Evelina Gevorkjan: Dobar dan. Ovo je emisija Lični stav, za mikrofonom je Evelina Gevorkjan, a svoj lični stav će nam danas izložiti naš gost, književnik i novinar Viktor Šenderovič.

Viktor Šenderovič: Dobar dan.

Evelina Gevorkjan: Počećemo od najaktuelnijeg događaja u zemlji, od suđenja devojkama iz pank grupe Pussy Riot, koje je 30. jula počelo u Hamovničeskom sudu u Moskvi. Vi pratite ovo suđenje?

Viktor Šenderovič: Da, naravno. Pratim ga preko Fejsbuka.

Evelina Gevorkjan: Ne čini li vam se da nema kraja iznenađenjima? Kakvi citati, kakvi komentari…!?

Viktor Šenderovič: Kada sam odlazio na suđenja Hodorkovskom, na ono prvo, a zatim i drugo, činilo mi se da je to kraj, da ništa apsurdnije od toga ne može biti. No kako reče Ježi Lec „kada sam pomislio da sam stigao do dna, odozdo su mi pokucali“. I evo šta smo dočekali. Koracima od sedam milja, do nas je stigla pravoslavna varijanta Irana i glasno, reklo bi se dosta nervozno, kuca na naša vrata. U našem građanskom sudu se danas čuju nove pravne kategorije, kao na primer „one su puštale nepravoslavne zvuke“ ili recimo, „one su imale nepravoslavne izraze lica“. To su reči koje se izgovaraju na sudu, a ne tamo na nekom crkvenom skupu! Zvanično – u sudnici građanskog suda!

Evelina Gevorkjan: Dozvolite da vas ispravim. Vaše primedbe mogu biti upućene samo sudu – nikako pravoslavlju. Kakve veze s tim ima pravoslavlje? Vi time diskreditujete i vređate osećanja iskrenih vernika.

Viktor Šenderovič: Povodom toga ću vam pročitati jedan citat teologa i misionara Alberta Švajcera: „Redovni odlasci u crkvu vas neće učiniti hrišćaninom, kao što vas ni česti odlasci u garažu neće pretvoriti u automobil“. I zato, kada reč ide o iskrenim vernicima, preporučujem da budemo malo oprezniji. Evo ja sam na primer skoro ubeđen da će se pevačica Vaenga, ona ista koja je tekstom na svom blogu ovih dana tako strasno i besno zamukala u odbranu hrišćanstva, jednog dana strašno iznenaditi kad uzme u ruke Bibliju i pročita barem jedno od četiri Jevanđelja. I kako vam se čini? Mi tu Vaengu treba da smatramo hrišćankom? Da? Pa dobro. Ona sebe može da smatra kim hoće. Mislim da je bolje da izbegavamo kvalifikacije kao što su „iskreni vernik“ ili „neiskreni vernik“. Postoji nešto što se zove pripadnost veri i to je privatno, sasvim lično, čisto intimno pitanje, a postoji i nešto što bi htelo da ga zovu pravosuđe, a gde se ljudima sudi za nepravoslavlje. Da, nemojte se čuditi. Svedoci u svojim svedočenjima koriste baš tu terminologiju, a sudija ih baš tako i pita! „Da li je optužena imala pravoslavni ili nepravoslavni izraz lica?“ Ili, „Da li je optužena puštala pravoslavne ili nepravoslavne zvuke?“ To su između ostalih bila pitanja sudije na ovom suđenju, u procesu u kojem ovaj „časni sud“ traži put ka istini.

Evelina Gevorkjan: Znači, sve primedbe sudiji?

Viktor Šenderovič: Nema nikakvog suda. Deseti, ne, evo dvadeseti put već govorim: nemojmo se više praviti ludi! To što se pred nama odigrava to nije sud. To je inkvizicija i oni tim devojkama sude po zakonima inkvizicije. U našoj državi nema suda. Proces protiv Pussy Riot nema nikave veze ni s važećim zakonima, ni s krivičnim pravom. Ništa što se u zgradi Hamovničeskog suda danas događa, osim onog najformalnijeg, nema nikakve veze s pravosuđem. Sudija koji se svako malo zatvara s tužiocima i tamo nasamo, iza zatvorenih vrata o nečemu domunđava, to nije sudija. I tu je kraj! To više nije sud. To je inkvizicija. Jer inkviziciji je dozvoljeno da tužilac i sudija budu u jednom licu, a građanskom sudu u svetovnoj državi – ne. Doduše, tamo na Hamovnicima opšti utisak pomalo kvari prisustvo advokata. Oni u principu tu uopšte i nisu potrebni! Sudija i tužioci, to bi bilo sasvim dovoljno… U stvari, bilo bi najbolje da pravosuđe zastupa samo jedan čovek – veliki inkvizitor, lice koje je istovremeno i tužilac i sudija. Zar ne? On vrši istragu, on optužuje, on presuđuje. Država je ta koja je podnela tužbu po ovom predmetu. Država! A država je danas Putin Vladimir Vladimirovič. Kod nas ne postoji nijedan drugi izvor vlasti. I u tom smislu smo takođe Iran.

Evelina Gevorkjan: No ipak, nije baš sve u njegovoj vlasti. Ima stvari na koje on stvarno može da utiče, a ima i onih koje se odvijaju nezavisno od njega, na primer sudski procesi.

Viktor Šenderovič: Ne. Ovaj proces je on mogao da prekine još u početnom stadijumu idiotizma. Još na samom početku, odnosno istog dana kada se ova „pank molitva“ dogodila, on je mogao da slegne ramenima, da se nasmeši i ništa nam osim osećanja lake nelagode ne bi ostalo. Razgovori bi se sveli na etičku i moralnu ravan. Da, razgovori bi se vodili, ali ne u okvirima krivičnog zakonodavstva. Što se samog događaja tiče, iskreno rečeno ja nisam veliki ljubitelj tog žanra, no to apsolutno ne utiče na moj revolt po povodu toga šta naše pravosuđe već mesecima čini Nadeždi Tolokonikovoj, Mariji Aljohinoj i Ekaterini Samucevič. Te su sirote devojke postale žrtve represije. I kada čujem neke ljude (koji sebe inače smatraju intelektualcima) kako s prezrivim smeškom pitaju „a koga vi to u stvari štitite?“, meni to zvuči potpuno monstruozno. Koga štitimo? Pa tri mlade žene koje neki nemilosrdni ljudi muče. I to se zlostavljanje događa sada, ovoga trenutka, ovog časa dok vi i ja razgovaramo. Danas na Fejsbuku čitam „Ha, ha! One su to same htele. To je cena za minut slave“. Pa idite vi, vi koji to pišete, idite i probajte da proboravite samo jedan dan u toj betonskoj kutiji u kojoj već mesecima borave ove jadne devojke.

I opet ponavljam, besmisleno je govoriti o bilo kakvom sudu. Predmet Pussy Riot je u kontekstu ukupnih događaja u zemlji. Ovih dana vidimo kako se sprema poduža zatvorska kazna za Navaljnova, zatim napad na Gudkova, pa trinaestoro (metodom slučajnog izbora) pritvorenih i uskoro optuženih za Balotni trg, pa progon onog nesrećnog blogera koga su već jednom nasilno smeštali u psihijatrijsku bolnicu…

Evelina Gevorkjan: Mislite na Maksima Jefimova?

Viktor Šenderovič: Da, mislim na Maksima Jefimova, blogera iz Karelije koji je nešto pisao o Ruskoj pravoslavnoj crkvi i zbog toga potom morao da pobegne u Poljsku. Nazdravlje! Zaboravite reč „sud“. Mi živimo u represivnoj državi koja sada napada i koja preciznom vatrom gađa po perimetru sve one koji na bilo koji način pokušavaju da podingu svoje glave, sve u dijapazonu od ovih nesrećnih devojaka, pa do deputata državne Dume, Gudkova.

Evelina Gevorkjan: Iz inostranstva se sve češće čuju glasovi podrške članicama pank grupe Pussy Riot. U svojim nastupima se javno izjašnjavaju razne poznate ličnosti i popularne rok zvezde, tražeći da se devojke puste na slobodu. Šta mislite, može li to da utiče na dalji tok događaja?

Viktor Šenderovič: U nekoj meri, da. No, ja mislim da to ne treba precenjivati. Stvar je u tome što su se oni već zabarikadirali. Putin i kompanija su se već oprostili od svoje reputacije. Njegovo prezime je sada „Lukašenko“, i on to odlično zna. On odlično zna da kojim slučajem Rusija nije članica Saveta bezbednosti UN, da nije nuklearna sila i da nema takav geopolitički značaj, on danas ne bi bio u Londonu. Njega tamo ne bi pustili. On odlično zna da je u posetu londonskoj Olimpijadi stigao isključivo zahvaljujući statusu Rusije. Ali on to razume na sebi svojstven, dripački način. On to razume kao mogućnost da sada može da se opusti i da mu je sada praktično sve dozvoljeno.

Došlo je vreme kada više ne mora da se opterećuje stvaranjem imidža i reputacije demokrate. S druge strane, razumljivo je i to da je Zapad sve to progutao i da tim povodom niti može, niti hoće bilo šta da učini. Oni danas i bez nas imaju sasvim dovoljno problema. Tim pre što vide kako smo se slatko opustili (mi, ruski narod u celini) i kako ovako pasivni, prosto uživamo u aktivnoj delatnosti vlasti. I zato, njih više ništa neće zaustaviti. Njih baš briga kakvi će se naslovi pojavljivati na prvim stranicama zapadnih novina. Uostalom, oni se prema nama već dosta dugo ponašaju otvoreno bahato, vrlo opušteno i krajnje cinično. Jedino što ih je stvarno zabrinulo je spisak Magnitskog. E tu vidite nema šale. Mogućnost da im neko u skorijoj budućnosti može stati na rep i uzeti im sve pare, jedina je stvar koja ozbiljno može da ih uzdrma.

Evelina Gevorkjan: Ovih dana je izglasan zakon o kleveti i definitivno potpisan zakon o crnim spiskovima sajtova na internetu. Vladimir Pozner je juče govorio o tome kako su to represivni zakoni. Da li je to baš tako?

Viktor Šenderovič: Naravno da su represivni. Kada reč „represija“ primenjujemo na današnji dan, mi smo često skloni da je omalovažavamo, jer nam se (sećajući se naše istorije) za tačku merenja stepena njene surovosti javlja godina 1937. Da, istina je da mi danas živimo u uslovima gde takvih represija nema. Da, tako širokih i toliko žestokih nema, jer za tako nešto današnja vlast prosto nema dovoljno snage, a ne postoji ni ideologija pod koju bi one mogle da se podvedu. No represije bezuslovno postoje. I one su osetne i veoma precizno usmerene. Uzgred, 1937. se nije desila odjednom. Prvo je bila 1927, pa 1929, zatim 1932. i da podsetim one koji pomalo znaju našu istoriju, 1934. i 1935, pa tek onda 1937.

I ovde treba napomenuti da naša humana nada da istorija teče pravolinijski i da se ona kreće u pravcu tamo nekakvog progresa, možda važi na opštečovečanskom, globalnom nivou i tek kada se primenjuje na dug vremenski period. No unutar tog širokokog globalnog vektora, istorija i te kako ume da nas iznenadi veoma neprijatnim obrtima. Evo tu nedavno, na Fejsbuku sam video fotografije iz Irana, snimljene početkom 70-ih godina prošlog veka. Šta reći, milina jedna. Normalna, civilizovana zemlja. I hop, nije prošlo ni pola veka i… Da opet citiram Ježi Leca: „svaki vek ima svoj srednji vek“ tako da, što se progresa tiče – bez primedbi, no i vratiti se u duboku azijatštinu za samo pola veka (kao što vidite) – ništa prostije.

Sasvim nedavno (u pravo vreme), radio Sloboda je emitovao intervju s Vladimirom Vojnovičem, autorom romana Moskva 2042. I na šta nas je ovaj razgovor podsetio? Podsetio nas je na to da je junak romana otac Zvezdonije, kagebejac i pop u jednom licu, požurio da nam se pridruži nešto ranije od Vojnovičeve prognoze! Teško mu je bilo da čeka još 30 godina, te nam je poslao tovariša Gunđajeva (građansko prezime patrijarha Kirila). I opet citat Ježi Leca: „satiričar, nažalost, retko greši“. Već nam se bilo učinilo da je Vojnovič malo preterao sa svojim šalama i da će njegov roman ostati u žanru antiutopije. Ma kakvi! Pogodio je, i to sa 30 godina fore. Moskva 2012. (a ne 2042) i evo nam oca Zvezdonija gde se šepuri u punom 3D formatu.

I da se vratim temi hrišćanstva, Isusu i razgovorima o tome ko je ovde hrišćanin, a ko ne. Još jedan citat: „I nikome od prisutnih … nije padalo na pamet da je Isus zabranio baš sve to što se ovde činilo i ne samo besmislenu mnogoglagoljivost i bogohulne vradžbine s hlebom i vinom, nego je na vrlo jasan način … zabranio molitve u hramovima, zapovedio vernicima da se mole u samoći, zabranio je i same hramove rekavši da je došao zato da ih poruši, jer moliti se treba ne u hramovima već u svojoj sopstvenoj duši i istini, a što je najglavnije, zabranio je ne samo suditi ljudima i držati ih u zatočeništvu, mučiti ih, sramotiti i kažnjavati kako se to ovde radilo, već je zabranio bilo kakvo nasilje nad ljudima rekavši da je došao da pusti zarobljenike na slobodu…“ Lav Tolstoj, iz romana Воскресение.

I sad, obratite pažnju, Lav Tolstoj je bio izopšten iz crkve. Neki tadašnji Gunđajev ga je izopštio i u određenom smislu, nije pogrešio. Jer ta se crkva s onim Hristom (a Tolstoj je besumnje bio hrišćanin), nikako nije dala povezati. I to nas opet vraća na pitanje o „iskrenim vernicima“. Ti ljudi koji su Tolstoja izopštili bili su „iskreni vernici“, a Tolstoj je sudeći po anatemi, očigledno bio „neiskreni vernik“. I opet ponavljam, ranije smo ka pravoslavnoj varijanti Irana išli puzeći, a danas, s radosnim krikom prosto trčimo ka njemu.

Evelina Gevorkjan: Moram da primetim da su i zvanični predstavnici ostalih religioznih organizacija takođe zamerili devojkama zbog njihovog postupaka u Crkvi Hrista spasitelja.

Viktor Šenderovič: Zamerili… Zamerio bih im možda i ja. Možda se i meni čini da skakati pred oltarom baš i nije naročito pristojan čin.

Evelina Gevorkjan: Onda ispada da te sirote devojke više niko ne podržava.

Viktor Šenderovič: Ne, to su dve sasvim različite stvari. Hajde da se mi za sada manemo poslova koji neodoljivo liče na diskusije u nekadašnjim umetničkim savetima. Hajde da prvo devojkama skinemo lisice s ruku, da ih pustimo da izađu iz tog betonskog sanduka u kome su zatočene, da ih oslobodimo tog neljudskog zlostavljanja, jer mi svi odlično znamo da naši zatvori nisu nimalo švedski.

Hajde da ih prvo pustimo na slobodu, pa tek onda da osnivamo „umetnički savet“ i vodimo diskusije o njihovoj etičko-moralnoj podobnosti. No ljudi koji sebe nazivaju hrišćanima traže linč, traže da devojke budu surovo kažnjene za delo koje u krivičnom zakonu nije (i ne treba da bude) navedeno. Uostalom, nikakva krivica još nije dokazana, a njih već punih šest meseci okrutno muče.

Evelina Gevorkjan: Da li ste na našem sajtu čitali intervju svedoka Ugrika? On prilikom izvođenja pank molitve nije bio crkvi, ali je na internetu video snimljeni spot.

Viktor Šenderovič: A, to je priča za sebe. Čovek je video snimak molitve na internetu, doživeo ušasan šok, pretrpeo strahovitu moralnu patnju i onda još dva tri puta pogledao isti. Kako su krenuli, bojim se da će uskoro početi da pozivaju Jehovine svedoke da i povodom Jehove već nešto posvedoče na sudu! To što se sada događa je potpuno stapanje građanskog pravosuđa sa srednjevekovnom inkvizicijom.

Evelina Gevorkjan: Putin se sreo s omladinom u kampu kod jezera Seliger. Jedno od postavljenih putanja bilo je u vezi s aktuelnim suđenjem u Hamovničeskom sudu, no nažalost, on na njega nije odgovorio.

Viktor Šenderovič: Da, znam za to pitanje, a i da je odgovorio, za mene bi njegov odgovor ostao potpuno neinteresantan. Mene već deset godina uopšte ne interesuje šta on govori. I nije ni bitno šta on govori. Bitno je to što čini. A sve što je do sada učinio, pomoglo je da se ova zemlja prosto sunovrati u srednji vek. I to što on sada cvrkuće, za mene je apsolutno nezanimljivo. On je vrhovna vlast u ovoj zemlji, ovaploćenje vladajućeg režima i moj odnos prema njemu je već odavno formiran. Što se mene tiče, on sad može da govori šta god hoće.

Evelina Gevorkjan: Mnogo je komentara o performansu grupe Pussy Riot. Javio se i Kurajev sa svojom verzijom. Možete li da je prokomentarišete?

Viktor Šenderovič: Slušajte, to je takođe krajnje nezanimljivo. Samo mi još to treba da komentarišem Kurajeva i njegove konspirološke teorije. On verovatno opet piše kako iza svega stoji Stejt department i kako…

Evelina Gevorkjan: Ma, ne! Kakav Stejt department…

Viktor Šenderovič: Nego ko?

Evelina Gevorkjan: On misli da je u početku iza toga stajao Kremlj, a da se posle sve otelo kontroli, i otišlo u sasvim neočekivanu političku ravan.

Viktor Šenderovič: Ah, kao u onom starom vicu: „to je isuviše rafinirana šala za naš cirkus“. Ne, one su prosto odreagovale. O tome sam još na samom početku pisao. Grupa Pussy Riot je reagovala na prodor crkve na svetovnu teritoriju! Ako je Gunđajev već odlučio da izađe u javnost kao opunomoćeno lice Putina i da agituje za jednog od predloženih predsedničkih kandidata, onda više ne sme da se žali na to kako pred crkveni oltar dolaze građani koji ne veruju.

Evelina Gevorkjan: Evo i nekih drugih svežih novosti. Rusija je odlučila…

Viktor Šenderovič: Izvinte što vas prekidam, ali hoću da završim temu hišćanstva. Dakle, one su se izvinile. Ove mlade žene su zamolile za oproštaj sve ljude čija su osećanja bila povređena njihovim radikalnim nastupom. One su zamolile sve, i vernike, i estete, i pobornike morala, sve. To jest, (da li ste primetili?), one se u ovoj situaciji ponašaju kao odrasli ljudi, a država i crkva kao osvetoljubivi iskompleksirani pubertetlija. I sada, odmaknite se i pogledajte na ovu situaciju sa strane. One su se izvinile. Šta u toj situaciji treba da radi hrišćanin? (Deco, ko zna nek digne ruku!) Šta mora da uradi hrišćanin kada se od njega traži oproštaj? Ne za genocid, ne za masovna ubistva – od njega se traži oproštaj za nekorektno ponašanje, za netaktičnost. Od tebe je zatražen oproštaj i šta ti u tom slučaju treba da uradiš? Da u ime hrišćanstva uništiš one koje su od tebe oprost zatražile, da kažeš „nek istrule u zatvoru, tako im i treba“, kako je rekla Vaenga? Žalosno je što ispada da su ti kao Vaenga i Gunđajev, najglasniji zastupnici hrišćanstva kod nas, a da istovremeno postoji mnogo predivnih ljudi, takođe hrišćana, koji izražavaju podršku i žele da zaštite devojke iz pank grupe, no čiji se glas neuporedivo slabije čuje. Hrišćani su ljudi koji veruju, ljudi koji čitaju Novi Zavet, knjigu koju očigledno ne čita Vaenga. A izgleda da je ne čita ni Gundjajev.

Evelina Gevorkjan: No, nemojmo sada…

Viktor Šenderovič: Dobro, nećemo… Idemo dalje.

Evelina Gevorkjan: … da nagađamo…

Viktor Šenderovič: Zašto nagađamo? Ja govorim to što vidim. Ja fantaziram na osnovu postojeće, široko poznate delatnosti, a svakodnevna delatnost Gunđajeva je takve vrste da on očigledno neuporedivo više svog vremena troši na čitanje obračuna građevinskih radova i raznih drugih kalkulacija, nego na čitanje Jevanđelja. …Idemo dalje.
Deo emisije Lični stav Viktora Šenderoviča.

Radio Eho Moskve, 02.08.2012.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 09.08.2012.

Srodni linkovi:

Julija Latinjina – Pank-molitva Bogorodici

RAPSI – The Pussy Riot controversy

Grani.ru – Vlast gubi tlo pod nogama