Radio emisija 06.06.2014, govore Mirjana Miočinović, Dimitrije Boarov i Ivan Medenica.

Svetlana Lukić: Pre šest dana objavili smo tekst trojice autora koji krajnje ozbiljno, argumentovano i pristojno analiziraju doktorsku disertaciju aktuelnog ministra policije i istog časa se na nas, odnosno na Peščanik, obrušilo pola državnog aparata.

Taj stepen agresivnosti, laži i bezočnosti više uopšte nije smešan. Šest dana i šest noći neko ulaže velike resurse svake vrste da obara naš sajt, poručujući nam time da za nas i naše autore nema mesta u ovoj zemlji.

Kada smo odlučile da objavimo taj tekst znale smo da nećemo proći jeftino. Međutim, sve što se dešavalo posle toga je postalo nadrealno. Čemu ta histerija ministara, predsednika vlade, poslanika, vlasnika Megatrenda? Šta oni to brane braneći neodbranjivo, tvrdeći da je objavljivanje tog teksta deo međunarodne zavere za rušenje Aleksandra Vučića. Da li su svi oni uopšte normalni? I ovo nije retoričko pitanje.

Nekim ljudima se već smučilo da danima slušaju o plagijatu, o Peščaniku, o rušenju našeg sajta, tvrdeći da u zemlji ima daleko većih problema. Pa mi se slažemo. I nama je dosadilo. Želimo samo da opozovu svoje pse koji nam ugrožavaju pravo da postojimo. I mi mislimo da u zemlji ima mnogo drugih i većih problema od jednog lažnog doktorata i obaranja jednog sajta.

To što nas ne ostavljaju na miru, što razne ljude stavljaju u ponižavajuću situaciju da pred javnošću lažu o doktoratu svog kolege doktora Stefanovića, nije naš izbor. To ne govori o Peščaniku, nego o državi u kojoj živimo.

Ovo najnovije ludilo ne može dobro da se završi: da se problem plagijata razreši na mestu na kome se takav problem razrešava, jer to niko ko ima moć i vlast u ovoj zemlji ne želi.

Pola ministara iz sadašnje vlade su predavači na Megatrendu ili su tamo doktorirali. Policija, čiji je šef doktorirao na tom istom Megatrendu, treba da juri one koji nam danima obaraju sajt, pri čemu najozbiljniji tragovi vode upravo do Megatrenda.

Ceo ton ovom ludilu je dao ko drugi nego predsednik vlade Aleksandar Vučić, koji je besan zbog raznih stvari, pa i zbog toga što mu OEBS i Evropska komisija ne veruju da mediji u Srbiji nisu cenzurisani. Dijagonalnim čitanjem doktorata svog štićenika, naoružan diplomom pravnog fakulteta, odmah je saopštio orbi et urbi da je doktorat čist kao suza, pokušavajući time da svima zapuši usta i da neopterećen ode u posetu Angeli Merkel. Ovako, osim pitanja o nesvrstanoj poziciji Srbije po pitanju ukrajinske krize, nemačka kancelarka će ga propitivati i o stanju medija u Srbiji.

Ne znam koliko će još dugo svet tolerisati to što naš predsednik vlade tokom jednog radnog dana malo oponaša Vladimira Putina, malo Vojislava Šešelja, a onda povremeno i nakratko Angelu Merkel i Zorana Đinđića, ali ovde u zemlji ta igranka je završena.

On i njegovi saradnici i satrapi sve češće posežu za agresivnošću, diskvalifikacijama i nasiljem. Kao da žele da nam jasno stave do znanja da će ubuduće svakog ko im nešto zameri, nešto ih upita, ućutkati svim sredstvima. Naravno sve u cilju ozdravljenja zemlje i približavanja Evropskoj uniji.

Već tokom poplava je postalo jasno da će predsednik vlade sa pokvarenjacima, kako nas je nazvao, postupati bez milosti. Mediji koje su demokrati osakatile, sada su satrveni. Sve češće jedino polje slobode ostaje internet.

Hiljade ljudi se naselilo u tu virtuelnu Srbiju. Tamo je sagradilo svoje zajednice, svoje puteve i svoje trgove. Ne mogu, a i ne žele da se valjaju u blatu koje svakoga dana prozvodi ova vlast i njeni mediji.

Ako Aleksandar Vučić i njegovi ešaloni stvarno budu jurišali na te virtuelne trgove i ulice, jednog časa tim ljudima neće preostati ništa drugo nego da siđu na zemlju, na prave ulice i na prave trgove.

U ovoj zemlji ima još mnogo onih koji su spremni da plate bilo koji cenu da bi ostali slobodni ljudi.

Dok ne budemo uspeli da vratimo naš sajt, sve tekstove, pa i emisiju, moćićete da nađete na našim zvaničnim Fejsbuk i Tviter stranicama. A što se tiče današnjeg Peščanika, počećemo razgovorom sa pravim doktorom nauka, Ivanom Medenicom, koji predaje na Fakuletu dramskih umetnosti.

Ivan Medenica: Ceo taj slučaj, naravno, pokreće više različitih pitanja i dosta je složen. Recimo, ako počnemo od prve reakcije ministra Verbića na ovu aferu plagijata doktorske disertacije ministra Stefanovića – ja inače mislim da u toj njegovoj izjavi ima i spornih stavki, ali ima i nečega što nije sporno a to je da je u našoj zemlji provera kvaliteta naučnog rada, ovde u konkretnom slučaju doktorske disertacije, u nadležnosti samih univerziteta, dakle ne fakulteta nego samih univerziteta. Ne postoji neki zakonski okvir za proveru kvaliteta, pa samim tim i originalnosti naučnog rada, mada u toj istoj izjavi ministar Verbić najavljuje da će se u nekom novom nacrtu zakona o visokom obrazovanju i to pitanje uzeti u obzir, ali dalje ne elaborira.

Profesori univerziteta, naučni radnici, znaju koje su kontrolne instance u okviru samog univerziteta kada je izrada doktorske disertacije u pitanju. Ukoliko se pojavi sumnja da je doktorski rad plagijat, to se takođe rešava iznutra. Univerziteti u svojim aktima imaju mehanizme za proveru takvih optužbi.

U civilizovanom, normalnom svetu, u interesu je samih univerziteta da se zaštite od optužbi za plagijat, zato što to najdirektnije ugrožava njihovu reputaciju. Ovde mi imamo obrnut slučaj u slučaju Sefanović, a to je da Mića Jovanović koji je mentor dotične doktorske disertacije, rektor Megatrend univerziteta i valjda vlasnik ili suvlasnik Megatrend univerziteta, napada kritičare Stefanovićevog doktorskog rada, mada bi on prvi, da smo normalna zemlja, imao interes da organizuje adekvatnu proceduru, da se sastavi relevantna naučna komisija, sa spoljnim saradnicima takođe, znači sa stručnjacima sa drugih univerziteta, koja bi proverila dotične navode. U svetu to tako funkcioniše.

U samom tekstu koji je objavljen na Peščaniku i koji je inicirao ceo ovaj slučaj pominju se ta dva poznata naučno-politička skandala koja su dobrano protresla vladu Angele Merkel, a to su plagijati dva ministra iz njene vlade: plagijat upravo doktorske disertacije ministarke Anete Šavan, koja je ni manje ni više bila ministarka za obrazovanje i nauku, i ministra Gutenberga koji je bio ministar sličnog resora kao i naš Stefanović – za odbranu. Dakle, oboje su podneli ostavku kada je utvrđeno da su njihovi doktorati plagijati. Treba imati u vidu da mi ovde govorimo da je doktorat plagijat. I u tekstu na Peščaniku se to kaže, i to je važno ipak istaći kao razliku: govorimo o delovima doktorata. Vrlo je teško postići stoprocentni plagijat, kao što je vrlo teško postići stoprocentnu autentičnost – kao što kaže Mića Jovanović, da je doktorat stoprocentno originalan, stoprocentno autentičan.

Dakle, u ova dva nemačka slučaja sami univerziteti su iznutra pokrenuli proceduru, motivisani vrlo sličnim razlozima kao što je to ovde. Dakle, na nekom sajtu je neko objavio tekst u kome je izneo osnovanu sumnju. Tekst koji je izašao na Peščaniku je upravo to – vrlo osnovana sumnja da se radi o plagijatu, sa vrlo relevantnim dokazima. Ali to nije nešto što može da bude merodavno. Merodavno je, dakle, sada da se adekvatna naučna komisija osnuje koja bi to proverila. Ovde, naprotiv, mi imamo potpuno suprotan slučaj. Imamo slučaj napada, najstrašnije moguće diskvalifikacije Peščanika, istraživača koji su obavili ispitivanje originalnosti ovoga doktorata; da ne spominjemo, naravno, ono što zalazi u sferu kriminala, a što je obaranje sajta Peščanika, koje, po svemu sudeći, dolazi sa adresa vezanih za Megatrend.

Sve što Mića Jovanović navodi u javnosti kao neku odbranu Stefanovića je potpuno irelevantno. Vrlo taksativno sam, iz različitih njegovih izjava skupljao te argumente. Jedan argument je da je na njegovoj odbrani bilo 60 ljudi i da su bili prisutni mediji. Pa šta to znači? Da su mediji i 60 ljudi koji mogu da budu tetke, strine, politički prijatelji, predsednik države ili predsednik partije… Jesu li oni merodavni na odbrani da utvrde da li je to originalno ili nije originalno? Onda kaže: „zbog čega se to tek sad pokreće, godinu i po dana pošto je doktorat odbranjen?“ Pa to je relativno pristojan vremenski rok. Doktorat ministarke Šavan je osporen – a to se u Nemačkoj zaista smatralo kao ipak možda jedan suviše surov postupak – 33 godine pošto je odbranjen. Znači ona je odbranila doktorat 1980. na Univerzitetu u Dizeldorfu, a komisija ga je proglasila plagijatom i oduzela joj doktorat u februaru 2013. godine. I tu se moglo u nemačkim medijima reći da se prema njoj strožije postupilo nego prema izvršiocima nekih drugih kriminalnih dela gde imamo onu klauzulu o zastarevanju.

U određenim civilizovanim sredinama i posle 30 godina ovakvi problemi ne zastarevaju. Onda tu godinu i po dana zaista ništa ne znači pogotovu što bi, da je neka naučna komisija bila pokrenuta da taj slučaj ispita, njoj trebalo nekoliko meseci rada da dođe do zaključaka. Onda Mića Jovanović iznosi to, naravno u diskvalifikaciji istraživača koji su napisali taj tekst, da su oni pročitali prvih 15-20 strana. Kad se pročita tekst na Peščaniku vidi se da oni navode primere plagiranja iz celokupnog korpusa doktorata, znači sve do kraja doktorata, sa 70-ih, 80-ih, 140-ih strana, i tako dalje. Znači ni to ne stoji. Onda mu je argument da ne može biti plagijat naučni rad koji ima empirijsko istraživanje u sebi. Danas smo u Politici pročitali tekst profesorke Danice Popović, da tu nema ni traga od empirijskog istraživanja. Jer kad bi to bilo empirijsko istraživanje – pogotovu što se on poziva na neke metode koje podrazumevaju kvantitativno istraživanje – tu bi moralo da bude nekih tabelarnih pregleda i neke druge naučne aparature, čega svega u ovom radu nema.

Da sad ne idem suviše u detalje, na kraju se poziva na jednu od članova komisije, profesorku Snežanu Đorđević, koja se ogradila od tih optužbi, jedina iz komisije za odbranu ove disertacije, jer je navodno i njen tekst plagiran. Ona kaže da se tih delova iz svog naučnog rada ne seća – time, dakle, osporava da je to plagijat njenog naučnog rada, i pritom iznosi još nekoliko za mene zaista skandaloznih tvrdnji. Ona kaže da se u našoj zemlji, je li, izdešavalo sve što se izdešavalo, te da mi ne možemo da imamo naučne standarde kao Oksford i Kembridž. Moguće da ne možemo da imamo standarde kao Oksford i Kembridž, ali pozadina ove izjave je apsolutna relativizacija bilo kakve naučne odgovornosti. Znači mi smo neki bantustan, pa bože moj, naravno da ćemo pisati doktorate pomoću štapa i kanapa. Pritom ona sama nije bila na odbrani. Tvrdi kako joj se rad svideo. Da, svideo joj se rad, takva je izjava. Kakva je to naučna ocena da se njoj svideo rad?

Zašto sam se zadržao na tim njenim izjavama koje zaista smatram sramnim? Zato što su to dosta ozbiljne indicije kako je ta komisija radila. Nisu dokazi, ali jesu indicije da ta komisija verovatno svoj posao nije uradila kako treba, imajući puno poverenje u integritet mentora, Miće Jovanovića, i verovatno potpisala. To se dešava, na žalost – znamo da se to dešava – i na drugim univerzitetima, da vrlo često članovi komisije i ne pročitaju, ili samo dijagonalno prelete radove i potpišu izveštaj, imajući poverenja u mentora. U ovoj komisiji su postojala i dva člana iz inostranstva što, naravno, daje na imidžu celog obavljenog posla, francuski i nemački. I onda se postavlja pitanje na kom su jeziku oni čitali doktorsku disertaciju. Da li je doktorska disertacija prevođena na neki internacionalni jezik, koji su ovi članovi komisije mogli da čitaju? Ako jeste, gde su ti prevodi, da li do njih može da se dođe ili ne može?

Tu je, zapravo, taj sindrom sprege nauke, politike – ne znam kako bih to i nazvao; neke vrste klijentelizma. Tu sad univeziteti sebi upisuju poene ukoliko im političari na funkcijama odbrane master ili doktorske radove, pa onda neke se tu kontrausluge mogu dobiti ukoliko se do tih titula dođe bez adekvatnog truda, rada i zalaganja. Dakle, to jeste sindrom generalnog stanja u nauci koji nema veze toliko ni sa ovim konkretnim slučajem, ni sa Megatrend univerzitetom, jer toga ima i na drugim, i to ne samo na privatnim univerzitetima nego, na žalost, i na državnim.

Zastrašćujući su ovi podaci koliko se umnožio broj doktoranata, broj odbranjenih doktorskih radova. To zaista jeste indicija spuštanja kriterijuma, slabijeg kvaliteta. Tome pogoduju, možda, i neki opšti trendovi u svetu. Nije tu Srbija jedinstven slučaj, ali kao što smo videli kroz ovu komparativnu analizu sa nemačkim slučajevima, postoje u civilizovanom i normalnom svetu ipak procedure kojima se tako nešto može i mora i treba da sankcioniše. Kad smo kod sankcionisanja – nekako mi se čini da je to sad ključna stvar koja iz cele ove priče izlazi. Dakle, ukoliko se utvrdi da je reč o plagijatu, ministar Stefanović bi morao da snosi naučne, akademske konsekvence, što znači gubitak doktorata. A ukoliko zaista ova vlada želi do te mere da se ugleda na Nemačku i da se dopadne Nemačkoj i da ima tesnu saradnju sa Nemačkom, onda bi, po analogiji, trebalo da ministar Stefanović snosi političke konsekvence, a to je da podnese ostavku ili bude smenjen sa te funkcije.

Sad čitamo ovde komentare kako je to sad postalo pitanje svih pitanja, kako ima valjda važnijih stvari, kako je on ministar policije i tako dalje, ali to ništa ne menja na stvari jer je u pitanju prevara. Prevara, krađa. Plagirani delovi doktorske disertacije su, kao što u tekstu na Peščaniku stoji, naučna krađa, i neko ko obavlja javnu funkciju ne može da krade i ne može da se bavi tom vrstom prevara. Možda je našoj javnosti manji problem naučni plagijat nego ukrasti svinju ali u principu se i jedno i drugo svodi na krađu i zna se kakve se sankcije za to snose.

Krivične sankcije ne postoje, naravno, u slučaju plagijata, ali postoje ove akademske – oduzimanje titule, i političke sankcije, upravo zbog toga što neko ko je sklon takvim aktivnostima nije pogodan za javnu funkciju. U civilizovanom svetu bi bilo u interesu samog univerziteta da se te sumnje otklone ili, ukoliiko se potvrde, da budu sankcionisani oni koji su krivi, jer od toga zavisi reputacija univerziteta, a to ovde očigledno nije slučaj jer se ta volja ne pokazuje na Megatrendu. To nam ukazuje da Megatrend i ne živi od reputacije koju ima, nego očigledno funkcioniše upravo na osnovu toga što ima politička ili neka druga leđa, neku drugu lobističku strukturu koja njemu omogućava opstanak, zaradu, širenje i sve ostalo šta im je interes, bez obzira na to kakvu reputaciju ima. Za razliku od civilizovanog sveta, u kome je utvrđivanje plagijata doktorske disertacije nekoga na javnoj funkciji nesporan razlog za njegov odlazak sa te funkcije ovde se, dakle, predsednik vlade postavlja kao drveni advokat, iznosi paušalne ocene, bez ikakve merodavnosti, bez ikakve upućnosti u ceo slučaj.

Živeo sam u Nemačkoj kada se jedan od ta dva slučaja plagijata dešavao, to je bila izborna godina i dosta ozbiljan udar na vladu Angele Merkel, pogotovu što je ministarka Šavan bila vrlo dobar ministar obrazovanja i nauke i jako bliska saradnica Angele Merkel, iz njenog najužeg tima. Njoj na pamet nije palo da se oglašava u javnosti tako što će braniti ministarku iako je to bio nešto složeniji i diskutabilniji slučaj nego što nam izgleda da je to slučaj Stefanović, tu je bilo više prostora za pro et contra, između ostalog i zbog te činjenice da se radi o doktoratu starom 30 godina. Dakle podrazumevalo se da je onda, kada je univerzitet na konferenciji za štampu objavio da je komisija glasala tako da je utvrdila velikom većinom glasova da je to plagijat i da se doktorat oduzima, ministarka je najavila da će tužiti i tako dalje, ali se utvrdilo da bi to bila samo mnogo veća politička šteta a da se nikakva korist ne bi postigla, podrazumevalo se da će podneti ostavku i ona je to i uradila.

Ne znam da li sam jasan, ali kod nas je celokupna priča okrenuta na glavu. Tu očigledno postoji želja da se ministar zaštiti, s jedne strane zato da bi se time zaštitio jedan privatni univerzitet, s druge strane da bi se zaštitila jedna politička struktura, jedna politička partija, jedna vlada. Ta samoregulacija koja ide iznutra očigledno ne može da se očekuje, ili možemo da imamo dosta osnovanu sumnju da će i to biti neka farsa, neka inscenacija a ne jedan ozbiljan rad na utvrđivanju istine. Jedino se nadam da će neki spoljašnji pritisak iz šire naučne javnosti, koja bi morala da se pokrene, dovesti do toga da procedura utvrđivanja da li je to plagijat ili ne bude relevantna i da se pokrene odmah, a da možda i neki spoljni politički faktor može da izvrši određenu vrstu pritiska – ne sad samo zbog ovog slučaja plagijata, nego zbog svega onoga što se u poslednjih mesec dana akumuliralo jednom neverovatnom brzinom.

Veći problem od plagijata je zapravo udar na slobodu javnog izražavanja, dakle na medijske slobode, sa rušenjem Peščanikovog sajta i sa svim onim što se dešavalo svakome ko kritikuje aktuelnu vlast, o čemu je govorio i zaštitnik građana i neke druge državne instance. U toj sprezi spoljnopolitičkog pritiska i jednog unutrašnje-spoljnog naučnog pritiska – za koji bih zaista voleo da se desi, mada sam skeptičan da će do njega doći – ova stvar bi morala i trebalo da se istera na čistinu.

Skeptičan sam da će do tog naučnog pritiska doći jer je ta univerzitetska samoregulativa deo nečega što nazivamo nezavisnošću univerziteta od države – dakle, niko vam ne propisuje kako ćete vi utvrđivati naučni kvalitet, plagijate i tako dalje. Ali ta čuvena nezavisnost univerziteta, pored toga što ima svoje nesporno dobre strane, ima i svoje loše strane – a to je da se univerziteti iznutra vrlo često štite. Sad imamo eklatantan primer sa Mićom Jovanovićem i načinom na koji on napada mesto da se brani, ali takvih slučajeva mislim da bi bilo i na drugim univerzitetima, pa i državnim, te vrste nekog unutrašnjeg skupljanja redova i odbrane.

Svetlana Lukić: U nastavku današnjeg Peščanika čućete nekoga ko se veoma, veoma retko oglašava u javnosti, gospođu Mirjanu Miočinović koja je, inače, tokom opsade Vukovara 1991. godine iz protesta napustila mesto profesora Fakulteta dramskih umetnosti. Gospođu Miočinović godinama ubeđujemo da češće govori za Peščanik. Sada nam je uslišila molbu i to smo shvatile kao podršku u ovom sajber-ratu koji se vodi protiv nas. Razgovarale smo, između ostalog, i o razlikama između Miloševića i Vučića, o njene tri želje za koje ne očekuje da će ih ova vlada ispuniti, o pozorišnoj umetnosti kojom se bavi, kao i o pojmu otadžbinske kulture.

Mirjana Miočinović: Mislim da se za ovih dvadeset pet godina nikada nisam „odviše često” oglašavala u javnosti. A kad to i učinim, onda to radim kao ljudsko biće kome savest ne dopušta da ćuti. Jer, na sreću, nisam ni pravnik, ni ekonomist, ni sociolog, ni istoričar, ni psiholog, ni politikolog, ne pripadam dakle, profesijama koje obavezuju čoveka da kaže šta misli o svim oblicima i posledicama jednog pervertiranog načina vladanja u čijem znaku mi živimo već četvrt veka.

Što se pak tiče javnog angažmana, smatram ga ljudskom obavezom, nezavisno od toga da li će on uroditi plodom i nezavisno od toga koje smo profesije, a ponajmanje od toga da li neko zna za nas ili ne. Ti usamljenički glasovi, koje susrećem najčešće na stranicama Danasa u rubrici „Lični stav”, meni uvek ulivaju veću nadu od glasova čak i onih ljudi čiji je ugled nesporan i čije mišljenje cenim. I ti bi usamljenički glasovi, jednoga dana „svojom brojnošću mogli dati težinu vlastitim idealima” (da citiram Fridriha Hajeka, koji je, uzgred rečeno, čest predmet sporenja na vašem sajtu).

