza. Pre neki dan to je javnosti lepo objasnio Milan Krkobabić iz PUPS-a u jednoj tv emisiji pred zblanutim Miodragom Kostićem: ”Nego šta, udarićemo vam nove poreze pa će biti para koje će država da deli”, a posle nekoliko dana dodatno razjasnio na naslovnoj strani Politike da je ”dosta bilo neoliberalizma koji nas je upropastio” i da je vreme da se država brine za – klijentelu.

Pritisak antireformskog lobija toliko je veliki da Vlada polako ali vidljivo odustaje od jednog po jednog reformskog projekta. Zakoni o radu, o stečaju, o privatizaciji, o izgradnji, nulta poreska tolerancija… odlažu se i ostavljaju za (”bolje”) vreme posle izbora.

Stiče se utisak da je Vlada krajem prošle godine bila prinuđena da abortira i ”pobaci” reforme pod snažnim pritiskom moćne klijentelističke mreže zainteresovane da sačuva rentijersku poziciju i stečena finansijska prava.

Po cenu bankrota države.

To što ministar finansija Lazar Krstić misli da Srbija nije u opasnosti da doživi bankrot ne mora automatski da bude i tačno. O toj drugoj mogućoj opciji (neodrživosti klijentelističkog modela i sloma državnih finansija) uporno govori ministar privrede Saša Radulović.

Uostalom, nije bilo tako davno (mada je ministar Krstić u to vreme bio adolescent) kad su, pre manje od deceniju i po, golim okom mogle da se vide posledice političkog sistema koji je počivao na klijentelizmu – Argentina je krajem prošlog veka proglasila najveći moratorijum suverenog duga u istoriji kad država više nije mogla da plaća rentijere.

Moratorijum suverenog duga samo je stručno ime za – državni bankrot.

Peščanik.net, 07.01.2014.

Srodni linkovi:

Milutin Mitrović – Rodu o… (neo)liberalizmu

Andrea Jovanović – Odgovor Miši Brkiću

Stefan Aleksić – Turu radnika gospodi za drugim astalom

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU