Viktor Šenderovič, 31. avgust 2014.
Viktor Šenderovič, 31. avgust 2014.

Osamdeset pet posto podrške? Svi k’o jedan, jednom dušom, u jedan glas?

Da li je tako?

Kasno nedeljno popodne na ulici Tverskoj, kafići rasuti pod visokim kamenim postoljem spomenika našem ocu-osnivaču, a za masivnim sapima bronzanog konja kojeg on jaše svetluca i zveči nekakva multikulturna, letnja tra-la-la estrada. Mnogo šetača, raznih po uzrastu i vrsti, Moskovljani i gosti naše prestonice, skockani pomalo buržujski, onako više po zapadnom ukusu, demokratski. Odličan uzorak!

Pravo mesto i vreme da se baš tu namestim, da stanem sa plakatom „Rat sa Ukrajinom – naša sramota i zločin!“ i da vidim šta će da se desi.

Po podacima Sveruskog centra za istraživanje javnog mnjenja (ВЦИОМ), šest od sedam prolaznika bi trebalo da me, ako ne pljunu, a ono da mi makar svojim zabrinutim coktanjem stave do znanja da podržavaju politiku Putina. Jer onaj prvi deo parole na plakatu kojeg držim u rukama nije naša sramota, već gordost i veličanstvenost Rusije. A zločin? Ma kakav zločin – to je naša herojska borba protiv fašizma!

Zar ne?

I uopšte, bio sam spreman da od strane 85% svojih sugrađana budem izložen nekoj vrsti terora. Međutim, baš tih 85 ili 95 posto ili, hajde da uprostim, ogromna većina ljudi je prolazila pored mene kao da tema koju sam im predložio nema nikakve veze s njima.

Bilo je dve vrste ravnodušnih.

Oko dve trećine „ravnodušnih“ izgleda zaista nisu razumeli o čemu reč. Kako reče naš klasik: „i ne okrenuvši svoje glave vredne koliko glavice kupusa“. Koji rat? S kakvom Ukrajinom? Jedan mladić mi je čak prišao da utvrdi o čemu se uopšte radi. I što je još zanimljivije, mene je prepoznao, a o ratu nije imao pojma.

Treća trećina onih koji ništa nisu rekli povodom mog plakata, reagovali su tako što su im lica trenutno gubila svaki izraz, pretvarala se u kamene maske. Ugledavši tekst parole, odmah su skretali pogled. Tipična reakcija neurotičara. Za razliku od prve kategorije ćutljivih prolaznika, oni su odlično razumeli kakav je to rat, šta će im on doneti i kakve posledice može imati za njih i njihovu decu.

Otuda i kamena lica.

Jadni ljudi. Danima su iz svoje svesti potiskivali sliku pakla koji ih po svoj prilici uskoro čeka, a onda su jedva dočekali vikend da malo prošetaju, da se nadišu svežeg vazduha, da tu i tamo nešto pazare – kao eto, sve je u redu, sve je kao pre. Ništa se ne događa.

Kad ono ja – baksuz jedan – s plakatom u rukama!

Potpuno svestan svoje netaktičnosti, ja (baksuščina jedna), sa zadovoljstvom sam posmatrao njihova kamena lica. Znate, čoveku koji je bez svesti, ponekad se moraju udarati šamari ne bi li se nekako povratio. Ništa lično – prva pomoć.

Dakle, to je bila većina. Podeljena na dva nejednaka dela.

A manjina se sastojala od ljudi koji su imali jasan stav o „ukrajinskom pitanju“ i oni se nisu ustručavali da ga iskažu.

Za vreme moje polučasovne samostalne demonstracije, takvih se sakupilo tačno 18 (ne računajući novinare). I ovih osamnaest se podelilo u proporciji dva prema jedan, i odmah ću vam reći, ne u korist Putina.

Svih šestoro „putinovaca“ sam odlično zapamtio. Prvi, vrlo uzbuđen, žustro je priskočio i pravo u lice mi viknuo:

– Rat je neophodan! Ta se banderovština mora do kraja istrebiti! Ja sam odatle, iz Ukrajine! Evo, pogledaj – i pod nos mi je poturio svoju vozačku dozvolu.

Drugi se zaustavio i mirno kazao:

– Budala.

I da ne bude zabune, zabadajući svoj ogrubeli kažiprst u moje grudi, još nekoliko puta je to potvrdio:

– Ti si budala!

Treći, mračni junoša, ćutke prolazeći pored mene, svoju građansku poziciju je izrazio pokazivanjem srednjeg prsta desne ruke.

Četvrta, usplahirena tetkica, stavši podalje od mene (očigledno iz straha da se slučajno ne zarazi žido-banderovskim virusom), nekoliko puta je zvonkim glasom uzviknula da me treba odmah obesiti.

Peti, sede glave i vrlo nervozan, od policajaca koji su baš tog trenutka proveravali moja dokumenta, zahtevao je sledeće:

– Sklonite ga odatle! Sklonite ga!

I na kraju, šesta mi je prišla i rekla:

– Nemojte se više brukati. Idite kući.

Samo što je nisam poljubio. Od svih „putinovaca“, ona je bila jedna jedina koja se nepoznatom čoveku (meni) obratila sa „vi“. To je važan podatak.

Ukratko, tih dobrih ljudi iz „ogromne većine“ je bilo šestoro.

A „otpadnika“, onih koji su hteli da iskažu svoje mišljenje o Putinu i ovom ratu, i koju su mi prišli i rekli mi „hvala“, „istina, baš je tako“, „ držte se, mi smo sa vama“, njih je bilo dvanaestoro.

Stajao sam otprilike pola sata, a posle mene je na isto mesto stao i sledeći učesnik protesta. Kod njega je raspodela „glasova“ bila potpuno ista: DVA PREMA JEDAN, I NE U KORIST PUTINA.

I posle svega, u koji kontekst možemo da smestimo tu čuvenu većinsku podrčku? I šta iz ovoga treba da sledi?

U suštini ništa novo.

Kao da i do sada nismo znali da je ogroman deo te putinske većine zapravo ćutljiva masa zarobljena svojim neurotičnim strahom i mnoštvo onih koji ne mogu, ili baš neće, ništa da razumeju.

I zato molim naše drage sociologe, kao i sve ostale glasne interpretatore istraživanja našeg javnog mjenja, da mi više ne govore „narod je za Putina“. Jel’ važi? Izađimo sledeći put zajedno na Tversku – pa da brojimo.

Ежедневный журнал, 01.09.2014.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 05.09.2014.

UKRAJINA