U tom neverovatno velikom vremenskom rasponu u kojem umiru i rađaju se bar dve generacije, taj način vladanja doživljava izvesne, u prvom redu spolja iznuđene promene, ali njegova suština ostaje ista. Ona je bila i ostala autoritarna, a što je autoritarnost bila veća, što je bila vidljivija, ona je uživala veći ugled i imala veći broj pristalica u ovoj sredini. Što će reći, uvek je bila posledica onog što nazivate „kolektivnim izborom”. Jer autoritaran režim (za razliku od totalitarnog) uspostavlja se bez prinude, konsenzusom, dakle, sve nas čini odgovornim za njegova dela koja tolerišemo (da donekle parafraziram Jaspersa). Represija dolazi kasnije, kad saglasnost počinje da opada.

Međutim, dok je za pokretanje mehanizma represije, čijom je prvom žrtvom uvek sloboda mišljenja i izražavanja, Miloševiću bilo potrebno gotovo deset godina, Vučiću je za to bilo dovoljno samo nekoliko meseci i on to čini u jeku svoje popularnosti. Kažem ovo imajući na umu, pored ostalog, činjenicu da je Milošević s mirom podnosio najnemilosrdnije Coraxove karikature i nije napravio ni od jednog čoveka slugu koji bi Coraxa napadao, što su uradile e-novine samo mesec dana po Vučićevom ustoličenju na mesto premijera. Niti su mu dovođeni na saslušanja, ili mi bar o tome ne znamo, policajci da bi ih on lično saslušavao i iz njih izvlačio priznanja koja mu odgovaraju, i to sasvim privatnim povodom, što čini Vučić, a tu vest prenose te iste e-novine, kao da je reč o najprirodnijem, zakonom dozvoljenom pravu nekog ko ima na raspolaganju svu vlast.

O histeričnom obrušavanju na medije koje je usledilo naročito po ukidanju vanredne situacije, o svim razlozima zbog kojih je do toga došlo bilo je reči u vašoj emisiji od 30. maja i to na način koji je meni nedostižan. Ja sam zahvaljujući toj emisiji, posle svih predočenih dokaza o apsolutnoj nepripremljenosti i nesposobnosti ove vlasti da se izbori s nevoljama koje zadese zemlju i koja tu svoju nesposobnost želi žestokom cenzurom da prikrije, shvatila da nije samo reč o nesposobnosti već i manjku pameti i to o kolosalnom manjku, da se poslužim ovim oksimoronom, koji će ubrzo nju samu ugroziti. I to me je obradovalo. A evo zašto. Da bih to objasnila, iznova ću se poslužiti poređenjem Miloševića i Vučića.

Milošević je postepenim, gotovo matematički precizno gradiranim pojačavanjem pritiska postupao s nama kao što se u onom užasno okrutnom eksperimentu postupa sa žabom. Kao što znate: žaba se stavi u sud s vodom koja se polako zagreva da bi se dovela do ključanja, a jadna životinja skuva se bez ijednog znaka opiranja. Mi smo, srećom, u poslednji čas iskočili iz Miloševićevog lonca, ali nam je previše vremena trebalo da shvatimo gde smo i time smo produžili njegovu vladavinu. Ovo apsolutno panično Vučićevo ponašanje pokazalo je da on nema inteligenciju potrebnu za autoritarno vladanje, a još manje za demokratsko.

Sve što se videlo za ove dve poslednje nedelje ličilo je na farsu ibijevskih razmera u kojoj je on glavni protagonist, a pošto je ta farsa bila izvedena na fonu istinske ljudske drame, onda je to moglo otrezniti, u doslovnom i prenosnom smislu, velik broj njegovih privrženika (osim onih iz e-novina, naravno). I eto, to me raduje, jer mi uliva nadu da se ne može biti toliko smešan i dugo ostati na vlasti, uprkos dvema decenijama političkog šegrtovanja.

A što smo mi sada suočeni sa ovakvim oblikom vladavine, posle toliko godina iskustva s autoritarnim režimom, krivi su oni koji su straćili više od decenije našeg života, uništili svu našu energiju pobune, stvorili plodno tle za bujanje ekstremno desničarskih pokreta i klerikalizaciju zemlje, koji su omogućili i podržali reviziju istorije, sistematski prikrivali istinu o razlozima i posledicama rata iz devedesetih – a to su DSS, na čelu s Koštunicom i Demokratska stranka od časa kad je na njeno čelo stupio Boris Tadić.

O dvema godinama Đinđićevog učešća u postmiloševskoj vlasti u ulozi premijera mislim s velikim poštovanjem, ali pre svega, a možda i jedino, zato što je on bio političar koji se, da bi stupio na vlast i da bi sproveo svoje ideje o tome kako bi mogla da izgleda ova zemlja, nije koristio demagogijom. On nikada ne bi mogao da izgovori vučićevsku bljutavu i melodramsku rečenicu koju citiram po sećanju: „Ja svoj narod volim najviše na svetu, ali znam da ću skončati i zato se žurim da što pre obavim važne poslove”.

Tome protivstavljam rečenicu koju je izgovorila Hana Arent kad su je Izraelci i njeni bliski prijatelji američki Jevreji napadali tvrdeći da ne voli svoj narod, izvevši taj zaključak iz njene knjige o Ajhmanu. Ona je rekla: „Ja ne volim nijedan narod, zašto bih onda volela svoj. Ja samo volim svoje prijatelje, bez razlike kom narodu pripadali”.

Rečenica koju navodim po sećanju, izgovorena je u filmu Margarete Fon Trota koja se bavila samo kratkim razdobljem u životu Arentove, njenim boravkom u Izraelu za vreme suđenja Ajhmanu.

Ako iz filozofskih postavki Hane Arent, proisteklih iz tog sudskog procesa, izdvojimo samo ideju o „banalnosti zla” koja dovodi do kolektivnog „pada u varvarstvo”, možemo objasniti udeo nas Srba u ratu iz devedesetih, ratu koji smo mi pokrenuli iz Miloševićevih mahnitih imperijalnih pobuda, dok mu je takozvana građanska intelektualna elita, kao pogonsko sredstvo rata, ponudila nacionalizam, koga se on možda ne bi setio. Hoću reći, u svom komunističkom ideološkom arsenalu on je mogao pronaći i neke druge motive, koji bi možda doveli do istih posledica, ali iza njega ne bi bar ostalo ovo nacionalističko nasleđe. Time hoću da kažem da nacionalizam nije bila njegova ideologija, ona je bila samo ulje za podmazivanje njegove ratne mašinerije.

Ta ideologija je bila temelj radikalske politike, politike SPO-a, DSS-a, pa u krajnjoj liniji i DS-a. Sećam se, dobro se sećam, da je Mićunović, početkom 91. kada je bio na čelu Demokratske stranke, rekao „da treba da definišemo naše ratne ciljeve”, a činjenica da je njegova partija tada bila u opoziciji pokazuje da je razilka između njega i Miloševića bila samo u različitim pogledima na te takozvane „ratne ciljeve”. Ovim hoću da kažem da je postpetooktobarska promena bila i dalje zasnovana na nacionalističkim temeljima. Đinđić je bio samo dovoljno mudar političar da shvati da je nacionalizam opasan temelj društva i da je on opasnost ne samo po okolne narode, već da uništava i naciju koja je njime zahvaćena. Nije, nažalost, stigao da ubedi druge u tu notornu istinu koja ga je koštala glave.

Mi smo, dakle, deset godina bili u rukama nacionalista koji su se izdavali za demokrate. Nažalost, Građanski savez, jedina partija koja je imala jasan antriratni program, na kojoj nije bilo ni traga nacionalističke grundfarbe, nikada nije dospela do ozbiljnije političke uloge u društvu i njeno nesmotreno utapanje u LDP, jednu političko-menadžersku korporaciju, uništilo je sve šanse da dođe do dekontaminacije temelja na kojima već četvrt veka počiva naša zvanična politika, s tim što sad dobija i groteskna obeležja.

Ja bih od te nove vlade očekivala ono što znam da bi bilo teško ostvarivo, a to je da ima uvid u stvarne prioritete ove zemlje:

da ne gradi „Beograd na vodi”, to arhitektonsko i urbanističko čudovište, i to ne samo sada nego nikad u budućnosti, već da sredi predgrađa tog grada koja liče na brazilske favele bez vode i bez kanalizacije,

da shvati da se najveće mogućnosti u ovoj zemlji nalaze u poljoprivredi,

da i najskromnija industrija ne može da postoji bez infrastrukture i da ne pravi automobile sve dok ne napravi puteve kojima će se ovi voziti i izvoziti,

da sredivši sve ovo omogući novac za besplatno školovanje i to takvo koje će u deci razviti želju za znanjem, za potvrđivanjem putem znanja, a ne uz pomoć krađe tuđeg znanja i truda,

da zdravstvo podigne na nivo na kojem se neće, kao što je danas slučaj, ugrožavati čoveko zdravlje i dostojanstvo, već će se lečiti i najteže bolesti sa nadom u ozdravljenje,

da kulturu, od kulture ponašanja i obrade zemlje, do one visoke kulture (pod uslovom da zna šta je to) stavi u prvi plan svojih takozvanih „nacionalnih interesa” i da ne dopusti da joj o tim interesima odlučuju popovi,

da ovaj narod upozna sa žrtvama drugih naroda koje su podneli da bismo mi zadovoljili svoje megalomanske „nacionalne ciljeve”

i da najzad, ako je ikako mogućno (a znam da nije) meni, kao ubeđenom pristalici republikanskog uređenja, ispuni, poput zlatne ribice, tri želje:

da onu pretencioznu, neukusnu imperijalnu zastavu, sa dvoglavim orlom i onom ogromnom krunom koja imitira žeženo zlato a zapravo liči na zastave iz nekih pompijerskih opereta, zameni trobojkom i njoj prilagodi i državnu himnu i konačno izmesti iz dvorca, držeći se svih pravila „humanog preseljenja”, onog smešnog pretendenta na presto i od dvorca napravi otvoren muzej čiji on neće biti ne samo vlasnik no ni vodič.

Na početku mog teksta o pozorištu u doba Francuske revolucije, a pod naslovom „Pozorište i giljotina”, nalazi se, kao moto, jedna rečenica Luja-Sebastijana Mersijea, plodnog francuskog pisca iz XVIII veka, bliskog po idejama Didrou, koja glasi: „… [pozorište je] najjače i najbrže sredstvo da se nesavladivo oboružaju snage razuma i da se odjednom ubaci velika masa svetlosti u jedan narod”. Rečenica je iz njegove studije „O pozorištu ili nov ogled o dramskoj umetnost” iz 1773. I vidi li iko ikakvu sličnost ove Mersijeve ideje o ulozi pozorišta u društvu sa onim što mi danas imamo u našem pozorištu i sa onim što uopšte kao gledaoci očekujemo od njega? Naravno da ne vidi. Jer pozorište je deo naše sadašnje kulture od koje se u načelu ne očekuje da „oboruža snage razuma” i „ubaci veliku masu svetlosti u jedan narod”, da čoveka prosvetli (odakle i reč prosvećenost), da mu omogući da razume svet, a ne da po njemu glavinja bez ikakvog kompasa u nadi da će nabasati na nekog ko će mu pokazati put. A kad se to i dogodi, ubrzo se pokaže da je taj tobožnji spasilac vuk ili vučić, svejedno.

Ovim nikako ne želim da kažem kako je svrha pozorišta da poučava, daleko od toga, jer nam sama istorija pozorišta govori za koliko je opasnih učenja ono bilo krivo. Sâma, recimo, neuporedivo više volim komedije od drama, jer verujem u subverzivnu snagu smeha, divim se francuskim vodviljistima Labišu i Fedou, na primer, jer nisu nimalo bezazleni, budući da ljudska glupost o kojoj govore sama po sebi nije bezazlena i radije bih gledala bilo koju farsu, da i ne govorim o farsama Aleksandra Popovića, od bilo koje melodrame, recimo one uveliko hvaljene larmuajantne „Elijahove stolice”. Uostalom, nijedna Kornejeva herojska tragedija nije pokrenula Francusku revoluciju, bila je to, bar kao kap u prepunoj čaši nezadovoljstva, Bomaršeova „Figarova ženidba”, kao što je zabrana komedija bila prvi signal nadolazećeg Terora.

Zato ja i ne verujem u snagu onoga što se naziva političkim pozorištem, već i stoga što na te predstave ne idu upravo oni koji bi trebalo da ih vide, recimo Koštunica i njegovi adepti one dve predstave o Đinđićevom ubistvu, Frljićevu i Pakovićevu. Međutim, subverzivna snaga takvih komada je nesporna, jer je i sama činjenica da se izvode za one na vlasti uznemirujuća. Zbog Frljićeve predstave, i samo zbog nje, jedan odličan reditelj i mudar pozorišni organizator, Kokan Mladenović, smenjen je sa upravničkog mesta u Ateljeu 212, da bi se to pozorište ubrzo pretvorilo u mesto glumačkog kabotenstva po čijoj se meri kroji repertoar te kuće. Mi, pri svem tom, imamo vrlo darovitih dramskih pisaca, sad već srednje generacije, naročito među ženama, ali sad ne bih da ih nabrajam, zbog neizbežne subjektivnosti svog izbora koja nekog može povrediti.

Što se tiče odnosa između kulture i politike u Srbiji u protekle tri decenije, on ima nekoliko etapa usklađenih s promenama političke situacije. Sada, za ovu priliku, napraviću grubu podelu na tri epohe: miloševićevsku, demokratsko-deesesovsku i socijalističko-narodnjačku. U prvoj, miloševićevskoj, postojala je određena kulturna strategija, jer je kultura bila plodno tlo indoktrinacije, ne ideološke u pravom smislu, već čisto proratne, kad se, u želji da se pridobije što širi krug ljudi opasno poigravalo takozvanim nacionalnim osećanjima, kad se započelo, a preko pozorišta pre svega, s rehabilitacijom kolaboracionista, s rehabilitacijom monarhije, s kultom pravoslavlja i kultom tla i krvi, da bi se neposredno po završetku rata, 1995, onako potemkinovski, prekrečile, bar za kratko vreme, njegove užasne posledice i krenulo s parolom, koja bi pre priličila starim socijalističkim vremenima, a glasila je „S kulturom je lepše”. Ta restauratorska šminkanja nisu, međutim, dala nikakve rezultate, naprotiv.

Ostale su samo vidljive ruševine institucija kulture i krhotine jednog relativno čvrstog vrednosnog sistema izgrađenog u dvema decenijama komunističke vladavine, od 1960. do 1980. Znamo da je kultura u prvoj postmiloševićevoj deceniji bila predata u ruke demokrata i njihovih koalicionih partnera iz G17+, koji je nisu, doduše, zagadili desničarskim idejama, to zagađivanje prepustili su DSS-u i tako ga prebacili na šire društveno polje, ali zato su je zapustili, bili ravnodušni prema njoj i dopustili njeno potpuno urušavanje. A danas ona je konačno u rukama desničara.

Sadašnji ministar kulture i informisanja, gospodin Tasovac, ekstravagantan poput kakvog dadaiste, zapravo je tipičan primer naše takozvane visoke buržoazije, ambiciozan i strašljiv, i suprotno svim očekivanja, nesposoban da odvoji važno od nevažnog, vredno od bezvrednog, kič od pravih vrednosti. Njegova je ličnost samo u isti mah uglađena i razbarušena fasada za desničarski prostakluk. A već o njegovom podaničkom odnosu koji najviše dolazi do izražaja u drugoj sferi njegovih ministarskih nadležnosti, sferi informisanja, i da ne govorim. Uzgred, jeste li uspele da popravite onaj kvar na vezama koji je bio uzrok pada vašeg sajta, kako ovaj veliki majstor zamajavanja pretpostavlja.

Naziv „otadžbinska kultura” mora da je smislio bivši ministar kulture i sadašnji savetnik za kulturu premijera Vučića, Bratislav Petković ili pak savetnik za kulturu predsednika Nikolića Radoslav Pavlović… Već dugo ne ulazim u Narodno pozorište čiji me repertoar sa Jakovljevićevom Srpskom trilogijom i nekakvim spektaklom u slavu kraljevske Vojne akademije, za koji sam posredno čula, neverovatno podseća na repertoare francuskih pozorišta za vreme revolucije i prvih godina koje za njom slede. Navešću neke od tih naslova: Opsada Lila, Zauzeće Tulona od strane Francuza, Rodoljubiva porodica, Polazak dobrovoljaca na front, Oproštaj dobrovoljaca, Krik otadžbine, Rodoljubiva stražarska soba itd. i itd. (Priznajem da me najviše zanima ova Rodoljubiva stražarska soba.)

A što se tiče „uticaja pozorišta na oblikovanje kolektivne svesti” naravno da u njega verujem – pozorište može da ulije toliku dozu gluposti u ljudske glave i za ovih ih je godina ulilo, da bih rado stavila katanac na vrata ne samo nekih televizija, već i nekih pozorišta ili bih prosto istorijske komade zamenila vodviljima.

Milošević je, već sam pomenula, odškrinuo vrata tom revizionizmu, nadajući se, verovatno, da se to, njemu trenutno potrebno zagađenje istorije može lako zbrisati. Ali prvi i najsistematičniji revizionist istorije Drugog svetskog rata bio je zapravo Vuk Drašković. Njemu treba da zahvalimo kult Draže Mihajlovića, od milja zvanog Čiča, on je omogućio zastrašujuće kostimiranje u četnike one paravojske koja je zavila u crno Bosnu, on je uveo one godišnje terevenke na Ravnoj gori koje su ulivale strah i izazivale gađenje. No, na sreću, Drašković je, čini se, bolji čovek no političar. Sagledavši pogubne posledice svog revizionizma, on se povukao, možda sa žaljenjem, slično gospodinu Giljotenu koji se zgrozio nad svojim izumom – giljotinom i smatrao ga „najvećom mrljom u svom životu”.

U kom će pravcu ići obeležavanje sto godina od početka Prvog svetskog rata, ne znam. U njemu, uostalom, nema ideoloških sporova koji bi mogli podleći reviziji. Ali će zato figura nesrećnog Gavrila Principa biti sigruno predmet sporenja, a poplava obradâ teme Sarajevskog atentata preliće teškim muljem i zagaditi zanose, nade i patnje tih mladih pobunjenika.

Naravno da postoji, i ja to ne bih nazvala periodom, već kontinuiranom linijom prisutnosti jedne kulture iz koje se mogu „crpsti ideje i načela moralne obnove” kako kažete. Od XIX veka, pa do dana današnjeg, da samo to vreme uzmem u obzir, mogu se naći ti „lutajući plamenovi” koji mogu osvetliti i prosvetliti ovu moralnu pustolinu u kojoj sada živimo. I ne vidim da se oni moraju bez ostatka povezati isključivo s građanskom kulturom. Jer iz te se kulture izrodilo i toliko gadosti, da joj ne treba odavati bezrezervnu hvalu. Važno je razviti sluh za prave vrednosti, bilo ko da ih stvara.

Za kraj bih prenela pričicu za koju sam posredno doznala od Šklovskog, jer ju je zabeležio u jednom od svojih tekstova o umetnosti i revoluciji. Smatram je veselom i poučnom i vrlo korisnom za popravljanje naše nadmene naravi o kojoj nismo došli na red da govorimo ovom prilikom, iako je ona bitno odredila našu istoriju.

Šklovski u poglavlju pod naslovom „Potkovana buva” prenosi sadržinu Levskovljeve priče „Levak” i ja ću taj njegov rezime pročitati:

Caru Aleksandru Pavloviču Englezi poklone čeličnu buvu koja pleše.

Za vladavine Nikolaja Pavloviča odluče da posrame Engleze. Dadu buvu u Tulu. U Tuli potkuju buvu. Tanan rad, čak se ni pod mikroskopom ne može proučiti. Pošalju buvu u inostranstvo, nek se stranci dive.

Samo buva prestala da igra. Svaka mašina ima proporcije koje joj odgovaraju.

Englezi se silno divili tananom radu, ali shvatili: ne znaju ljudi tablicu množenja.

Svetlana Lukić: Poslednji sagovornik današnje emisije je ekonomski analitičar Dimitrije Boarov.

Dimitrije Boarov: Po mom mišljenju, ove poplave ne bi trebalo da budu iskorišćene za odlaganje reformi, bez obzira što ja ne podcenjujem veličinu šteta i nesreće koja je snašla dobar deo Srbije. Jer, ako se setimo tog famoznog ekspozea premijera, reforme su došle na dnevni red zbog toga što se više ne mogu odlagati. Prema tome, tim pre što imamo ovaj udar velikih ekonomskih šteta od tih poplava, koje će se reflektovati i u BDP-u ali ne mnogo, za 1-2 posto možda nekog minusa, mada ni to nije izvesno, jer poplave na izvestan način, sa tim paradoksalnim efektom piramida mogu da ožive privrednu aktivnost ukoliko pomoć sa strane bude adekvatna i pokrene neke sektore, pogotovu građevinarstvo, na izvesnu aktivnost.

Ne vidim da poplave mogu biti razlog da se ova godina smatra izgubljenom za reforme ili izgubljenom za štednju. Naravno, štednja ne znači nigde ne trošiti. Kuće se moraju izgraditi, ljudi se moraju skloniti pre zime, ali to znači samo da se mora još strožije štedeti na nekim drugim sektorima. Drugi problem sa reformama je onaj očekivani: vlada svojim postavljanjem u slučaju tih poplava, i nizu drugih slučajeva – mi smo bombardovani, iz nedelje u nedelju, raznim aferama, i to mi se čini ponekad aferama koje nemaju neku širu i dublju osnovu, ali vlada pravi nervozu u društvu, a takozvane bolne reforme se ne mogu izvesti ukoliko postoji elementarna nervoza u samoj vladi. Ako vlada nizom svojih gestova pokazuje nesigurnost, onda i kredibilitet reformi pada, i onda ljudi nisu spremni na odricanje zarad neke bolje budućnosti. Jednostavno, nemate poverenja u neku vladu koja ima aferu sa premijerovim sinom, pa to nedelju dana okupira čitavu javnost.

Posebno me tu iznenađuje da postoji niz indikacija da sad je neka bitka za pročišćavanje policije. Policijski sistem je značajan faktor i u vezi sa privrednim reformama. Ako vi niste sigurni u policijski sistem, znači nesigurni ste. Ne smete da uđete u ono što zadire u interese vrlo širokih socijalnih slojeva, što, naravno, može izazvati i određene pritiske na vladu. Tako da mi se u ovom trenutku čini da bi trebalo stati na loptu, videti šta je šta i početi sa dimenzionisanjem stvari. Ne možete od sitnica praviti magarca i time zamajavati javnost, umesto da je pripremate za neke šire zahvate dugoročnijeg, sistemskog karaktera, tako da u tom smislu opet mi se čini da i to ide protiv reformskih poteza.

Treća stvar koja mene posebno zabrinjava je razvoj međunarodne situacije u vezi sa ukrajinskom krizom, zaoštravanja u tim osnovnim relacijama između velikih sila, što će imati direktne reperkusije i na ekonomske planove u Srbiji. Vidimo da je Južni tok ponovo pod velikim znakom pitanja, a gradnja tog Južnog toka bi dobro došla Srbiji; ne toliko koliko se pričalo, ali je to svakako jedna stvar za koju je Srbija veoma zainteresovana, i to se očigledno odlaže. Tu dolazimo do jednog krupnog pitanja: stalno se govori da će Evropa imati razumevanja da mi ne uvodimo sankcije Rusiji. Ne radi se tu o nekim psihološko-političkim, nego o suštinskim potezima: da li ćemo mi prilagođavati našu politiku evropskim interesima, jer hoćemo u tu porodicu, ili ćemo stalno toj Evropi govoriti „to nije popularno u Srbiji, to je staro bratstvo“, i tako dalje. Ne radi se tu o bratstvu, nego o interesima, a kad su u pitanju krupni interesi i zaokret Srbije prema evropskoj porodici, onda naš ministar inostranih poslova ne može da daje kafanske izjave tipa „kad nas prime u EU, onda ćemo slušati“. To nema veze s ozbiljnom politikom.

Čini mi se da je to katastrofalan potez u sastavljanju nove vlade, što je taj resor dat Dačiću koji i dalje, sad opet preko spoljne politike, pokušava da proširi neku svoju popularnost unutar zemlje, a to je po pravilu najopasnije – kada neko ko treba da zastupa dugoročne interese države, vodi političku kampanju na prkosu ovom ili onom političkom centru, računajući da je to popularno u samoj zemlji. Prema tome, ta tri faktora: objektivni teret šteta od poplava, zatim ta nesigurnost nove vlade, nesigurnost u samog sebe i nesigurnost u neke od vodećih institucija, poput policije, i treća stvar, taj međunarodni ambijent, jedna kriza, smem reći globalnog karaktera – te tri stvari na izvestan način mogu biti dobri izgovori za odlaganje reformi, ali to ne spasava Srbiju.

Ne možete evropski put svesti samo na pitanje novčanika. Evropski put se oslanja i na vrlo jaka kulturološka uporišta Evrope u Srbiji. I kod najvećih rusofila je ovde postojala okrenutost ka Evropi, objektivna. Čitav obrenovićevski period htelo se biti Evropa, nije slučajno i poslednja kafana u Srbiji dobijala naziv „Evropa“. Nisu to sve bile samo kafane „Moskva“. Kao što je i sama ruska elita okrenuta Zapadu, vidim, to se sad počinje pisati čak i u našoj štampi – tako je isto i srpska elita volela Rusiju, a putovala na Zapad, i zavidela Zapadu. Prema tome, to će imati posledice, i to ima posledice. Jer ako ste vi stalno i Kosovo i Evropa, i Rusija i Evropa, onda oni najozbiljniji investitori, naravno, čekaju da se stvar razbistri.

Krupnije spoljne investicije koje se najavljuju ne mogu biti motivisane lokalnom platežnom moći ili veličinom lokalnog tržišta. Kad vi imate tržište kao Kina, od milijardu i 200-300 miliona, onda nikog ne zanima kakav je tu režim, već da li možete prodati robu na tako ogromnom tržištu.U slučaju Srbije, ona je atraktivna – trebalo bi da bude atraktivna – pre svega zbog niskih troškova zemljišta, zbog saobraćajne blizine, zbog mogućnosti da se odatle distribuira roba u jednom regionu koji je dosta velik. Samo takvi investitori planiraju da ulažu u Srbiju. A ona vrsta investitora koji mogu izgraditi pogone koji bi više zapošljavali ljude, oni su uvek poslednji. Uvek dolazi prvo rizični kapital, špekulanti, dok oni koji bi zapravo mogli rešavati taj ključni problem Srbije i zapošljavati veći broj ljudi – oni čekaju da se zemlja politički pozicionira tako da su oni apsolutno bezbedni.

U tom smislu kažem da Srbija mora da se opredeli, kao što se nominalno opredelila za Evropsku uniju, i mora da se prilagođava u svom interesu, jer interes političke elite na vlasti u Srbiji nije interes Srbije. A oni stalno se prikazuju, sve političke elite, ne samo ova već i ona prethodna, i to je normalno u krajnjoj liniji, oni koji dođu na vlast da kažu „mi predstavljamo Srbiju“. Evo i Pajtić kad je izabran za šefa opozicione stranke, on kaže „bez jake Demokratske stranke nema jake Srbije“. Jako je popularno prikazivati se kao elitni odred čitave Srbije. Međutim, Srbija kao celina ima drugačije interese od te političke elite. Ona ima interes da bolje živi, da tu dolaze investicije, da ljudi imaju posla, da je komunikacija sa svetom normalna, da imaju slobode.

Naročito je kod nas zapušteno polje takozvanih političkih sloboda u koje, naravno, spada i nešto što je verovatno i ljudska sloboda, pravo na slobodno informisanje. Međutim, kod nas se jako malo govori o privrednim slobodama. Sve je predviđeno da se što više oglobe oni koji hoće da iskoriste privredne slobode, koje postoje nominalno u Ustavu. Mnogo je veći fiskalni interes da ti ljudi počnu da rade i da godinama plaćaju nešto niže dažbine, nego da se oni dočekaju još sa raznim taksama i sa 16 raznih dozvola, koje po pravilu moraju da isposluju i korupcijom.

Prvi snimci, nešto premijer deli helihopterom neke džakove, ne sećam se tačno – već sam taj detalj je pokazao da su oni neiskusni, jer se nijedan političar u svetu nije proslavio na poplavama i katastrofama. A oni su valjda mislili da će se tu afirmisati nekom energičnom borbom za tu sirotinju koja je stradala. Međutim, nema te države na svetu, od Meksičkog zaliva do Kine, i od Rusije do Nemačke čak, nema te političke elite koja se proslavila u takvim vremenima. Tako se tu prvo pokazalo neiskustvo vlade. Krenuli su da tu uhvate nekakve rejtinge, ili kako se to već zove, a posle su shvatili da je problem mnogo ozbiljan i da tu se ne mogu proslaviti, bez obzira na propagandu koju su disperzirali na sve strane.

Druga stvar, država koja ima nisku stopu rasta i visoku stopu siromaštva, koja je prezadužena, sa slabim političkim institucijama, sa lošom železnicom, sa lošim drumovima i tako dalje – ona nema snage da munjevito, adekvatno reaguje ni u katastrofama. To je prosto jedna elementarna logika. Treća stvar, je vodoprivreda, što smem reći pošto sam to proučavao i bavio se čak istorijom vodoprivrede u Vojvodini. Uzgred budi rečeno, postoji teza da je Vojvodinu stvorila vodoprivreda, vodne zadruge, vodne zajednice. Ko zna malo bolje vojvođansku istoriju, to je u krajnjoj liniji i činjenica. Tu treba i znanja i kapitala i vremena.

Bojim se da to što voda još uvek stoji na ogromnim površinama Srbije, pokazuje da nema dovoljno ni znanja. Elektroprivreda je dozvolila da joj se potope površinski kopovi, a to je elementarno da se površinski kopovi moraju štititi pre svega hidrotehničkim merama. To je alfa i omega zaštite površinskih kopova. Vojvodina tu ima veće, duže iskustvo. U Mađarskoj je donet prvi zakon 1826, a recimo 1869. godine je katastrofalna poplava uništila Segedin. Bez obzira što su postojale i zakonske obaveze, i krediti, i radilo se na nasipima oko Segedina. Struka našla adekvatno rešenje. Ili ceo taj vodoplavni deo oko Tise. Tu su se vodile decenijama velike rasprave kako regulisati Tisu. Da li sa 111 proseka, tih meandera ili drugačije, s nekim akumulacijama, da li treba isušivati ritove ili ne. Znači, vođene su vrlo rafinirane i stručno utemeljene rasprave 100 godina. I paralelno se stalno radilo i ulagalo.

Čini mi se zato da i taj slučaj narušava onaj stereotip da je Srbija siromašna iako ima i kvalifikovanu radnu snagu i obrazovane stručnjake. Nažalost, možda se to moglo govoriti u datom vremenskom okviru pre 20, 30, 40 godina, ali mi sad treba da se suočimo i sa tom tužnom činjenicom da nemamo godinama nikakve ozbiljne industrije, pa pretpostavljam da nemamo ni dovoljno industrijskih radnika. A još je, čini mi se, veći problem što je jedan deo tih i mlađih, i ljudi srednje generacije iz tehnokratske elite otišao u inostranstvo ili prešao da se bavi šou-biznisom, PR-om ili politikom, a napustio svoja osnovna zanimanja. Tako da Srbija mora da se suoči s činjenicom da nema dovoljno znanja.

Svaki šef države ima pravo da se dere na svoje saradnike, i ja pretpostavljam da i Merkelova i Obama i Putin viču na članove vlade, psuju i tako dalje, ali se postavlja pitanje zašto je to pušteno u javnost. Meni ne smeta što je Vučić dreknuo „tišina!“ – to je njihov problem kako se on odnosi prema ministrima, to nije društveni problem. Društveni problem postaje onog trenutka kada njegova PR služba, za koju je on odgovoran, smatra da je potrebno da se to plasira u javnost. Ta služba, uključujući i njega samog, smatra da je poželjno da Srbija vidi da mi imamo autoritarnog premijera. Znači ide se na tu ciljnu grupu, nažalost, pretpostavljam veliku – i oni možda i računaju da su na tome dobili. Kao što je bio onaj slučaj kad je odvalio bravu. Svaki potpredsednik ima pravo da odvali bravu, ali je pitanje da li to treba plasirati. Pitanje je zašto se to plasira u javnost. Pretpostavljam da je u vrhu SNS-a ili u samom okruženju premijera Vučića, procenjeno da treba graditi imidž premijera koji je zabrinut, koji je nervozan, koji je isti kao i mi, pa hoće i da drekne; da je to pozitivno za stvaranje veće mobilizacije u društvu i tako dalje. To u normalnim državama nije slučaj. Ne znam čemu to vodi, jer na kraju će i taj premijer, čak i ako nije autoritaran, kazati „pa evo, od mene se to očekuje, pa moram biti autoritaran“.

Prema tome, nije stvar u tome šta se događalo iza vrata vlade u jednoj teškoj situaciji, kad je trebalo u kratkom vremenu donositi teške odluke – jer nije to jednostavno kazati „evakuišite ljude iz svojih kuća, ne možemo ništa“, ili „hajde da spasemo termoelektranu a ne grad“; ne znam, nisam dovoljno upućen u sve te podatke da bih mogao da sudim šta je tu bilo na talonu. Ali je zanimljivo da se javnost rada vlade sada zapravo na karikiran način javlja kao intrument za izgradnju jednog autoritarnog vođe.

Ako je to procena da se bez vođe ne može promeniti Srbija, mislim da je to pogrešna procena. Vidite sad, mi nemamo širi izveštaj neke kredibilne vladine institucije koja treba da upozna parlament šta se radilo, kakve su odluke kad donošene – tu je pitanje tajminga strašno važno. Možda je doneta neka pogrešna odluka, ali ja moram znati okolnosti, šta su oni koji odlučuju tog trenutka znali, šta je bila alternativa, a to opet ta tehnostruktura treba da im ponudi. Međutim, nemate demokratsku atmosferu ni unutar medijskog sistema. Voleo bih kad bi neko ko je stručan bez zazora mogao da iznese svoje mišljenje šta je trebalo raditi, pa onda da mu neki stručnjak koji je tamo bio involviran kaže „jeste, kolega, ali mi nismo ovo mogli, nismo ovo znali, nismo ovim raspolagali“, i tako dalje. Međutim, toga nema.

Ostaju političke stranke, ti neki patrljci opozicije, pa onda oni nešto lupaju, „vi ste upropastili…“ – to je politički jezik koji može doći tek nakon neke ozbiljne stručne rasprave. S jedne strane se taje informacije, mi još nemamo nikakve ozbiljne podatke o tome kako se menjala situacija iz sata u sat; nemaju ni ti stručnjaci koji bi trebalo to da analiziraju. Ali te atmosfere nema. I onda ostaje samo „mi i oni“.

Predsednik Nikolić kaže „država je odlično reagovala“. Kako odlično kad je 20 hiljada ljudi van kuća? Ne može da kaže „odlično“, već može da kaže „država je bila prinuđena na neke mere koje ugrožavaju život hiljadama ljudi“.

Svetlana Lukić: Čula sam premijera Vučića kad kaže „ja sam zadovoljan kako je vlada reagovala“, i nabraja određene ministre: „evo, na primer, ministar Udovičić koji je doveo 100 volontera“.

Vladimir Gligorov: To je neozbiljno. Kriterijumi efikasnosti, borbenosti ministra su kod nas pitanja da li je vešto dao izjavu, da li je zasukao rukave, da li je na fotografijama dovoljno pokisao. To je daleko od onoga što je uloga državnih funkcionera u kriznim situacijama. Ali očigledno ta opsesija traganja za popularnošću, stratifikacija jedne vlasti zasnovane na popularnosti – to je put u autoritarnu vlast.

Kad se demokratija tako shvati – „hajde da iskoristimo medijski sistem da propagiramo svoju požrtvovanost a ne znanje“ – onda to vodi u sistem voluntarnog odlučivanja, pa ko je veštiji pred kamerom, ko je odlučniji, ko je zagazio više u vodu, taj ispada nekako efikasniji. Tako se ne rešavaju krupna pitanja.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik. Govorili su Ivan Medenica, Mirjana Miočinović i Dimitrije Boarov. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Peščanik.net, 08.06.2014.

PLAGIJATI